Ne znam, EHF je čudna organizacija. 

Možda zato što su Francuzi i Slovenci bili u istoj skupini. 

Prolaze prvi i drugi, to je dakle šest. Uz njih i dva najbolja treća. Mi smo najbolji treći radi pobjede protiv Portugala i igramo protiv onoga tko je drugi. U ovom slučaju Danska. 

Pogledao sam jučer utakmicu sa Mađarskom, i nisam baš impresioniran kvalitetom naših mladih reprezentativaca. Bore se oni i trude, ali  slaba je tu kvaliteta u selekciji. Ranije smo znalli imati individuace koji su radili prevagu i donosii rezultat u tim godinama za reprezentaciju, sad smo tu dosta limitirani. Znam da nedostaju neki igrači, no bojim se da ne bi bili puno bolji sa njima. 

Igramo obrambeno jednu zonu (5:1), drugu opciju ne koristimo ili nemamo. Prosječni smo već godinama i ako se dogodi ulazak u polufinale, to je trenutak inspiracije, sreće ili lošeg protivnika. Zaključno smo i ovo 1/4 finale ušli uz pomoč sreće.

Trebati će nam i sutra...sretno unaprijed

Zanima me ova tema pa sam se poželio uključiti sa svojim razmišljanjima. Moj sin se bavi rukometom i dobio je poziv da se priključi svom uzrastu (U15, mlađi kadeti) na okupljanju u sklopu rukometnog kampa u Umagu, ovog ljeta. Pošto se on ne natječe u Hrvatskoj rukometnoj ligi, nije baš upoznat s kvalitetom ovdašnjih dječaka, te ih je tek sad imao priliku upoznati. Nahvalio ih je sve redom. Rekao je da su dečki TOP. Svi su zaslužili poziv. To je i moje mišljenje pošto pratim tu djecu, ne fizički, ali putem interneta. Lako im zapamtiš prezime. Tako da stvar ne mora biti u djeci, već u sistemu koji se  dugo godina nije promijenio kod nas. Imam osjećaj da su svi u Europi nekako "ozbiljno" krenuli sa stvaranjem igrača. To uključuje ozbiljne trenere, ozbiljne analize, ozbiljne selekcije, testiranja, praćenja, služe se sa razno raznim instrumentima, prate razvoj, ma sve živo i neživo. Dok naši imaju, "eh ti si dobar, priključi nam se". To više nije dovoljno. Mi imamo jako puno dobrih igrača, ma čak boljih od bilo koje druge reprezentacije, ali nismo sposobni pratiti i usavršavati njih razvoj. Rukomet raste 

Vezano na gubitak motivacije u juniorima za igrati rukomet i da ih se mora moliti.. Stvar je jednostavna. Uzmimo za primjer jednog reprezentivca, velike su šanse da je već od malih nogu bio među boljim igračima u svom klubu. U devetoj ili desetoj godini igra ligu u Rugvici, osvoji tu ligu, evo medalje.

Kreće U-11, plus još razno razni turniri sa strane, evo još par medalja. Dolazi prva završnica u Poreču, možda neka individualna nagrada, bravo super. I tako dvije godine U-11. 

Pa idemo na U-13, ista priča, medalje, individualne nagrade, kreću regionalna okupljanja. 

Eto nas u U-15, medalje, individualne nagrade, formira se kadetska reprezentacija, idemo na mediteranske igre uzimamo medalju, najbolji smo... I tako dvije godine... 

Eto nas u U-17, u sobi mi se nalaze 64 medalje, 23 individualne nagrade sa razno raznih turnira, 6 nagrada iz Poreča za najboljeg igrača, 3 za najboljeg pivota završnice, 4 za MVP turnira u Valpovu.

Brate pun mi je kurac rukometa, 10 godina dobivam medalje da sam najbolji, 5 godina me zovu u reprezentaciju, vise mi se ne da. U-19 igram samo ako će me dobro platiti, zato jer više ne igram taj sport iz ljubavi, nego koristi

Nadodao bih, vrijedi za većinu, ima naravno iznimaka, dođem u seniore, nema moje ekipe, ovi stariji nisu moj đir, gubim od veterana koji treniraju 2 put tjedno, bolje zaradim ako odem radit sezonu nego da treniram cijelo ljeto.