Možda nije za ovu temu, ali nakon pobjede Zagreba nad Vardarom u Ligi prvaka, osvrnuo bih se na trenere.
Usporedimo 3 najpoznatija trenera (ujedno i izbornika) iz prostora bivše države, u zadnjih dvadesetak godina: Lina Červara, Veselina Vujovića i Ivicu Obrvana. Svi oni imaju golemo trenersko iskustvo; doduše Obrvan je nešto mlađi, ali sa 55 godina možemo ga smatrati trenerom koji je prošao mnogo toga.
Najveći ekspert među spomenutim trojcem dakako je Lino Červar. Kao izbornik reprezentacije Hrvatske u razdoblju između 2003.-2010. bio je neprikosnoven te zbog „zlatnih“ (bolje rečeno srebrnih) godina reprezentativnog rukometa, možemo ga smatrati za jednim od naših najvećih trenera u povijesti. Ranije, još tokom 90-tih nije bio toliko u žiži zbivanja, ali tek s odmakom od desetak i više godina se vidi koliko je Červar značio primjerice za talijanski rukomet. Ne tako davno izjavio je, da mu se 1997. godine nisu ozlijedili ključni igrači, Italija bi bila i jedan od favorita za to Svjetsko prvenstvo, no na kraju spletom okolnosti nisu prošli ni skupinu. Ono kako je hrvatska reprezentacija za prvog mandata Lina Červara funkcionirala bila je – avangarda. Prava šteta da nismo osvojili više zlata, a naročito između 2007.-2010. kada samo toliko puta ostali korak prekratki. Iako možda nije imao ranije prilike kao igrač dosegnuti neke značajnije visine, to ga je još više ojačalo da uspije kao trener i stvori ime koje će svi zaljubljenici u šport sa strahopoštovanjem izgovarati. Ipak nakon 2010. kao da mu je vrhunac trenerske karijere prolazio, ali i tada je tražio nove izazove i značajno je uzdignuo makedonski rukomet na visine o kojima su Makedonci mogli samo sanjati. Njegov novi povratak u hrvatski rukomet se nažalost više nije pokazao toliko uspješnim, a razlog tomu se može pripisati njegovoj već starijoj životnoj dobi, osobnim brigama i nedaćama koje su ga zatekle i svemu zbog čega više nije mogao biti maksimalno usredotočen na rukomet. Njegov doprinos u hrvatskom rukometu je neprocjenjiv. Koliko je Guus Hiddink primjerice značio za nogometni svijet, toliko je Lino Červar značio za rukometni, pa i više. Veličanstvena trenerska karijera kakvu će teško netko ponoviti ili nadmašiti.
Veselin Vujović je u trenerske vode uletio još kao igrač potkraj 90-tih. Bio je u pravom smislu riječi „igrač s mudima“ a tu reputaciju još je dodatno učvrstio kao trener; vodio je mnoge klubove, neke renomirane, neke malo manje, a ostaje da je bio izbornikom Srbije i Crne Gore, Makedonije i Slovenije. Uvijek beskompromisan tražio je maksimum od svojih igrača, u mnogim prilikama postigao bi ono što je tražio i rijedak je primjer trenera koji je tako uspješno sproveo ono što je zamislio: prvo od odličnog igrača postao jednako tako odličnim trenerom, a drugo, kao malo tko, uspio je u klubovima stvoriti prave igrače. No nedostajalo mu je mirnoće, često bi upadao ili čak i sam izazivao i potencirao sukobe, a odlasci nisu mogli proći bez repova. Zadnjih godina se vidi da njegov „čelični pristup“ baš više i ne prolazi, naročito među mlađim igračima. Iako ga vrijeme još nije do kraja pregazilo, činjenica je da je vrlo malo naučio u tih 20 godina trenerske karijere, dijelom i zbog prevelikog ega i revolveraškog karaktera. Možda će ga opet angažirati netko s područja bivše države, ali obrazac priče je poznat: prodrmat će ekipu, da bi nekoliko mjeseci kasnije završio priču na pomalo ružan način. Čisto sumnjam da su u Vardaru imalo zadovoljni što su ga uopće angažirali za ovu sezonu, tako da je ova smjena sasvim očekivana.
Trenerske kapacitete ipak do kraja nije sproveo treći od ovdje spomenutih, Ivica Obrvan. Također bio je izbornikom Makedonije, a trenutno vodi selekciju BiH. Obrvan je, slično kao i Vujović, u trenerske vode uletio još kao igrač, u onoj sjajnoj generaciji metkovićkog rukometa na prijelazu stoljeća. Čovjek zaista rukomet ima u malom prstu, a smatram da je i u ovom trenutku najbolji hrvatski trener. No nekako mi se čini da kao trener nije do kraja iskoristio sve potencijale koje je imao. U odnosu na Lina i Veselina, čini mi se mirnijim i staloženijim, a ni po samom rukometnom znanju i iskustvu ništa ne zaostaje, dapače. Mislim da je ključ njegove trenerske karijere bila ipak etapa u francuskom Chambery-ju, klubu koji je dotad pripadao vrhu francuske lige, a i u europskom rukometu bio je renomiran klub kojemu je bilo „pod normalnim“ doći do četvrtfinala Lige prvaka. Klub se srozao, a samim time i Obrvanova trenerska karijera kao da je pala u drugi plan. Ostaje žal što nakon prvog odlaska Lina Červara nije postao hrvatskim izbornikom, po mnogima je tada bio prvi kandidat za Linovog nasljednika, u možda najboljoj fazi svoje karijere. Struka (znamo tko) se odlučila za Golužu, ali to je druga priča. Općenito, Obrvan je i u ovom mandatu na klupi RK Zagreb napravio veliki pomak, od momčadi koja je zadnje dvije sezone bila kanta za napucavanje u LP, stvorio je donekle respektabilan tim. A ni RK Zagreb, ni Obrvan nisu još rekli svoju zadnju riječ…