Danska, Francuska, Španjolska i Švedska su, složit ćemo se mnogi, četiri (uvjerljivo) najbolje reprezentacije, godinama u /pri vrhu (ili uz tek manji broj podbačaja više uzorkovanih spletom okolnosti). Danci (i u nešto manjoj mjeri Šveđani) su rukometna mašinerija, a Francuzi i Španjolci dominantni u gotovo svim momčadskim športovima.
Norveška i Njemačka ipak su nešto slabije od pobrojanih prvih 4 reprezentacija, ali i dalje spadaju u uži krug pretendenata za medalju. Uz malo športske sreće i ako im se posloži… (sjetimo se neočekivanog njemačkog zlata na Euru 2016.)
Nakon njih slijedi poveći broj ujednačenih i oscilacijama sklonih „iznadprosječnih“ reprezentacija, a toj kategoriji pripada i Hrvatska, čiji se renome u posljednjih dvije-tri godine znatno srozao. Među tim reprezentacijama ne treba tražiti pretendente za visok plasman (na europskom ili svjetskom prvenstvu), ali svakako se može dogoditi da pojedine reprezentacije naprave iznenađenje i doguraju daleko, no isto tako i da veoma podbace. Puno manja je vjerojatnost da, poput Srbije ili Slovenije na domaćem terenu, ali sada već to su davna vremena, dođu do medalje. Katkad se dogodi da ista reprezentacija na jednom natjecanju „razbije“ nekog od favorita te ujedno bude konkurent za medalju, a na sljedećem potpuno krahira ili obratno. Uz nas, tu bi pripadale reprezentacije poput Mađarske, Islanda, Slovenije, u novije vrijeme i Portugala. Tu može svatko svakoga pobijediti, a zna se dogoditi recimo da Portugalcima izrazito ne leže Islanđani, a leže im Mađari, dok Mađarima pak da leže Islanđani. Rusiju i Bjelorusiju više ne ubrajam, ali također su spadale u tu kategoriju, kao i Srbija i Poljska koje pamte i bolje dane.
Nizozemci su novi dečki u tom društvu i tek se trebaju etablirati, zasad im to polazi jako dobro. Hoće li napraviti još jedan iskorak, to ćemo tek vidjeti. Sjetimo se Portugalaca kako su se probijali tokom razdoblja 2018.-2020. i „uništavali“ između ostalog i Francuze. Pa ipak, jedno je približiti se vrhu, a drugo je tamo se etablirati kao velesila. Sličan put su imali ranije i Norvežani, no ipak je Norveška oduvijek bila stepenicu-dvije više.
Priključak reprezentacijama u rangu 7.-15. mjesta kontinuirano drže Austrija, Češka, Crna Gora. Česima, baš kao u nogometu, europska prvenstva bolje leže, dok svjetska često i „preskaču“, zbog čega ih se ne može kategorizirati u skupinu jačih reprezentacija. Solidni jesu, ali ništa više od toga. Crna Gora i Austrija su rijetki, odnosno tek nešto redovitiji sudionici na SP-a, ali tamo pokazuju uglavnom slabosti.
Makedonija je sve dalje od društva ozbiljnih reprezentacija, što zorno pokazuju rezultati na velikim natjecanjima u zadnje vrijeme. Kod Rumunja su zasada samo najave povratka, ali ne i realizacija. Švicarska je solidna, ali prosječna reprezentacija. Slovački rukomet momentalno je daleko od ozbiljne razine, Ukrajinu uništava rat, vidjet ćemo koliko mogu Grci, BiH… Talijane, Belgijce, Turke i druge rukomet uglavnom ne zanima te ako se koji puta i plasiraju na veliko natjecanje – to je više posljedica proširenog europskog prvenstva nego njihove stvarne kvalitete i neke zagrijanosti za rukomet. Nasuprot njima vrijedi izdvojiti Farske otoke kao čistu egzotiku, ali nekog oko koga bi se mogla vrtjeti priča na sljedećem Europskom prvenstvu. I to bi bilo to.