Biti drugi na svijetu u bilo čemu je ono što ćemo svi potpisati. Kad je rukomet u pitanju, stvari su drugačije i ne možemo da nismo razočarani. Uvijek je tako, znamo da smo među najboljima, ako ne osvojimo prvenstvo kojeg smo još domaćini, izgleda sve ovako kako izgleda. Kažu da pametan čovjek uči na vlastitim pogreškama, a budala na tuđima. Žao mi je ali ispali smo budale. Hrvatska i Francuska su dvije podjednake ekipe koje igraju vrhunsku obranu ali opet toliko različite. Nažalost, njihov stil koji nam je nametnut objeručke je prihvaćen, stil u kojem smo već izgubili jednako bolne "biti ili ne biti" utakmice. Netko reče da su suci bili prva rezerva i "B lista". Nije istina, sinoć smo vidjeli da oni u biti jako dobro znaju svoj posao, znaju što znači biti "djelitelj pravde", po meni je to vrhunska specijalizirana "A lista", ipak očekivati od Pedersena da ne opravda prezime je velika zabluda. Jedan Ivano Balić je puno puta u karijeri primao udarce na terenu ali nikad nije onako puknuo po šavu i odlučio sam podijeliti pravdu. Nisam nikad vidio ni Igora Vorija da fintira loptom prema sucu. A sve se to ipak moralo izbjeći. Rugby i prljavštine kao ni plačipi**a stil Karabatika je ono što nama ne stoji. Moramo ulaziti u utakmicu kao da gubimo 2 razlike, naš najbolji i najkonstantniji obrambeni igrač zadnih 6-7 godina Petar Metličić i ustvari jedini kvalitetni desni vanjski dobije 2 isključenja za manje od 20 minuta za startove koji su dio predigre u obrani na drugoj strani dok još nismo ni prešli centar. Nadao sam se da ćemo otići na 3-4 gola razlike da bi imali šansu igrati ravnopravno. Postoji jedna osoba koja je najvažnija u takvim utakmicama a zanimanje mu je trener, izbornik, onaj tamo glavni na klupi koji mora biti hladnije glave i preciznije vidjeti stvari od onih koji se tuku na terenu. Ne možemo zamjeriti Červaru njegov karakter i onaj temperamentni impuls koji je toliko puta doveo do vrhunskih preokreta i rezultatskih uspjeha. Svejedno, sinoć je morao biti drugačiji, vidjelo se to unaprijed. Trebalo je zvati minutu odmora (da, lako je sad biti general) i smiriti igrače, objasniti im da sam pogled na Francuze ti garantira poraz u rugby-rukometu i tučnjavi i poraditi na kreativnosti i raznolikosti igre što hladnije glave a ne ih dodatno "motivirati" kad već gore ko olimpijska baklja. I vratiti ih sa ruba incidenta... normalno da je on želio to više od nas svih koji ćemo to kritizirati ali treba te stvari napisati jer su i one jako važne. Najvažnija utakmica je ona zadnja, u zadnjoj imamo lijevo krilo, čovjeka bez samopouzdanja koji nije dovoljno dobar da igra protiv Koreje, a može tj mora zabijati presudne golove protiv Francuske, molim? Treba razlikovati kad se nekom daje odmor ili kad se netko ne uigrava za prave stvari. Tada su promašaji i pogreške očekivane. Tu su najmanje krivi igrači. U jednom trenutku dok se lomio rezultat imali smo desnog vanjskog Horvata kao da se igra kup utakmica protiv Gorice, imali smo lijevo krilo Lackovića, imali smo par probijanja i kontri koje su odlučile. To su gluposti, taktički neoprostive. U tim trenucima nam ne treba ni Pedersen, ni njegov dečko ni Onesta suditi da bi izgubili. Ali ljudi moji Hrvatska je domaćin svjetskog prvenstva i igra u finalu protiv protivnika koji je Francuska koja je imala znate koliko isključenja u finalnoj utakmici - NULA. Molim? O čemu dalje uopće govoriti... velika je kvaliteta da smo i uz takvo stanje imali ovo prilike pobjediti da nismo promašili par zicera i određenih taktičkih slabostu u zadnjoj trećini utakmice.
Kad podvučemo crtu, dobili smo Čupića (iako smo neki od nas znali da je tu i koliko vrijedi), vrhunskog kreativca Duvnjaka (utakmice poput one sinoć nisu njegov teren), Gojuna (iznenađujuće dobrog obrambenog igrača, svaka čast), Kopljar je tu... dobili smo širinu u igri koju nikad nismo imali... Jaki smo, možemo još dugo trajati i biti još bolji.
Vraćam se na početak. Srebrena medalja, prihavatiti ćemo u svemu da smo drugi na svijetu, potpisujemo je, ali u rukometu će nam ona najmanje značiti zato jer svi znamo kakvu ekipu imamo, kakvi su to momci, zato je i ovo srebro na kraju zlatnog sjaja. Čini mi se 5. njihova velika medalja, 8 polufinale ako se ne varam, najbolje HR ekipe, svaka čast momci, vrhunski je ovo rezultat.
[uredio provokator - 02. veljače 2009. u 09:15]