Dok najbolji rukometaš svijeta, Ivano Balić, svojim igrama plijeni pozornost medija, navijačkih fanova, zaljubljenika svih vrsta sportova i, posebno, stručnjaka koji ne mogu pronaći formulu kako ga zaustaviti, njegova majka snima utakmice koje prenose TV postaje i prikuplja novinske članke o sinu.

Ona je, kaže, “zadužena za administraciju”, a utakmice “na miru pogleda tek nekoliko dana poslije”.

- Strah me je da se ne ozlijedi zbog čega ne mogu uživati u utakmicama, snimam ih pa ih gledam za nekoliko dana - priznaje majka Stjepanka.

Utakmice hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, posebno ona protiv Francuske, za Stjepanku Balić bila je šokantna u punom smislu te riječi. Nakon što je njen sin Ivano u tom meču ozlijeđen, što je utjecalo na rezultat utakmice, lice Stjepanke Balić, bivše rukometašice, bilo je do kraja utakmice zgrčeno od prepasti i zabrinutosti. Ni sredstva za smirenje, kako se čini, nisu pomogla.

- Tako mi je žao - tek je izustila nakon što je postalo izvjesno da ćemo nakon prvog poraza ispustiti medalju.

Za razliku od Stjepanke Balić, njene prijateljice, sve odreda bivše splitske rukometašice, burno su navijale za našu reprezentaciju na tipično mediteranski način, uz posprdne komentare na račun francuskih reprezentativaca. U toj ključnoj utakmici za hrvatsku reprezentaciju Balić je davao sve od sebe, ali, jednostavno, našima ‘ništa nije išlo od ruke’.

- Nikad ne voli gubiti, u njemu je natjecateljski duh, uvijek se muči do zadnjeg atoma snage, daje sve od sebe - rekla je majka Stjepanka.

Prenizak za košarku

Priča o rukometašu Ivanu Baliću zapravo je priča o sportskoj obitelji Balić, koja je kliško-dugopoljskih korijena. Ivanov otac Žarko i majka Stjepanka također su bili rukometaši. Žarko Balić rukometom se počeo baviti tek u svojoj 17. godini jer je njegov otac, Ivan, smatrao da je rukomet “igra za zabavu” od koje nema velike koristi. Žarko Balić je najprije zaigrao u Splitu, a poslije je, kao profesionalac, nastavio igrati u Italiji. Do 1985. cijela obitelj je bila u Italiji, no, kad je mali Ivano trebao poći u školu, on i majka su se vratili u Split.

U petom razredu osnovne škole, koju je pohađao u svome kvartu Bol, Ivano je kao većina splitskih dječaka zaželio trenirati nogomet u Hajduku. Pa ipak, košarka mu je bila draža, zapravo mu je to bio prvi sport. Od 1992. do 1995. trenirao je košarku u Jugoplastici, s tim da je 1995., usporedo s košarkom, trenirao i rukomet. Iako su ga treneri u Jugoplastici zapazili i hvalili kao jako pokretljivog igrača, Ivano je morao prestati igrati košarku iz jednostavnog razloga - bio je prenizak.

- Mjerenjem duljine potkoljenične kosti - priča majka Stjepanka Balić - liječnici i treneri su zaključili da Ivano neće dovoljno narasti da bi se bavio košarkom.

Nakon što je otac Žarko razgovarao s trenerima Jugoplastike, rekli su mu da njegov sin u košarci može igrati samo na mjestu playmakera; da oni u klubu “ne odgajaju playmakere” i da za takvo što postoji škola u Americi. Mladi Ivano Balić brzo se pomirio s činjenicom da neće biti visok te je odlučio sa splitskim prijateljima trenirati rukomet.

