evo jedan moj tekst u nastanku...




Mala crtica o odlasku jednog genijalca


Kad je otišao Dražane Petrović svi smo plakali. Otišao je vjerovatno najbolji europski košarkaš svih vremena u najboljim godinama, samo zato jer je napravio dvije greške u koracima. Odluka o načinu prevoza posljednjeg dana donio je srcem, a ne raciom, uz previše povjerenja u vozačke sposobnosti jedne žene. Ove sedmice otišao je najbolji rukometaš kojeg smo ikad gledali, ali niko nije plakao. Odlazak nije bio tragičan, ali gledajući koliki je to sportski gubitak tuga bi trebala biti jednaka.

Ivano Balić nije se našao na širem spisku reprezentacije Hrvatske za naredno Svjetsko prvenstvo u Španiji. Njegova mušičava genijalnost postala je preteška izborniku Goluži i rukovodstvu saveza, te se trideset i tri godine stari genijalac našao van spiska. Za rukometni sport ovo je jednako kad da je na nekom autoputu auto sa Balićem kao suvozačem ostalo samo krhotina u sudaru sa većom preprekom. Balić je bez reprezentacije igrački kastriran, osuđen da nema pristupa u ekipu kojoj je bio mnogo više od najboljeg igrača, kojoj je dao deset najgenijalnijih mogućih godina. Balić bez reprezentacije više nije Balić, onaj kojeg znamo i onaj koji je sa trideset godina od najvećeg žirija proglašen najboljim svih vremena.

Razlog zašto vodstvo jedne od najboljih svjetskih reprezentacija nema strpljenja za najboljeg svog igrača svih vremena, za svoj zaštitni znak, vlastitu hodajuću relikviju koja još uvijek može igrati na najvišem nivou, vjerovatno je jednak razlogu zašto smo mi ipak zaostali Balkanci, a ne neki razumni Njemci ili Skandinavci. Pretrpana odličnim i vrlo dobrim igračima reprezentacija Hrvatske odrekla se jedinog svog genija s toliko drskosti i bahatosti kao da se radi o nekom fizioterapeutu ili oružaru. Nije nam se javljao na telefon, bio je jedini komentar smušenog Goluže i hiper pragmatičnog Gobca.

Ivano Balić nikad nije imao najjači udarac, najveći odraz, nikad nije bio najbrži, ali uz sve to rukometni sport nikad nije imao igrača koji je svojom pojavom toliko promjenio način na koji drugi doživljavaju ovaj prelijepi sport. Balićeva pojava srušila je mnoge ranije postavljene standarde, te uspostavila nove kriterije. Prije Ivana lopta se u rukometu uvijek primala u kretanju, nikad u mjestu. Balić je to, kao i mnogo toga drugoga okrenuo na glavu. U rukomet je preko noći ugradio nešto od košarkaške imaginacije i kretanja, ponešto od logike i inteligenicije quarterbackova iz američkog fudbala, a sve začinio mediteranskim temperamentom.

Nikola Karabatić, njegov najveći protivnik i igrač od kog je često gubio bio je savršen rukometaš, u mnogim pojedinačnim stavkama jači od Balića, ali ukupno gledajući daleko ispod splitskog genijalca koji je rukomet prenio u dugu, veću dimenziju. Do pojave Balića rukomet je u mnogome bio teškaški sport u kojem su vladale švedske i ruske fizikalije. Danas je to jedna druga, ljepša igra.