Evo čisto da negdje ispucam misli pa ću ovdje. imam iskustva u rukometu smatram da mogu reći svoje mišljenje i da ono nije laičko, pa ako vam se da pročitat super, ako ne, preskočite...
Dakle ovo prvenstvo bi raščlanio na četiri teme:
1. UMOR
2. IZBOR I MANTRA O MLADOSTI
3. VJERA
4. REZULTAT
1. Pa krenimo sa UMOROM. Osobno sam 06.siječnja napisao post upravo ovdje na ovom forumu gdje sam između ostaloga napisao:
naša reprezentacija na pripremama za ovo SP, ali i inaće na zimskim pripremama 75% treninga bazira na kodiciji i teretani... igrači su mahom svi do 24.12. bili u trenažnom procesu svojih klubova a neki čak do 31.12... nakon dva dana pauze su se odazvali na pripreme repke i odmah se kreće sa (skoro pa) bazičnim kondicijskim pripremama kao da su rukometaši nekog lokalnog niželigaša koji su 20 dana bili na praznicima i dobili po 10 kg svaki...
dok naši pumpaju 3 sata dnevno...rade intenzivne pripreme... to se može vidjeti iz video clipova na fejsu ali i ostalih koji se muvaju onuda pa mi kažu... puno trčanja, šprinteva, sklekova, utega...a relativno malo uigravanja...
to govorim jer vrlo često možemo čuti iz našeg tabora usred raznih prvenstva ove rečenice: "igrači su umorni", "iza njih je naporna polusezona", "duvnjak je iscijeđen", "noge su teške", "ritam je paklen"...
Dakle sve što sam napisao se dogodilo. Već nakon prvog poraza, onog od Njemačke, loša igra i prezentacija je bila pripisana većinom UMORU igrača. Ok, malo se kritiziralo bezidejnost i slično ali UMOR je bio bitna stavka. Došlo se do Egipta, di se u najavi utakmice govorilo kako su dečki načeti ali da će dati sve od sebe. Prešlo se preko Egipta koji kvalitetno nije na razini, te se išlo na Španjolce. Po izjavama stožera, igrači su bili strašno UMORNI, ali su odlučili dati 200% pa taman ne imao tko igrati u polufinalu. Prošlo se Španjolce i došlo na Norvešku. Nakon izgubljene već dobivene utakmice, jedini i isključivi krivac za poraz je bio UMOR. Išlo se u borbu za broncu gdje je napravljen nevjerojatan preokret koji je opet pripisan UMORU i jedino UMORU.
Neću ulaziti u analize kako je Hrvatska trebala igrati, da li imamo ovakve ili onakve akcije, da li je taj sedmi igrač uopće uigravan i kakva je njegova uopće uloga (frend kaže da je učinkovitost napada sa 7 igrača bila ispod 20%). Ja ću se osvrnut na UMOR. Od 24 reprezentacije na SP-u koje su mahom igrale sličan broj utakmica (president kup nešto manje), naša reprezentacija je jedina koja se konstantno žalila na UMOR i težak ritam. Kako je moguće da francuzi sa prosječno starijom ekipom igraju finale i ne žale se na umor. Kako Norveška koja igraja 3 puta brži i fizički zahtjevniji rukomet nije UMORNA? Kako nitko nije poraze okarakterizirao UMOROM? Kako Veselin Vujović sa Slovenijom u 9.utakmici prvenstva i to njezinim posljednjih 15 minuta radi preokret za koji ti treba snaga...zar njegova ekipa nije UMORNA? Zar Karabatić od 32 godine nije igrao 50 minuta FINALA, a Duvnjak nakon njemačke nije mogao stajati na nogama, kao ni pola repke?
Dakle postavlja se pitanje, kako to da je samo hrvatska UMORNA i zašto je Hrvatska, tako "mlada" Hrvatska, tako kronično umorna.
2. IZBOR i MANTRA O MLADOSTI: Tu bi se osvrnuo na također česte izjave našeg stožera i ljudi oko ekipe kako smo mi "JAKO MLADA I NEISKUSNA MOMČAD". Na engleski bi rekao BULLSHIT!! Nama ekipa koja završava utakmicu sa Slovenijom i Norveškom ima prosječno više godina od protivnika, ali eto, MI SMO MLADA MOMČAD. Ok, ako i jesmo mladi, pa imamo Jotića i dečke na klupi, zašto onda ta mladost igra samo protiv Čilea i Saudijaca? Ako se toliko branimo da smo "mladi" i da je to naša snaga, zašto onda ta "mlada reprezentacija" skapava od UMORA?
