Od činovnika u SIZ-u do rukometnog bossa i batine

Važno je raspolagati titulom izvršnog dopredsjednika. Tom maglovitom funkcijom – koja u ovoj zemlji, izgleda, znači apsolutnu moć i predstavlja svojevrsnu licencu za nekažnjeno prakticiranje javne bahatosti i unutrašnje autokratičnosti – u »Dinamu« se kiti gazda Zdravko Mamić, dok je njegovoj fotokopiji u Hrvatskom rukometnom savezu ime – Zoran Gobac. Osim što je izvršni dopredsjednik HRS-a, Gobac je i glavni menadžer najjačeg – zapravo, jedinog jakog – rukometnog kluba u državi, »CO Zagreb«, što hoće reći da je dotični bog i batina hrvatskog rukometa.

On odlučuje o izborniku reprezentacije, i tko može, a tko ne može; njegova je zadnja kad je riječ o pozivima u nacionalnu selekciju i on umjesto trenera dijeli javne i interne kritike rukometašima; on kupuje i prodaje »Zagrebove« igrače; on je uspostavio prisne odnose sa zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem da bi izravno mogao utjecati na priljev proračunskog novca u svoj klub i da bi mogao utjecati na to kome javna sredstva treba uskratiti; forsirao je suludo i megalomansko podizanje tzv. rukomentnih dvorana u kojima se, nakon Svjetskog prvenstva, događa sve izuzev sportskih priredbi, a u glavnom je gradu čak i lobirao za lokaciju na kojoj je napravljena Arena; on je pokušavao ucjenjivati vlasti u vezi s izgradnjom Rukometnog doma na zagrebačkim Sveticama; njegovi su prsti u uništavanju svih klubova koji su mogli biti kakva-takva konkurencija »Zagrebu«; on je, jednostavno, posvuda, rukomet mu je i odskočna daska za svakovrsne druge rabote i nikome pritom ne polaže račune, jer je na položaje koji su formalno viši od njegova uspio instalirati svoje pijune koji šute i smjerno provode volju izvršnog dopredsjednika i glavnog menadžera.

Kako je Siščanin, koji je krah socijalizma dočekao kao činovnik zadužen za dodjelu stanova u Samoupravnoj interesnoj zajednici u Zagrebu, u proteklih dvadesetak godina uspio zagospodariti čitavim jednim sportom, rukometom, i kako se uspio nametnuti za nezaobilaznu ličnost tranzicijske društvene scene u Hrvatskoj? Kako je, uostalom, sa slabom plaćom sportskog funkcionara stekao prilično impresivno osobno bogatstvo kojim danas raspolaže? Odgovor je u manjku skrupula, višku ambicija i u socijalnoj inteligenciji usmjerenoj na prepoznavanje moćnika kojima se valja dodvoriti, to jest u raširenim vezama s desnim i lijevim političarima, tajnim i javnim policajcima iz obaju režima, tajkunima, bankarima, istaknutim pripadnicima kriminalnog miljea, domaćim sportskim kvazimenadžerima...

Dodjeljivanje društvenih stanova osamdesetih godina povezalo ga je s mnogim utjecajnim ljudima, pa i ljudima iz sportskog svijeta, a kako je svojedobno igrao rukomet, tako se angažirao u RK »Zagrebu«. Taj je klub do hrvatskog osamostaljenja bio osrednja drugoligaška momčad kojoj se, međutim, ranih devedesetih dogodila izvanserijski talentirana generacija. Pohodima te ekipe na rukometni krov Evrope u prvoj polovici devedesetih godina zasigurno nisu odmogle Gopčeve vještine komuniciranja sa sucima koji u tom sportu, kao što je poznato, mogu odigrati ključnu ulogu, što su neki od njih činili i još uvijek čine.

»Zagrebovi« međunarodni uspjesi doveli su Zorana Gopca u poziciju političkog miljenika Tuđmanove vlasti, a ta je pozicija, pak, donosila sponzorski novac koji je opet donosio rezultate: sve skupa dovelo je do širenja Gopčeva utjecaja, do njegova brzog ovladavanja Rukometnim savezom i do još čvršćih veza s moćnicima poput Antuna Vrdoljaka, generala Janka Bobetka, generala Damira Goršete, policijskih šefova Vladimira Milankovića, Đure Brodarca i Ivana Jarnjaka, pa Rene Sinovčića, Miroslava Kutle, Ivića Pašalića, te Vice Vukojevića i Vicina sina Višeslava. S ovim potonjim Gobac je razvio višestruko poslovno partnerstvo: zajedno su u razgranatom ugostiteljskom biznisu, a zajedno su bili i suvlasnici u tvrtki »Enigma« koja se bavila razminiranjem i koju je vodio spomenuti Goršeta, umirovljeni general koji je prošle godine počinio samoubojstvo. Gobac je, također, bio među onima koji su lobirali da se Arena izgradi u zagrebačkom naselju Lanište, kao što se na koncu i dogodilo. Za to ga je itekako mogla motivirati činjenica da je zemljište na Laništu, dvije godine prije donošenja odluke da će se tamo graditi velebna dvorana, kupila »Orion grupa« koja se u vlasničkom smislu povezuje s Nikicom Jelavićem, Zoranom Pripuzom, Blažom Petrovićem i Miroslavom Kutlom.

Nabrojani likovi skladno su uklapaju u socijalni profil Zorana Gopca koji se ponaša kao da je osobno izmislio rukomet i kao da je osobno izmislio sve one igrače koji su Hrvatskoj i »Zagrebu« donijeli tolika odličja. Oni koji mu se usude suprotstaviti osuđeni su na javno ponižavanje, prijetnje, izgon, psovke, ucjene i druge forme siledžijskog komuniciranja: krotak je jedino prema moćnijima od sebe, to jest prema onima što mu izdašno daju novac i onima koji ga kontinuirano štite od ozbiljnijeg policijskog interesa. Jer umjesto da bude pravosudna mušterija, Gobac je jedan od stupova hrvatskog sporta, i tako godinama. A onda se čudimo što nam je sport izvor kriminalnih skandala, a ne radosti i užitka.

Ivica ĐIKIĆ