Čul sam ih neki dan kak' si pjevaju onu staru:..." Kak taubeka dva, mi sretni smo bili...!!!!"                  

   ..i malo nakon toga, hodam ti po ulici, kad ono golub me posere, a reko, ovo mora da je neki znak...  ...

...pogledam gore, kad ono jedan crni i jedan crveni golub pucaju od smjeha... a reko, dobro da krave ne lete, sad bi bio zasran skroz na skroz ... pogledam opet gore i skužim da onaj crni golub i nije golub, već vrana, a reko, šta vrana radi s crvenim golubom u društvu??? Pogledam još jednom malo bolje u onog crvenog goluba i skužim da ni to nije golub, već vrapčić... hm mislim si, kako ovi visoko lete, nevjerovatno!!! hodam ja dalje, a ptičurina i ptičica me i dalje prate u stopu... Ja se pravim kao da ih ne vidim, no nemogu da ne primjetim kako vrapčić cijelo vrijeme serucka okolo po ljudima i to onako bez "pardona" ono, živ,živ, malo serucnem, živ, živ, pa tako opet... mislim si, dobro, mora da je nešto pojeo, pa pokvario želudac, no malo zatim, spazim ja kako vrana nekako čudno leti, k'o da si je malo popila, ono zabija se u zgrade, gore, dole, lijevo desno...??? A reko, čudna li društva!!! Hodam ja dalje, već se i umorio, kad njih dvoje dosadni k'o proljev od vrapčića i dalje za mnom... stanem ja, stanu oni, krenem ja, krenu oni, a reko, mislim stvarno do kada??? i tako smo se još jedno vrijeme pratili dok nije ...

... pala noć, kad' je pala noć vrana je na kratko nestala, al' se ubrzo vratila još čudnije leteći po zraku... vrapčić ju je dočekao sa smješkom, no ipak je vrana bila ta koja se veselila novom susretu, više od vrapčića... došaptavali su se tako još jedno vrijeme, dok se vrana nije potpuno izgubila, te je počela, do tada neviđeno i nekontrolirano letiti, taman kada sam pogledao gore, imao sam što i vidjeti, baš u tome trenutku, vrana se nekontolirano letići zabila u dio tijela vrapčića iz kojeg je vrapčić zamazao moju jaknu... a reko, strašan prizor!!! vrana se je toliko jako zabila u vrapčića da više nije mogla vidjeti svijet oko sebe, samim time mali vrapčić više nije mogao kontrolirano letjeti, te je ubrzo, zajedno s vranom završio na blatnjavoj cesti, u trenutku pada, više nisu marili za mene. Dok sam polako odlazio sa stravičnog mjesta događaja, u glavi mi je prostrujala misao, ona stara:"'Ko visoko leti, nisko pada!!!" Tada sam ih zadnji put vidio, što se dalje dogodilo ne znam, no čuo sam kako se priča da ni ti vrapčić, niti vrana još dugo neće poletjeti. Vrana jer je pijana, a vrapčić od straha da mu se neka druga vrana ili ptica ne zabiju u mjesto gdje najviše boli, i tako jedno vrijeme, vrana i vrapčić će letjeti malo niže, niže i odvojeno, vrapčić lijevom stranom blatnjave ceste, vrana desnom stranom, tek će se ponekad, noću, kad nitko ne gleda, naći na sredini puta, a možda i poletjeti visoko, sve do nekog novog pada... Pametnom je i jednom dovoljno ... THE END  

emile debile