Po kojem god da kriteriju promatrate kako su određeni potovi (jakosne skupine), možete uočiti puno nelogičnosti. Ako bi se gledali samo rezultati s prošlog EP-a, tada je posve nelogično da su Srbija i Rusija svrstani u drugu jakosnu skupinu. Ako bi promatrali rezultate sa SP, tada bi se čovjek još više zapitao što uopće prvaci Danci i viceprvaci Šveđani rade u drugoj jakosnoj skupini a Francuzi tek u trećoj; a ako bi promatrali rezultate kvalifikacija za SP – također je neobično da je jedna Austrija u drugoj skupini ili Norveška u prvoj a istovremeno Bjelorusija u trećoj… zaista nevjerojatno jest da se ždrijebom može dogoditi situacija gdje u jednoj skupini mogu biti primjerice Španjolska, Danska, Francuska i Poljska, dok istovremeno u nekoj drugoj Slovenija, Austrija, Slovačka i Litva. Ni sustav natjecanja u kojem prve dvije prolaze dalje a preostale ispadaju nije najobjektivniji, jer se dogodi da se prebrzo eliminira barem jedna od jačih reprezentacija (nešto slično što je hrvatska reprezentacija osjetila nedavno na svojoj koži na kvalifikacijskom turniru za OI) iz razloga što je zatečena u skupini s ostalim jakim reprezentacijama. Ne tvrdim da bi sustav s osminom finala kao polaznom eliminacijskom fazom bio pravedniji. No teško je imati neki optimalan sustav pogotovo s više reprezentacija u turniru.
Slovačka jest vjerojatno najslabiji domaćin koji je ikad nastupio na EP-u, zapravo da nisu domaćini ne samo da se ne bi kvalificirali na EP, nego bi strepili od ispadanja u najslabiju diviziju; slovački rukomet se u zadnjih nekoliko godina srozao gotovo na razinu jednog Luksemburga, Cipra, Gruzije, Farskih otoka, Finske. A prije 10-15 godina Slovaci su imali jednu respektabilnu reprezentaciju koja je bila u stanju u jednoj-dvije utakmice parirati i najjačim sastavima svijeta. Možda je ovo prilika da se slovački rukomet napokon malo uzdigne.
U svakom slučaju za pozdraviti je odluku EHF-a da organizaciju europskog prvenstva povjeri jednoj Mađarskoj i Slovačkoj. No s druge strane, nažalost, previše puta IHF i IHF dodjeljuje domaćinstva povlaštenima tipa Njemačkoj, Danskoj (čak i Hrvatskoj) u relativno kratkom razdoblju, dok s druge strane neke etablirane rukometne (i športske) zemlje na domaćinstva velikih natjecanja čekaju desetljećima. Nikakve dosljednosti. Što recimo ne bi Argentini jednom u 30 godina bilo ponuđeno da organiziraju SP, ili recimo Rusiji, J. Koreji… Ili, je li primjerice Islandu, Portugalu, Sloveniji, Švicarskoj i drugima (zauvijek) uskraćeno pravo organizirati europska ili svjetska prvenstva, dok je to istovremeno Nijemcima ili Skandinavcima praktički rezervirano svakih 4-5 godina i češće? Ni ove zajedničke organizacije 2-3 zemlje mi ne ide u glavu – ajde da se radi o zemljama koje ne bi imale drugačijeg izbora, ali ovo je pretjerivanje na entu; primjerice Švedska jedne godine jest u zajedničkoj organizaciji s Norveškom i Austrijom, pa za 3 godine s Poljskom. Norvežani pak dvije godine kasnije s Danskom i Hrvatskom; Danci su nekoliko godina ranije imali s Njemačkom i tako u krug. A svi oni su i samostalno i to već više puta u zadnjih petnaestak godina imali ili će imati domaćinstvo.