Objavljeno na dan 25. 09. 2011.
„Ipak se kreće“ navodno je na samrti uzviknuo Galileo, dok je
u subotu rukometnom klubu Bjelovar uspjelo uzviknuti nešto kao „Ipak
smo uspjeli“. Znakovito, nema što. Naime, u bogatoj povijesti rukometnog
kluba Bjelovar, koji se svojevremeno odazivao i na ime Partizan,
izmijenjalo se raznih trenera, predsjednika, uprava i prodefiliralo je
preko njegovog asfaltnog igrališta i parketa mnogo igrača. Bilo je tu
svega, od uspješnih trenera do onih manje uspješnih, glumaca, ili onih
napuhanih poput onog zadnjeg cirkusanta iz Zagreba. Bilo je puno
državnih reprezentativaca, domaćih i onih izvan Bjelovara, sjajnih
igrača, velikih, malih, debelih i onih pametnih. Ma, bilo je na sreću i
onih, i još uvijek ih na sreću ima, ljudi koji uredno prate sve utakmice
bjelovarskih rukometaša, onih koji s njima proživljavaju svaki trenutak
utakmica, ali i onih koji navijaju a da ne znaju protiv koga se igra.
Svega se tu dalo vidjeti u ovih 56 godina od kad su ondašnji entuzijasti
osnovali rukometni klub koji se s Bjelovarčanima popeo na krov Europe.
Međutim, subotnja utakmica protiv Kaštela ostat će upisana zlatnim
slovima i to na prijedlog mnogih Bjelovarčana odmah uz spomenik
europskim pobjednicima na starom rukometnom igralištu. Na zlatnoj, ne
onoj jeftinoj mesinganoj na kojoj je upisano 19:14 i neka imena uz to,
pisat će nešto kao: „U svojoj bogatoj povijesti RK Bjelovar je, ma znate
onaj bivši Partizan, u subotu 17. rujna 2011. godine u 19:00 sati po
prvi puta započeo službenu utakmicu sa sedmorkom u kojoj nije bilo ni
jednog igrača iz Bjelovara ili njegove daleke blizine“. Nema što, uspjeh
vrijedan zlatnih slova i povijesnih knjiga.
Kad je povijesna utakmica počela i kad su na tribinama prestala
propitkivanja poput „tko je ovaj“ ili „kad je ovaj došao“, kad su
navijači saznali da je onaj golemi Đurković iz Crne Gore, a onaj do
njega Šarić, pa Herman, Đuričin, Merhar, Kontrec i kapetan Karabatić,
počeli su pratiti utakmicu i navijati da ova generacija koja vodi klub
upiše još jedan povijesni uspjeh, a to je osvajanje prvog mjesta nakon
bog te pita koliko godina. Svi su uvjereni da oni to mogu i da su
spremni za mnogo sličnih poduhvata. Momčad je uistinu sjajna, moćna i
rukometno kvalitetna. Spremna je i za najveće uspjehe. Međutim, sjajno
je i to što momčad nije skupa. Oni naši bokci, koji sjede na klupi
igraju za kikiriki i što je posebno pohvalno ne znoje dresove pa je i
pranje jeftinije. Onih povijesnih sedam je nešto skuplje, ali problem je
što oni igraju i znoje dresove, a nisam baš siguran da će to klub dugo
moći izdržati. Pranje je danas vrlo skupo i više nije isplativo. I
Sanader je kombinirao s pranjem po carinarnici, ali i Polančec je
bezuspješno prao po Đelekovcu i montirao rasvjetu na nogometnom
igralištu samo da dečki mogu znojiti dresove. Da, da, ni jedan se nije
proslavio. Danas je deterđent skup i sve manje ga ima, a kad ponestane
deterđenta nestati će i igrača koji ne vole igrati u prljavim dresovima.
Ne kaže se bez veze „koliko deterđenta toliko i rukometa“. Ali, i za to
ima rješenja jer kad «povijesna» ode naši Kljakavci su spremni igrati i
u prljavim dresovima samo neka je bijela boje i neka je na njemu
povijesni grb.
Damir Župan