Prvi trofeji

- Jednoga dana, u osmom razredu, Ivano je došao doma i rekao: ‘Znaš, mama, idemo ti mi na rukomet’. Nismo ga uspjeli pratiti ni gledati kako igra rukomet, a ljudi su već počeli pričati: 'Ajme, mali vam je super igrač'. Bilo nam je drago što se bavi tim sportom i imao je našu veliku potporu. Znate, roditelji sada žele da se djeca bave sportom kako ne bi bili na ulici, a prije je sport djecu izvlačio iz kuće na ulicu, nije bilo današnjih problema - kaže Stjepanka Balić.

Ivano Balić nije, poput većine sportaša, imao problema u školi. Učio je, kaže njegova majka, “koliko je potrebno da prođe, ali ga škola, jednostavno, nije zanimala”.

Kako je Žarko Balić u to vrijeme igrao rukomet u Italiji, Ivano je kao rukometaš prvi put registriran u Italiji. Godine 1996. mladi Balić je, uz nagovor Talijana i oca, šest mjeseci zaigrao za juniore kluba Cassano Magnago, kojem je trebala pomoć za osvajanje ‘scudeta’, državnog prvenstva. Predvođen Balićem, klub je doista osvojio scudeto, a on proglašen najboljim juniorom prvenstva.

Pa ipak, nakon toga Ivano se s “papirima” vraća iz Italije i počinje igrati za rukometni klub Brodomerkur Split.

- Na treninge je uvijek išao s velikom voljom, budio bi se u šest ujutro da bi mogao stići na treninge u sedam, i nikad nije zakasnio na trening. Zato smo se smijali pričama da je Ivano lijeni Dalmatinac... Čim je počeo igrati prvenstvene utakmice, počeo se vraćati s peharima, kao najbolji igrač - priča majka Stjepanka.

Život u Španjolskoj

- On je svoj, poseban, karakteran, čvrst je, njega ne zanima pomodarstvo, nije povodljiv. Ima svoje mišljenje i uvijek odluči onako kako on misli da je ispravno. Kad osjeti pravi trenutak, onda daje sve od sebe da to ostvari. Ivano je u igri nepredvidljiv, poput Kukoča, njegova rješenja su toliko jednostavna da se teško mogu ponoviti i ljudi ga zbog toga vole - priča Stjepanka Balić o karakternim vrlinama i virtuoznosti u igri svoga jedinca.

Osim po “čvrstu karakteru” i igri, Ivano Balić je poseban i po svome pomalo boemskom imidžu.

- Ako se njemu nosi duga kosa, on će je nositi, nema veze što to nije u modi -pojašnjava Stjepanka Balić.

Ivano Balić je, unatoč činjenici što je jedan od najtraženijih igrača na svijetu, do sada promijenio samo tri kluba - Brodmerkur, Metković i San Antonio.

- Ivano ne voli mijenjati klubove, jako se veže za ljude - pojašnjava majka Stjepanka.

Tako se Ivano Balić vezao i za svoj Portland San Antonio iz Pamplone, s kojim ga ugovor veže do 2010. godine.

Ivano, naime, sve češće pred prijateljima i roditeljima, iako je donedavno govorio da “nima Splita do Splita”, priča da je jako lijepo živjeti i u Španjolskoj.

Izbirljivost, žene i brak Hrvatski mediji brujali su o slomu braka između Ivana i Ivane Balić. On je ostao u španjolskoj Pamploni, gdje igra za Portland San Antonio, a ona se prije dvije godine vratila u Split sa sinom Dinom. - Kad se Ivano zaljubio, došao je k meni, rekao da ima curu. Sad su se razišli, međutim, fenomenalno se ponio prema ženi i djetetu, pokazao je veličinu i karakter. Možda je to mogao zato što je bio odvojen od familije, nije nas htio opterećivati i zabrinjavati, sve je sam riješio - priča majka Stjepanka Balić. Jedini hobi Ivana Balića je bio Play Station i kompjutorske igre, a dok je bio mlađi čitao je sve časopise specijalizirane za košarku i sve što je vezano uz taj sport. Ivano Balić je, prema riječima majke, u svojoj karijeri najsretniji bio kad je s hrvatskom rukometnom reprezentacijom osvojio olimpijsku medalju.