Ako imamo takve mlade klase, zašto onda Duvnjak umire na terenu na + 7 protiv Slovenije, a ne igra Jotić? Pa hajmo onda reći da je IZBOR igrača možda upitan. Jer ako nemaš povjerenja u Lovru Jotića koji ti je bio dobar za razbijanje jadnog Čilea, onda nemožemo mantrati o MLADOJ REPREZENTACIJI, a nemamo povjerenja u te "klince". Ako im nisi imao hrabrosti dati šansu u tim utakmicama, da li je onda tvoj izbor bio kriv, pa je tu možda trebao biti npr Sandro Obranović ili Vuković? ili Šime Ivić? Dakle, hvalimo se MLADOSTI, a nemamo im muda dati šansu. Već Duvnjak vadi kestene iz vatre...
3. VJERA:
Da prvo raščlanimo, i sam sam vjernik, katolik i upravo zbog toga mi se i gadi to "prostituiranje" Gospe i Boga u svakom intervjuu i svakom obraćanju narodu. Vjera je osobna stvar svakog čovjeka i svatko je doživljava na svoj način. Hrvatska rukometna reprezentacija je momčad sastavljena od igrača sa hrvatskom putovnicom koji mogu biti različitih vjeroispovjesti. Ja se slažem da je Hrvatska većinski katolička zemlja, ali po meni nije umjesno da je reprezentacija koja predstavlja jednu državu isključivo i jedino katolička i da se to potencira kao najbitniji faktor.
"Molili smo svi", "Gospa nam je dala snage", "Bog nas je nagradio"... da vas pitam, šta će biti kada danas sutra opet bude neki IRFAN ILI ZLATAN u toj reprezentaciji... da li će i on morat moliti Boga i Gospu da podari pobjedu? Vrlo jednostavno pitanje za izbornika.
Ja razumijem da puno ljudi koji su vjernici, podržavaju da izbornik toliko petlja Boga i vjeru u rezultat na prvenstvu, ali da ih priupitam što bi se dogodilo da je izbornik Hrvatske npr. Kasim Kamenica (neznam da li je musliman) pa poslje svake utakmice zahvaljuje Alahu ili kaže: "svi smo se klanjali prije utakmice". Da li bi svekoliki hrvatski puk to podržao? Hm...sumnjam..
Vjera ima mjesta u sportu ali na osobnoj razini. Prekriži se, pomoli se u sebi ako ti to pomaže, ako smatraš da će ti to dati samopouzdanje ili vjeru u sebe, ali nemoj cijeloj naciji koji predstavljaš prebacivati kako je za tvoje pobjede zaslužna "gospa Međugorska" ili "prijatelj Isus", jer ako su zaslužni za pobjede, onda su i odgovorni za poraze. Zar ne?
4. REZULTAT:
E pa to je točka u kojoj moram reć da je on postignut iako je u velikoj sjeni dvije zadnje utakmice. Da nam je netko prije prvenstva ponudio polufinale, 99% Hrvata bi ga potpisalo bez obzira na ishod istog. Da, rezultat je svetinja, ako pričamo o sportu kao egzaktnoj znanosti, međutim sport je emocija, sport je ljepota pokreta, sport je ponos i čast, sport je nadmetanje. Kada sve uzmemo u obzir, prosto 4. mjesto je nešto sa čime moramo biti zadovoljni, ali i razočarani jer kada smo vidjeli sve što se događalo, ostaje velika žal da možda nikad lakše nismo mogli imati barem srebro.
Nakon svega viđenog, moram reći kako je ovo bilo možda najčudnije natjecanje u rukometu koje sam pratio, ikad. Što zbog samog prvenstva, što zbog naše reprezentacije i stožera kakav jest. Dovoljno vam govori javnost. Hrvatska je 4. na svijetu, a samo 13% ljudi (po više anketa) želi da Babić ostane izbornik. Mislim da je to dovoljni indikator. A bome ni rukometni stručnjaci koji imaju nešto iza sebe, mu nisu baš naklonjeni.
[uredio lakrdija - 31. siječnja 2017. u 11:15]
)
