Ej, Balić - NAJBOLJI IGRAČ SVIH VREMENA - uvjerljivo.
E sad kad sam to rekao - ima i istine u ovome što spominje Etno i ostali - Balić ima tu dvostruku oštricu svoje genijalnosti. Čitava se momčad ufa u njega previše.
Ali ono što mi najviše ide na živce je taj naš raspad - koji je uvijek isti.
Primjetit ćete. Uvijek isto.
Balić - prekršaj u napadu mu sviraju - on širi ruke, čudi se, konverzira. Voriju nije svirano - on leži na podu i aktivno ne vjeruje da mu nešto nisu sudili (a npr. svi Francuzi stalno rade ono što je Voriju u određenoj situaciji napravio Toskić - fino čupa k'o grabežljivac i onda pusti u zadnjem trenutku).
Dakle, Vori i Balić šire ruke na dobre odluke sudaca jer su se eto i Ivano i Igor umorili pa su napravili par istinskih pogrešaka - što nije tragično nego ljudski. Ali tako napumpavaju negativnu atmosferu oko suigrača koji ih uopće ne prate nego su pogubljeni - promašuju zicere, kontre (kad se sjetim Šprema sa finala SP-a - ts-ts-ts).
Daljnji simptomi - Lac želi pomoć, ali se samo zabija u protivnika i nemoguće situacije u kojima ili pogađa golmana ili okvir ili ni to.
Krila sjede apsolutno zaboravljena u bilo kakvoj shemi napada po 10-15 minuta.
I uvijek u isti krug.
Ja kad sam vidio sve te simptome u posljednjih 10 minuta - baš sam mislio da ćemo izgubit. Ali vidi se da Srbija nije još ekipa spremna za prave pobjede - jednostavno su se pogubili i oni u onoj završnici. Nisu vjerovali da mogu pobjedit - nitko da preuzme odgovornost.
Kod Francuza nažalost nema takvog simptoma i uvijek nas dobijaju na istu foru i na taj naš isti simptomatični raspad.
Hrvatska košarka - Povratak u budućnost...