Ne tako davno, samo prije nekih dva mjeseca, kad je Bjelovar u prvom kolu Premijer lige ugostio i pobijedio bivšeg drugoligaša iz jednog od Kaštela, mnogi su sanjali kako su Kesizupci uz pomoć Grada ipak trebali uložiti veći napor kako bi zaigrali u regionalnoj ligi s Zagrebom CO, Metalurgom, Vardarom, Nexeom. Tada, nakon te uvjerljive pobjede mnogi su ušutjeli i nisu htjeli prtljati i kombinirati s izjavama klupskog rukovodstva koje je najavljivalo čak i prvo mjesto, sigurnu poziciju u doigravanju za prvaka, ali i koji su slavlje nad bivšim drugoligašima iskoristili kao hvalospjeve o ispravnosti svojih riječi. Tada se uspjehom smatralo što je u Bjelovar došao Kontrec, što su se Šarić i Herman odlučili za naš klub, što su Đuričin i kapetan Karabatić ipak produžili vjernost s gradom rukometa, što se gorostasi Đurković u zadnji tren odlučio za Kesizupce. Nešto prije tih slavljeničkih dana ponosilo se i s Grgićevom suspenziom i što je neobuzdani Grga napokon dobio po šeširu i kako dekintiran i s probušenim tenisicama tumara po gradu i šuti kao mali braco prije treninga s drugom momčadi. Smatralo se kako Gavranović nije zaslužio bolji ugovor i kako mu ne treba dati petsto kuna veću plaću, ali među uspješnice se stavio i slučaj s bivšim kapetanom Jurjevićem. Njemu je ponuđen ugovor koji je bio natopljen suzama smijeha onoga tko ga je pisao. Između redaka koji spominju iznos smiješne plače, u odnosu na plače koju su dobili od Boga poslani novopridošli igrači, nedostajao je članak koji govori kako se na njega ne računa, ali da se ipak želi vidjeti njegova reakcija kad pročita ugovor koji govori o njegovom podcjenjivanju. Tada se nije željelo ni čuti o povratku Luke Tandare iz Zameta, o davanju prilike Ivanu Tarasu, o angažiranju Ćire Pećine kao najboljem strijelcu druge lige. Tada nitko ništa nije smio reći, pobijedilo se protiv Kaštela, strani igrači bolji su od domaćih, argumenti su na strani klupskog rukovodstva koje usprkos svemu još uvijek radi na tome da do kraja Maletićevog mandata (još nekih šest mjeseci) RK Bjelovar ima mladu domaću momčad koja neće ovisiti o vanjskim igračima (???). Tako je barem obećao predsjednik Maletić na izbornoj Skupštini prije nekih više od tri godine.
Danas, kad smo u startnih osam kola izgubili od Poreča, od Spačve koja je, pazi sad, Legija stranaca i koja nema ni jednog svog igrača, kad nismo uspjeli na svom parketu pobijediti riječki Zamet i kad smo izgubili od Splita koji nam je ukrao dva naša igrača koja nisu bila naša, kad trener Vidaković kuka kako nema dovoljan broj igrača za rotaciju, bjelovarska Legija nalazi se na osmom mjestu, mjesto ispred jednog od Kaštela. Dobro, neka mu bude i Vidaković sigurno nije za sve kriv, ali neka se ipak odluči da li želi biti kriv za loše rezultate ili za činjenicu da nema dovoljan broj igrača za rotaciju ili za to što bjelovarski rukometaši igraju negdje drugdje. Ne znam, ali nekako ne može biti da nije kriv baš ni za što. To nije uspjelo ni Ćiri Blaževiću, a ni nepogrešivom Lini Červaru. Međutim, činjenica je da klupsku guzicu, a i još nečiju, spašava baš vratar Grgić koji je još uvijek dekintiran i u prnjavim tenisicama hoda po gradu. Zamislite da je Grga, ne daj Bože, branio kao većina golmana u ovome što oni zovu Premijer liga? Danas bi bjelovarska Legija imala minus dva boda od Karlovca i minus dva boda od Siska, a možda bi Gopcu i Kavranu bili dužni još koji bod. Protiv Splita Grga je sakupio sedam obrana, isto kao i gostujući vratar Vukas, što je bilo dovoljno samo za poraz.