„Ipak se kreće“ navodno je na samrti uzviknuo Galileo, dok je u subotu rukometnom klubu Bjelovar uspjelo uzviknuti nešto kao „Ipak smo uspjeli“. Znakovito, nema što. Naime, u bogatoj povijesti rukometnog kluba Bjelovar, koji se svojevremeno odazivao i na ime Partizan, izmijenjalo se raznih trenera, predsjednika, uprava i prodefiliralo je preko njegovog asfaltnog igrališta i parketa mnogo igrača. Bilo je tu svega, od uspješnih trenera do onih manje uspješnih, glumaca, ili onih napuhanih poput onog zadnjeg cirkusanta iz Zagreba. Bilo je puno državnih reprezentativaca, domaćih i onih izvan Bjelovara, sjajnih igrača, velikih, malih, debelih i onih pametnih. Ma, bilo je na sreću i onih, i još uvijek ih na sreću ima, ljudi koji uredno prate sve utakmice bjelovarskih rukometaša, onih koji s njima proživljavaju svaki trenutak utakmica, ali i onih koji navijaju a da ne znaju protiv koga se igra. Svega se tu dalo vidjeti u ovih 56 godina od kad su ondašnji entuzijasti osnovali rukometni klub koji se s Bjelovarčanima popeo na krov Europe. Međutim, subotnja utakmica protiv Kaštela ostat će upisana zlatnim slovima i to na prijedlog mnogih Bjelovarčana odmah uz spomenik europskim pobjednicima na starom rukometnom igralištu. Na zlatnoj, ne onoj jeftinoj mesinganoj na kojoj je upisano 19:14 i neka imena uz to, pisat će nešto kao: „U svojoj bogatoj povijesti RK Bjelovar je, ma znate onaj bivši Partizan, u subotu 17. rujna 2011. godine u 19:00 sati po prvi puta započeo službenu utakmicu sa sedmorkom u kojoj nije bilo ni jednog igrača iz Bjelovara ili njegove daleke blizine“. Nema što, uspjeh vrijedan zlatnih slova i povijesnih knjiga.
Kad je povijesna utakmica počela i kad su na tribinama prestala propitkivanja poput „tko je ovaj“ ili „kad je ovaj došao“, kad su navijači saznali da je onaj golemi Đurković iz Crne Gore, a onaj do njega Šarić, pa Herman, Đuričin, Merhar, Kontrec i kapetan Karabatić, počeli su pratiti utakmicu i navijati da ova generacija koja vodi klub upiše još jedan povijesni uspjeh, a to je osvajanje prvog mjesta nakon bog te pita koliko godina. Svi su uvjereni da oni to mogu i da su spremni za mnogo sličnih poduhvata. Momčad je uistinu sjajna, moćna i rukometno kvalitetna. Spremna je i za najveće uspjehe. Međutim, sjajno je i to što momčad nije skupa. Oni naši bokci, koji sjede na klupi igraju za kikiriki i što je posebno pohvalno ne znoje dresove pa je i pranje jeftinije. Onih povijesnih sedam je nešto skuplje, ali problem je što oni igraju i znoje dresove, a nisam baš siguran da će to klub dugo moći izdržati. Pranje je danas vrlo skupo i više nije isplativo. I Sanader je kombinirao s pranjem po carinarnici, ali i Polančec je bezuspješno prao po Đelekovcu i montirao rasvjetu na nogometnom igralištu samo da dečki mogu znojiti dresove. Da, da, ni jedan se nije proslavio. Danas je deterđent skup i sve manje ga ima, a kad ponestane deterđenta nestati će i igrača koji ne vole igrati u prljavim dresovima. Ne kaže se bez veze „koliko deterđenta toliko i rukometa“. Ali, i za to ima rješenja jer kad «povijesna» ode naši Kljakavci su spremni igrati i u prljavim dresovima samo neka je bijela boje i neka je na njemu povijesni grb.

Damir Župan