Stefan84 je napisao/la:
Fernandez nesto sere u lu ekipe portala. Inace Dinart nie za selektorska fotelja. Richardsson je odlican desni bek uz to ima i puno assistencije zna organizirati igre u Monte cak rotira i ko sredni bek. Ovaj debe3lu ga stavio na klupa.
I cudo je kako voopstedobio selektorsko mesto bez ikakvo iskustvo ko trener
Vidi cijeli citat
Ovo je moda posljednje decenije koju je poceo Pep Guardiola. Danas je "moderno" i "vizionarski" staviti neku bivsu igracku legendu odmah za prvog trenera velikih momcadi (bila to reprezentacija ili klub) unatoc tome da nemaju nikakvog iskustva s tim poslom. Barcelona je tada bila u remontu i "kladila se" sa Pepom te dobila jackpot. Problem je u tome, da je on iznimka a ne pravilo, i zato imamo puno vise takvih pokusaja koji su propali. Mozda u rukometu zbog svoje specifike je toga manje ali u nogometu imamo ogromno trenera koji su poceli sa seniorima velikog kluba i u godinu ili dvije pali u potpuno anonimnost. Jednostavno, tako kako se netko gradi kao igrac tako valja za trenera i nisu svi "Guardiole".
Naravno imamo igrace koji su zbog svojih karakteristika bili "treneri vec u igrackoj dobi" ali takvih je u istinu malo i brzo se jih prepozna kao veliki trenerski potencijal jer im treba malo za uciti. Jedan takvih je Roberto Parrondo koji je sa Vardar napravio cudo iako prakticki na pocetku svoje kariere .Sa druge strane, veliki igraci imaju automatski vise respekta od momcadi (barem na pocetku, ako su neznalice onda i ono brzo ode) i jos vise od publike, novinara i gledatelja i zato mogu si priustiti puno vise losih rezultata nego jedan "anonimac".
Treba apsolutno i znati da postoje dvije vrste trenera i potpuno su drukciji zahtjevi, metodika rada etc. Imamo trenere ucitelje rukometa koji razvijaju mlade igrace, ispravljaju pogreske, poboljsavaju tehnicko-takticke elemenate ili na kratko "uce rukomet" i imamo trenere natjecatelje (seniorske repke su idealan primjer) koji imaju jedini cilj postizanje sto boljeg i veceg rezultata. Naravno da se rad tih dvije trenera u potpunosti razlikuje u svemu. Cak bi rekao (osobno misljenje) da veca je kvaliteta momcadi i razina natjecanja-veca je uloga psihologije kod trenera i manja rukometna. Jer rukomet nije molekularna kemija i nema tu puno filozofije..
Veliki nogometni treneri su kazali da je za biti veliki trener potrebno vise stvari: Igracko iskustvo, "feeling" za utakmicu i tzv. "intuicija" (ono sto imas ili nemas, nemoze se nauciti)strucno poznavanje metodike rada treninga (ciklizacija, opterecenje-rasterecenje, periodizacija i sistematicnost treninga...), veliko znanje u svim segmentima psihologije, man managment (vodenje ljudi i grupa), komunikacija s upravom, medijima te navijacima, odlicna retorika,sposobnost otkriti mane i pogreske te ispraviti ih sto brze, sposobnost "iskljuciti glavu od posla u slobodno vrijeme-regeneracija", te sposobnost svakodnevnog kontinuiranog rada na sebi (trening) u smislu usavrsavanja i napretka svih tih podrucja. Kako mozemo vidjeti, daleko je to od "vrhunski igrac=vrhunski trener" ali jednostavno sada je to popularno.
Tesko je ovdje se praviti pametan.Ja osobno smatram da pravog pravila nema. Imas trenere koji su vec prvu godinu spremni za velike stvari i imas trenere koju unatoc deceniji "guranja" i podarjenih prilika nikad nece biti kalibar za velike stvari. Prava majstorija je objektivno prepoznati-detektirati talentiranog trenera, mu dati slobodne ruke i dulje vrijeme za rad i razvoj, osigurati kvalitetne uvjete rada, razumijeti te strpiti neke greske i probleme (tzv. "work in progress") i onda u miru sacekati na konacni produkt sto je ili razvojni segmenat (proizvodnja vrhunskih igraca) ili takmicarski segmenat (postizanje vrhunskog rezultata). No, teorija je jedno, praksa nazalost potpuno suprotna hehehe
Lp
[uredio Claudio - 13. siječnja 2020. u 13:41]