postavili smo visoke standarde u ovom sportu. nismo daleko ako kažemo
da smo nogometni brazil, košarkaški dream team ili teniski federer.
čisto sumnjam da su oni zadovoljni drugim mjestima i drvenim medaljama.
možda sam nam malo podigao rep, ali mi moramo pucat na visoko. stvarno
više ova priča, kad god dođemo do polufinala kao da smo sami sebe
zadovoljili. červar kao da moli boga da može brojat koje je to
polufinale zaredom. roger federer je 23 puta zaredom bio u polufinalu
samo pretpostavljam da se prije sjeća 16 osvojenih GS-a.
imamo već 7 godina najboljeg rukometaša na svijetu. jedinog pravog i
istinskog rukometnog playmakera. imamo 4 igrača u trenutno dva najjača
svjetska kluba, ciudadu i hamburgu. imamo dva mlada i odlična krila.
golmana koji iz godine u godinu brani 10-15% bolje. imamo jednog
tončija valčića koji je po mom skromnom mišljenju možda i naš trenutno
najkompletniji igrač. šteta što je bio ozljeđen ovo prvenstvo. drago
vuković igra fantastično u gummersbachu. buntića se moglo i ranije
kombinirat sa metličićem. ako već nismo fizički najjača reprezentacija
mogli smo širinom kvalitete sve gazit.
rezultate nam nitko ne može uzet. recimo do 2006 smo radili sjajan
posao, bez apsolutno ijednog prigovora. bilo je i ozljeda, nije širina
bila velika. polufinala zaista jesu bila uspjeh. igrači su nam često
dolazili u završnice premoreni i ozljeđeni. tada nije bilo zamjene ni
za peru, ni za balića pa ni za laca s obzirom da tonči tada nije htio
igrat.
od 2007 u njemačkoj kad ustvari apsurdno ne igramo polufinale, ali
igramo daleko najbolji rukomet. došli smo na to natjecanje spremniji no
ikad i imali jedan slabiji dan. možda bili i previše prepotentni i
previše sigurni u sebe pa smo naletjeli na francuze i neočekivano
izgubili. mi smo 2008, 09 imali bolju reprezentaciju nego 2004,05.
dobili smo vrhunske zamjene u duvnjaku, čupiću, vratio se valčić,
vuković je bio sve bolji, buntića smo prekasno afirmirali. prerano se
rješili sulića, metličića.
imali smo sve preduvjete da stanemo na najviše postolje. sad više
polufinala nisu bila uspjeh. polufinale je bilo imperativ. međutim mi
se i dalje busamo u prsa sa polufinalima, raubamo neke glavne igrače do
iznemoglosti, a zamjene definitvno postoje. da skratim priču, srebra
svakako jesu uspjeh ako ćemo francuzima priznat premoć. sve ispod
srebra je za nas neuspjeh. samo bih završio s mišlju da smo mogli i
trebali s jednim igračem koji se rađa jednom u 50god kao što je balić
napravit više. nitko ne ulazi s takvom prednošću u neku utakmicu kao
kad mi ulazimo s NJIM. ne, nije to fraza. to je tako. pogledajte
današnje srednjake. nakon richardsona, balić je jedini pravi rukometni
play. sve ostalo su priučeni srednjaci, ali nikako razigravači.
sretan
sam zbog njih, drago mi je da živim uz takvu generaciju. nismo još
rekli zadnju riječ. možda je sve dosad trebalo tako bit. možda nas čeka
nešto veliko. optimizma ne nedostaje samo malo manje improvizerstva i manje podobnih.
[uredio Shaggy - 01. veljače 2010. u 01:12]