Pavle Jurina, bivši bjelovarski rukometaš.
Čudi me da neki koji su se prije bunili zbog takvog rada to podnašaju lagano, bez ikakvih problema i očito da se zadovoljavaju mrvicama sa stola, prvenstveno što je predsjednik Maletić neiskusan u sportu i rukometu
Ljeto je kad se u gradu, osim preplanulih povratnika s Jadrana i nezaobilaznih građevinskih radnika, mogu sresti poznata lica koja obično jednom godišnje navrate u Bjelovar u obavezni posjet rodbini i prijateljima. Tako se i Pavle Jurina, naš proslavljeni rukometaš zatekao u Bjelovaru, gdje će provesti jedan dio godišnjeg odmora, a u razgovoru s prijateljima rukomet je nezaobilazna tema. Jurina je jedan od najtrofejnijih bjelovarskih rukometaša, koji osim što je tri puta bio proglašen za najboljeg sportaša Bjelovara bio i tri puta proglašavan za najboljeg rukometaša Hrvatske, a s bjelovarskim Partizanom pod vodstvom Zvonka Jandrokovića osvojio je Kup i dva prvenstva Jugoslavije.
-
Odigrao si za reprezentaciju bivše država 140 puta i vlasnik si trofeja koje sadašnji rukometaši ne mogu ni sanjati.
- Imam ih puno više nego to Bjelovarčani i znaju. Od zlatnih, srebrnih, brončanih medalja. Zlato s mediteranskih igara, proglašen sam za najboljeg igrača na puno turnira, najbolji strijelac na puno turnira, govorim o turnirima na kojima sam bio s reprezentaciom bivše države. Igrao sam u najboljim selekcijama i ekipama na svijetu. Od najvažnijih trofeja vlasnik sam zlatne medalje s Olimpijskih igara 1984. iz Los Angelesa, srebrne medalje iz 1982. godina sa Svjetskog prvenstva u Dortmundu. Imam dvije zlatne medalje s Mediteranskih igara koje su održane u Maroku i Splitu, gdje smo nastupili s najboljom rukometnom vrstom. Na Olimpijskim igrama u Moskvi bio sam peti s reprezentacijom Jugoslavije gdje sam s 33 pogotka bio i najbolji strijelac te reprezentacije, a imam i dva nastupa za najbolju svjetsku rukometnu momčad. Svi ostali moji trofeji su za mene vrlo važni, za javnost možda nisu, tako da družeći se s ostalim bjelovarskim sportašima možda netko od njih nije ni znao koga imaju kraj sebe.
-
Sve te uspjehe ostvario su igrajući rukomet za bjelovarski Partizan?
- Meni je bjelovarski Partizan najvažniji klub u mojoj sportskoj karijeri. U Bjelovar sam došao 1976. godine iz Našica i tada sam bio sretan što mogu biti na treningu tada velikog kluba. Doveli su me prijatelji iz Našica nakon što smo sakupili novce za put, a sjećam se da sam prvi trening odradio na starom rukometnom igralištu. Kako bi sve bilo zanimljivije, mislim iz osobnih razloga, jedini je Raban tada rekao: „Bit će iz njega nešto, malo je sirov ali da ga se otesati“. Pozvan sam na pripreme u Veliku i odmah na Dobojski turnir i utakmica protiv CSKA iz Moskve i TV prijenos. Htio sam javiti mami da me gledaju na televiziji, ali u selu nitko nije imao telefon. Vrlo brzo, već 1977. godine, došao sam do reprezentacije za koju sam iste godine osvojio srebrnu medalju na svjetskom studenskom prvenstvu koje je održano u Poljskoj.
-
Kao i skoro cijela tadašnja momčad Partizana pod stare dane otisnuo si se u pečalbu?
- Da, otišao sam u Italiju u 1984. godine poslije Olimpijskih igara u Los Angelesu i tamo sam s malim prekidima već deset godina. Trenutno sam u Pescari, preko puta Splita, gdje radim već četiri godine kao trener, a osnovna svrha mog boravka u Pescari je popularizacija rukometa u gradu. Imamo, za Talijanska razmišljanja, strašno veliki pogon i rijetko tko u Italiji ima takav rukometni pogon kao mi. Pred rat sam se vratio u Bjelovar, ali tada sam i po drugi puta morao u Italiju, ovaj puta prisilno jer u Bjelovaru nije bilo mjesta za mene. Radim u rukometu, radim posao koji najbolje znam, oprobao sam se i u privatnom poslu, ali to očito nije bilo za mene.
-
Da li održavaš kontakt s bjelovarskim rukometom i koliko si upoznat s trenutnom situacijom u klubu?
