Čini se da bi stranac u ovim trenutcima jako dobro došao, iz razloga što je rukomet, kako klupski a tako i reprezentacijski, upao u neko sivilo. Po meni, najbolje rješenje bio bi španjolski ili skandinavski trener. Gdjegod da treneri iz ovih zemalja dođu, pokazuje se, naprave rezultat ili barem jedan rezultatski iskorak u odnosu na ranije. U postizanju napretka nekoć su se u velikoj mjeri iskazivali naši treneri, uključujući i one sa šireg prostora ex-YU, no ta „stara škola“ (pokojni Kljaić i Kandija, Štencl, Kamenica, Milković, Červar, Arslanagić, Hasanefendić, Serdarušić, Zovko, Vujović…) vremenom je izgubila na aktualnosti (što nije ništa neuobičajeno), dok njihovi nasljednici (Goluža, Obrvan, Šola, N. Kljaić, Perkovac, Babić, H. Horvat ml…) ipak nisu uspostavili/zadržali razinu da u ovim suvremenim okvirima vode ponajbolje europske klubove i reprezentacije, ili da se barem preko „manjih“ klubova i reprezentacija probiju u sam trenerski vrh. Čini mi se da se više išlo na inerciju od (nekoć) dobrih rezultata klubova kao RK Zagreb i RK Metković, a još više reprezentacije, pa su se prema tome čelnici Saveza ravnali. Članovi „zlatne generacije“ hrvatskog rukometa dobili su svoja zaslužena mjesta, no izostao je napredak struke, sve se svodilo na onu: dovoljni su samo talent i (još više) okruženje (zlatnih reprezentativaca) a rezultat će, nema sumnje, sam-od-sebe doći. To je važilo 10 možda čak 15-20 godina. No kad-tad dogodi se (ne)očekivani podbačaj.
Skandinavska škola već dulje vremena slovi kao ona koja daje najbolje rezultate za najmanje uloženih sredstava, a tome treba pridodati veliko iskustvo i tradiciju koju ona ima. Zadnjih godina skandinavci ponovno doživljavaju uspon, da ne kažem renesansu – Danci, Norvežani i Šveđani su praktički glavni favoriti gdje god se pojavili, a to nije nimalo slučajno. Čak i Islanđani igraju dopadljivo, a unatoč krizi u igračkom kadru (što nije neočekivano za zemlju od svega 300 tisuća stanovnika), reputaciju im diže trenerska struka. Španjolci su po mentalitetu bliži nama, a kod njih je uvijek imperativ borba za medalju. Brojni španjolski treneri prisutni su u klubovima i reprezentacijama širom Europe i svijeta. Naravno, nisu svi jednako uspješni. Ali realnost je da oni (u prvom redu španjolci i skandinavci) pokreću današnji rukomet, postavljaju trendove u igri te samim time nude izazov i ostalima jakim rukometnim silama (u prvom redu Francuskoj i Njemačkoj, a u nešto manjoj mjeri Rusiji, Mađarskoj, Poljskoj) u nadmetanju.