Nedavno sam se na položaj klubova osvrnuo u kontekstu Regionalne lige. Hrvatskim klubovima bi, gledajući geografski, najbolje odgovaralo da sudjeluju u zajedničkoj ligi s klubovima iz BiH – to bi se nadopunjavalo: pa tako bi klubovi iz Dalmacije ili Slavonije imali manje putovanja ako bi liga bila raspodijeljena na sredine (uzet ću primjerice 15 gradova: Zagreb, Rijeka, Osijek, Split, Metković, Karlovac, Našice, Poreč, Bjelovar, Zadar, Sarajevo, Ljubuški, Mostar, Banja Luka, Tuzla). Naravno, to je utopija. Realnost je da je po stanovništvu trećina Hrvatske stacionirana u Zagrebu i njegovom prstenu, zapravo svi klubovi koji ne dolaze iz tog podneblja, a naročito dalmatinski i slavonski, u iznimno su nepovoljnom položaju, ali to je posljedica što je iz tih regija mnogo ljudi otišli i one su jako osiromašene da ne velim devastirane. Dalmacija još ima suport od turizma pa se nađe nešto financijskih sredstava i za „manje“ športove, dišpet je nešto jači, a i predispozicije za bavljenje športom igraju jako bitnu ulogu.
Ne znam što bih napisao. 90-tih godina imali smo ligu od 12 klubova uglavnom ravnomjerno raspodijeljenih uzduž i poprijeko zemlje. Badel Zagreb iako dominantan ne samo u hrvatskim nego i europskim okvirima, nije baš prolazio skroz neokrznut, pa su tako gostovanja Zagrebaša u Metkoviću, Splitu, Rijeci, Karlovcu, Sisku, Zadru uvijek nosila jak natjecateljski naboj, koji je jednostavno postupno opadao slabljenjem ili čak devastiranjem (odnosi se u ovom značenju na športsku terminologiju) spomenutih sredina (jasno je kome idu najveće „zasluge“ za sve to). Paradoksalno, ali pad RK Zagreb u europskim razmjerima započeo je baš kad mu je uništena konkurencija u domaćem prvenstvu, što je Zagreb imao savršeniji skor u domaćem prvenstvu (od 2008. pa nadalje Zagrebaši su svake sezone završavali s maksimalnim, stopostotnim bodovnim učinkom). Centralizacija svega i globalizacija (koja je pak smokvin list centralizacije), nažalost su pošasti koje gaze zdravu konkurenciju. „Rješenje“ se pronašlo u osnivanju regionalnih liga, kako u košarci, tako i ostalim športovima, a ona je išla u ruku samo odabranima. No ni to nije bila garancija da će tim odabranima teći med-i-mlijeko. Valjda su u RK Zagrebu mislili kako će dominirati na cijelom prostoru bivše države, no odjednom se pojavio ruski kapital u Makedoniji, stvoren je jako Vardar, a RK Zagreb je iz sezone u sezonu gubio dah. No zato im se nitko nije smio ni približiti u domaćem prvenstvu, čak ni NEXE.
Hrvatski klubovi, izuzev jasno Zagreba, su u europskim razmjerima nažalost čak i u devedesetima bili – prosjek da ne velim i pušiona… moglo se napraviti više, ali klubovi poput primjerice Karlovca, Zadra ili Medveščaka jednostavno kao da su bili predodređeni za rana ispadanja, ili barem ranija no što smo se svi mi nadali. Jedini izuzetak bio je Metković koji je 2000. ispisao jednu od najljepših stranica klupskog rukometa ikad. 4-5 godina Metković je izgledao jako dobro i u Europi, dok se ta priča nije nesretno ugasila. I opet godinama ništa od hrvatskih klubova – uglavnom poveći troškovi igranja u Europi bili su snažan demotivirajući faktor, pa je primjerice jednoj Sisciji laknulo jedne godine da ne moraju putovati u Ukrajinu, nego da samo mirno polože oružje, bez dodatnih sankcija od strane EHF-a. Sve dok se napokon nije pojavilo Nexe Našice.
Neću reći rješenje, ali mislim da bi liga 12 za hrvatske prilike ipak bila najprikladnija. Također i jedinstvena druga liga od 14 klubova. Puno je nepoznanica.