- S klupskom upravom nemam nikakve kontakte, ali s igračima i bivšim trenerima stalno sam u vezi. Redovno pratim ligu i rezultate tako da sam upoznat s svime što se ovdje dešava. Što se tiče kluba, situacija je dosta loša. Rekao bih da talasamo u mjestu i da ništa nismo u stanju napraviti. Mislim, a volio bih da se varam, da su svi ovi igrači koju dolaze u Bjelovar već prošli određeno rukometno sito, a mi bi s njima trebali nešto napraviti. Očito da predsjednik dovodi igrače koji nisu u stanju napraviti potrebnu razliku. Ako se dovode igrači onda se želi biti drugi ili treći na tablici, jer tako je svejedno da li si osmi, deveti ili deseti. Nepotrebno se gubi vrijeme i energija, a vidim da se u klubu radi samo onako kako to misli predsjednik, a čudi me da neki koji su se prije bunili zbog takvog rada to podnašaju lagano i normalno, bez ikakvih problema i očito da se zadovoljavaju mrvicama s stola, prvenstveno što je predsjednik Maletić neiskusan u sportu i rukometu.
-
Po tvom mišljenju trenutna situacija u klubu je dosta hibridna?
- Ja kao rukometaš, trener, razmišljam i držim do kluba koji je moj najveći klub u karijeri, ali pojedinci su pokušali nešto sakriti i negirati kao da su u klubu postojali samo Bjelovarčani. Svima mora biti jasno da bjelovarski Klub nije klub samo Bjelovarčana, nego je klub i onih koji su došli van Bjelovara i koji su proslavili ovaj klub. Ja osobno bjelovarskom rukometu dao sam strašno puno. Igrajući za reprezentaciju, za sve selekcije svijeta, u svim rukometnim enciklopedijama zapisano je i piše: „Pavle Jurina - Partizan Bjelovar“. Neke stvari moramo priznati i prihvatiti, a ne zataškavati.
-
Da li razmišljaš o povratku u Hrvatsku ili je Italija tvoja nova domovina?
- Ja sam u Italiji već dosta dugo i tamo imam svoj status koji sam stekao radeći vrlo ozbiljno i vrlo korektno. Smatraju me dosta strogim trenerom i igrači me upravo zbog toga i cijene, a i zbog činjenice što još uvijek nisam postao Talijan. Što se tiče povratka u Bjelovar, mislim da je to za sada nemoguća misija. Tko me poznaje jako dobro zna da bi u klubu prvo sve trebalo očistiti do parketa i tek onda posložiti sve kako bi klub ponovo izgledao kao pravi klub. Imamo osjećaj da je naš Partizan postao nešto kao satelit nekomu, što je sramotno i nedopustivo, prvenstveno je nedopustivo stvaranje filozofije da će Klub propasti ako se Maletić odluči povući s mjesta predsjednika. Potpuno krivi pristup je dovođenje šest- sedam igrača izvan Bjelovara koji će otići ukoliko i Maletić ode, a onda će se govoriti: „ Ja više nisam u klubu i poslije mene više nema ničega i ništa se ne može“. Mislim da bi se ponovo trebali posložiti čvrsti temelji kluba i kroz rok od tri-četiri godine ići polako naprijed i dovoditi po dva kvalitetna igrača koja su nam neophodna, a ne ići u kvantitativno dovođenje i stalno mijenjati igrače, što znači da nema kontinuiteta. U Bjelovaru je postalo moderno da dolaze igrači i treneri izvana, a pošto sam i ja po nekima izvana, onda bi i ja trebao doći u obzir, ali nitko me ne želi kontaktirati.
-
Kako gledaš na današnji stručni rad u klubu?
- Osobno nemam ništa protiv nikoga i ne ovisim o nikome, ali imam nešto što me zabrinjava, a to je stručni rad u klubu koji je sve počeo svoditi na kvantitetu, na hvale kako u školi rukometa imamo po 200 djece. Mislim, a znam iz iskustva, da bi upravo tu djecu od 10-12 godina trebali voditi rukometno školovani ljudi koji se dobro razumiju u razvoj igrača, kako bi došli i napravili kvalitetnog 15 godišnjaka. To što rade je jako opasna igra. Opasano i prevarantski je imati pet grupa s po 30 djece kojima uzimamo novac za članarinu, a na kraju treba roditeljima sve objasniti i zadovoljiti ih, jer oni to sve skupo plaćaju.
Pavle Jurina kao i uvijek bez dlake na jeziku i bez puno okolišanja rekao je svoje mišljenje i viđenje današnjeg stanja u rukometnom klubu Bjelovar.
OVO SU RIJEČI MENI NAJDRAŽEG BJELOVARSKOG RUKOMETAŠA KOJI JE OVO REKAO PRIJE 2,5 GODINE!!!
SVE ŠTO JE REKAO JE TOČNO!!!
VOLIO BI DA SE STVARNO MAKNU LJUDI KOJI MISLE SAMO ZLO BJELOVARSKOM SPORTU!!!!
SRAM TE BILO MALETIĆU I VIDAKOVIĆU, JER VI STE KROJILI OVO ŠTO SADA NOSI BJELOVAR. SVE SE RASPADA PO ŠAVOVOMA!!!!