Ne želim biti neki prevelik kritičar, no valjda organski ne podnosim danas sportsko komentiranje. Slušam Brkića protiv Makedonije, utakmicu u kojoj svakako nije sve bilo kako je trebalo, no tu utakmicu smo dobili. Čovjek je na svakih par minuta naglasio kako je sve loše, da ne valja, napad ne štima, obrana je rupa...

Protiv Slovenije gdje smo razvalili je valjda 10-ak puta naglasio kako Slovenci očilgedno skrivaju adute, pa je onda rekao kako su nezainteresirani za današnju utakmicu u odnosu na nas koji smo valjda shvatili ozbiljno, još je u par navrata bila slična retorika...

Kad igramo loše onda se pljuje jer je igra loša, kada igramo dobro onda se protivniku ne da igrati i nema ništa veze sa time što bolje igramo te je momčad napravila neke izmjene.

Baš sramota, ne treba nikad uljepšavati one loše stvari, ali treba imati toliko ljudskosti i poštenja nekad dati i pohvale kada se zasluže, neku nadu i optimizam, a ne pilit naopako jer će doza silnog pesimizma donijeti nešto dobro. Slično mi je bilo kada sam gledao pobjedu Zrinke Ljutić, komentator sa toliko malo euforije, a Slovenski spiker na skijalištu vrišti i dere se iz sveg glasa za pobjedu skijašice susjedne države. Niti malo srčanosti i emocija, već čisto odrađivanje posla. 

Kad pak treba postavljati pitanja onda su besmislena, izborniče kakva vam je danas bila atmosfera ili što se to dogodilo na utakmici, što ste rekli igračima te slične fraze...