Dobar dan.

Ova reprezentacija ima jednu karakteristiku na vanjskim pozicijama koju mnoge druge nemaju: Klasične šutere-jake, visoke i snažne igrače. Najniži vanjski je Martinović, koji ima pak 1.94m ali i on ima jedan od najboljih šuteva iz vana u današnjom rukometu. 

U doba kad se rukomet svodi na niske, brze, motorički odlične vanjske igrače koji forsiraju igru 1:1, ova momčad ima u svom rosteru igrače kojima je pak forte šut iz vana ili igra na snagu što čini iznimnu razliku u taktičkoj pripremi momčadi za igru u napadu. Dagur ima ovdje puno više posla i teško je u kratkom vrijemenskom periodu uigrati sve to.

Momčad s takvim profilom igrača treba puno više uigravanja, sistematike i ponavljanja za stjecanje automatizma u igri. Zašto? Zato jer priprema šuta vanjskome igraču je kompleksan proces u kojom sudjeluju barem dvojica, a najviše i trojica igrača: Srednji vanjski sa križanjem/odvlačenjem, bek sa pravilnim zaletom i timingom te pivot sa kvalitetnim blokom/vezanjem igrača. Sve to treba kvalitetno uigrati i nemože se tu osloniti toliko na individualnu improvizaciju kao kod igrača gdje dominira igra 1na1.

Kad momčad ima "niske", brze i tehničko-taktički dominantne igrače puno je više igre na improvizaciju i individualni kvalitet pojedinaca i lakše je pripremiti te "uigrati" momčad. Jer takvi igrači sami "iz ničega" naprave potez koji prijelomi utakmicu. Više takvih tipa igrača, lakše i brže uigravanje napada.

Nije tu potrebna neka kompleksna gradnja šabloniziranog napada za pripremo šuta, sastavljenog iz sinhronog kretanja 3-4 igrača koje treba usavršavati puno vrijemena. Dovoljno je, da se izolira najslabija karika obrane protivnika i onda motoričko dominantan igrač individualno "lomi" tog igrača i tu se onda prave razlika i sve krene od tog trenutka (prolaz, dodavanje pivotu u igri 2na2 ili lopta dalje sa stvaranjem višaka)

Ali ako ima momčad visoke i snažne igrače na vanjskim pozicijama, onda je glavni cilj napada pripema šuta iz što bolje pozicije za tog vanjskog. A tu je potrebno puno više rada na taktici, usavršavanja pokreta, timinga itd. jer dovoljno je biti 1 korak prespor i napad završi faulom obrane, ili pak 1 korak prebrz i napad završi tehničkom pogreškom i izgubljenom loptom. Zato je puno teže i vrijemenski duže uigrati momčad u kojoj dominira vanjski šut kao primarno rješenje pozicijskog napada.

Uloga pivota je ovdje vrlo važna jer on svojim kretanjem i blokovima pravi prostor za slobodan šut beka. U završnoj fazi pripreme akcije za šut, često se pivot postavi u blok, dok napadač-šuter u punom zaletu dolazi na poziciju šuta. Ako je blok pivota kvalitetan (ispred braniča) onda tu dolazi do mat pozicije: U primjeru da obrambeni ne izadje, napadač ima neometan šut iz 9m što je njemu zicer. Ako izadje duboko, onda sljedi dodavanje na pivota koji ima braniča "na ledjima" a u današnjem rukometu to je u 95% primjera ili gol ili sedmerac+isključenje. Šipić je tu dominantan i vidjet ćemo kako će se ostali pivoti snači u toj igri.

U tom vidu najvažnija će biti taktička disciplina u napadu i realizacija. Danas u rukometu dominira tranzicija i svaka momčad koja igra "za medalju" ima jaku tranziciju prema napred. Ako izgubiš loptu, to je 80% primljen pogodak. Ako imaš nerazonski šut iz "pola prilike", isto tako. Rukomet danas nije više vic u igri, "šmek" i tehnika nego brzina i atleticizam. Ja osobno nisam ni blizu fan ovakvog rukometa koji dominira "atletikom", nego sam puno više volio "romantični" rukomet iz početka 2000-h kad su po terenima čarali mađioničarji na čelu sa jedinstvenim Ivanom Balićem. 🙂

Ali kako god, danas je brzina dominantna i svaka pogreška u napadu puno je skuplja nego prije 15-ak godina jer suparniki kažnjavaju svaku grešku kontrom i polukontrom.

Sa druge strane način igre "sa šuterima" ima velike prednosti: Energetski je puno manje potrošan nego igra 1na1. U turnirskom sistemu igra se praktički svaka 2 dana i energetski trošak igrača je ogroman. Nije ni blizu isto svaki napad ulaziti u duel, biti pod grubim faulovima, dobivati udarce ipd. ili pak elegantno skočiti preko bloka i zabiti gol bez duela. Energetska potrošnja, mogućnost ozljeda ipd. puno su manje kad se igra i "izvan 9m" a ne samo prolazom na crtu. Na duge staze ovakve stvari mogu determinirati i konačni rezultat jer odlućuju detajli o to i jest važan detalj.

Još jedan detalj: Osim Martinovića, svi ostali vanjski igrači imaju vrlo važnu ulogu u obrani. Ako je napadan šabloniziran i igrači dolaze do čisteg šuta bez duela, onda imaju i više psihofizičke snage za igru u obrani. A upravo obrana je glavni forte Hrvatske tako da je sve to vrlo važno za neki vrhunski rezultat.

Ako uspje Hrvatska nametnuti svoj stil igre onda će imati velike šanse za uspjeh. Kvalitetna 5-1 obrana sa vrhunskim vratarom i malo primljenih pogodaka, brza kontra prvog vala (Šoštarić/Glavaš-Mandić/Jelinić) i u napadu kvalitetno izgradjene akcije za dolazak na čisti šut vanjskih u kombinaciji sa igrom 1na1 Cindrića koji može neko vrijeme utakmice sam probijati obrane i stvarati višak za krila.

Ali primarno obrana. Što je bila najveća razlika izmedju OI u Parizu u lanskog SP-a? Broj primljenih golova. Na OI Hrvatska je imala lošu obranu i u prosjeku je dobivala čak 31.2 pogodka na utakmicu i tako imala drugu najlošiju obranu u skupini, tek ispred Japana. Na SP-u pak potpuno drukčija priča: Najbolja obrana u preliminarnoj fazi, druga najbolja obrana u playoffu, a onda protiv Francuske jedan od nadominatnijih poluvrijemena posljednjeg vrijemena i ulazak u finale uglaunom na temelju kvalitetne obrane. Naravno treba uzeti u obzir i kvalitetu suprotnika, jer OI su puno kvalitetnije od SP-a, ali svakako je bio vidljiv veliki pomak u kvaliteti igre defenzive.

Što se obrane tiče, po mom skromnom mišljenju formacija 6-0 ovoj momčadi jednostavno "ne leži" kao primarni defenzivni sistem. Ni na Olimpijskim igrama, ni na nekim utakmicama SP-a, ni na prijateljskim ogledima nije bila na vrhunskom nivou. Obrana 5-1 je puno pokretljivija, agresivnija, usporava protok lopte i sječe napade na "2 dijela". Kad se igra 6-0 obrana u glaunom se izoliraju visoki i sporiji igrači u centralnom dijelu obrane. Slijedi zalet brzog napadača u punom šprintu kojem je dovoljno napraviti samo "1 korak viška" i tu se obrana raspadne, bilo to več u centralnom bloku ili na krilu kad halfovi zatvaraju prolaze izmedju 1 i 2.

Međutim sa obranom 5-1 na način koji igra Hrvatska, protok lopte je maksimalno usporen, što znači puno više napada sa manje kinetičkog potencijala (igrač nemože napraviti polukružni zalet praktički do polovice igrališta i ići punom brzinom u preigravanje) i posledjično igru bekova "iz mjesta" protiv halfovima. Ako su halfovi agresivni i jaki u duelu (a Srna, Mandić itd. to jesu) onda se to puno lakše brani.

Potencijalni problem na početku turnira može predstavljati situacija s rekonvalescentima poslje ozljeda/igračima koji su promijenili klub u ljeto i imaju potpunu drugu rolu u momčadi nego prošle zime, kad su dolazili kao besprijekorni nositelji igre. Jednostavno, igrač u glaunom najviše voli kad je "u punom ritmu". To znači biti zdrav, imati veliku minutažu, važnu rolu, poznati automatizme momčadi i imati puno utakmica. Svaki prekid takvog ritma može izbaciti igrača iz forme, a najviše duga pauza zbog ozlejede ili manjak minutaže u klubu. Zato je potrebno imati strpljenja, jer osim u izvanrednim situacijama (na tzv. "svježinu") teško je očekivati da če igrač "bez minuta u nogama" biti odmah u top formi. Doći će to igranjem i stjecanjem "filinga", ali preko noći ne. Nadam se, da će ekipa rasti iz utakmice u utakmicu i stjecati tako samopouzadnje i formu:)

Lijepi pozdrav.