NAŠ IZBORNIK Lino Červar odlučio je u drugi krug natjecanja ući bez vratara Venia Loserta, umjesto kojeg će svoje prve minute na SP-u u Njemačkoj odraditi mladi i super-talentirani Domagoj Duvnjak.

Červar je postupio sukladno novim IHF-ovim normama koja stratezima nakon svakog odigrang kruga omogućuju zamjenu dvojice igrača, u slučaju ozljede ili neke druge nepredviđene situacije.

Hrvatska će vrata u Mannheimu, gdje nas čekaju susreti sa Španjolskom, Češkom, Mađarskom i Danskom čuvati Dragan Jerković odnosno Mirko Alilović.

Vijest su u rekordnom roku prenijeli i španjolski mediji (Marca).

D.R.
Foto: M.P.

Koji je Červaru qurac, pa šta nije dodao Šprema!?

AKO ĆEMO O LINI ČERVARU?!

NITKO NAS NIJE ŠLJIVIO

Červarov monolog za HTV:
- Obično se najprije obratim s nekim domoljubnim govorima i svi me malo zezaju s tim. Ovog puta nešto drugo hoću reći. Nevjerojatno sam sretan jer je u dvije godine učinjeno puno, toliko da sam uvjeren kako ima puno ljudi koji bi rado bili na mom mjestu, koji bi rado sada vodili ovu reprezentaciju. Takvi zaboravljaju da nam nije bilo lako. Čak i ja sam bio skeptik kad sam preuzeo funkciju vođe reprezentacije s kojom nitko, baš nitko, nije bio zadovoljan. Sjetimo se da smo imali nevjerojatnu momčad u Atlanti koja je osvojila zlato. 1994. su bili treći u Europi, 1995. drugi na svijetu, a 1996. zlatni na Olimpijadi u Atlanti. Ekipa je bila nastavak stare jugoslavenske škole rukometa, bilo je tu puno velikih imena koji su nastavili rukometni uspon iz prethodne države. A onda nas nakon njenog prirodnog kraja nije bilo nigdje na tri europska i na tri svjetska prvenstva. Sve, sve doslovno govorilo se negativno o našem rukometu. I kad sam ja preuzeo funkciju mi smo bili reprezentacija koja je upravo zadnja, najzadnjija na EP u Švedskoj. Čak i Izrael je bio bolje plasiran. Sumrak hrvatskog rukometa 2002. Dolazi Lino Červar. Koji je to, svi su pitali. U prvom okupljanju u Poreču izlazila su po dva-tri reda o nama. A cijele stranice pisale su se o aferi Metković - Zagreb. Sve najgore se govorilo o ekipi, da su igrači neodgojeni, čak i to, da su loši, bez znanja, ni umno da nisu na razini, moram vas na to podsjetiti, svi su se pitali dagdje su sad mene izvukli...
Nikome nije bilo na kraj pameti da ga prekine, svi su ukipljeno slušali.
- Pa nisam ja kriv što sam jedno selo od 4000 stanovnika doveo u onu staru prvu ligu, najjaču na svijetu. Da sam s Italijom prvi uzeo srebro na Mediteranskim igrama. Naprotiv, meni je drago da sam ja iz pasivnih krajeva i motivira me kad se poput Davida borim s Golijatima pa još i pobijedim. Takorekuć nije bilo građanina koji na mene nije gledao s podmjehom ili s upitnikom barem, zbog priče ispričane o meni. Pa i danas neki ne mogu se navići da sam i ja nečim doprinio za sve ovo što smo učinili. Nego svako malo spominju kako ja blefiram a svi mi sufliraju. Nema šanse da sam toliko slijep i da ne vidim kako za sve što sam dobro napravio moram zahvaliti svima koji su samnom surađivali, igrači, treneri... Nema toga trenera koji može bilo šta napravit bez igrača. Neizmjerno ih poštujem. I da smo u svakome poslu takvi bili bismo Kalifornija.
Vjerujete li da još nitko nije pokušao presjeći ovu tiradu.
- Ništa ja nisam napravio sam. Svakoga sam konzultirao, znanstvenike, obične ljude... Ali sam u tome imao i svoju priču, viziju. Nemojmo govorit kakva je ta ideja. Ja sam je uporno i tvrdoglavo forsirao, branio sam je i time užasno riskirao. Ja, pa ja, pa ja...Nije istina, nego na ovaj način ja sam sve preuzeo na sebe, kompletnu odgovornost i to je taj rizik. Da nismo prošli, ja sam kriv. A ionako si uvijek kriv. I kad nisi. Pa i onda kad uspiješ. Nađu se intelektualci koji sumnjaju da bi postojali. I sve to poštujem, ali mi nitko ne može reći da nisam pošteno izložio sebe boreći se protiv svih koji su se opirali mojoj ideji. I ne kažem da je ta moja ideja neoboriva. Možda ne bi prošla na Kineziološkom fakultetu. Ali i ja sam napisao poneku knjigu. Financirali je ljudi u Italiji. I napisat ću još jednu. O ovome što se radilo u Ateni.

ŠTA ĆU JA BALIĆU GOVORIT

Još uvijek ga nitko ne prekida, Lino je uzeo daha i nastavio:
- Malo sam pretjerao, ali morate mi dopustit da se negdje i ja ispušem. Umorio sam se, bilo je toliko otpora prema svemu što smo radili onako kako sam baš ja zamislio i forsirao, tako da se čovjek osjeti iznurenim obično onda kad stigne pred cilj. Mnogi su ljudi mislili da to nije u redu. I moji najbliži suradnici. I neki igrači. I to je meni sve normalno. Nitko ne može otprve prihvatit kad ga tjeraš na revoluciju, na nešto novo što nije u njegovoj navici. Jednostavan je razlog. Zato što mu je to teže. I kako tim ljudima zamjerit. Ne. Neću. Nego je moja sreća još veća kad sad nakon osvojenog srebra svi mislimo isto i svi vidimo da je ideja doživjela uspjeh i da sve što smo govorili da ne možemo, da je teško, da nije u redu, sve, sve to je doživjelo medalju. Pa ideje se i izbistre u tom suprotstavljanju.
Stvarno će Lino Červar morat napisat knjigu ako ne i dvije-tri. Onda je govorio o tome što je Slobodna Dalmacija već objavila da on ne gleda napad jer dopušta napadaču punu slobodu:
... Kaj imam ja govorit jednome Baliću koji će sve riješit u napadu bolje nego što bih se ja sjetio. Ja namjerno ne govorim, pa čak i ne gledam da im ne bi gušio maštu i slobodu...
A u obrani trener mora poticat igrače, dizat im moral, vikat na njih ka na životinje da ginu... Poslije ti budu zahvalni jer je i njima cilj da iz sebe izvade ono najbolje što imaju, objašnjava mi Lino na putu u Olimpijsko selo. Uvalio sam mu se na fintu da nikako ne mo'š dobit taksi u tu Hrvatsku kuću u zapetljanom udaljenom kvartu. Šofer Grk mogao nas je slušat koilko hoćeš. Nakon minutu-dvije je stao da izađem.
- Šta mu je - pita Lino dok stojimo sa strane na cesti.
- Ovdje vi skrećete i kaže da izlazim.
- Ko ja da izlazim - nije shvatio Lino.
- Ne, nego ja.
- Ma pusti ga, slušaj, da ti kažem... Ja te igrače volim kao svoju djecu. Volim malog čovjeka. Vorija, Loserta, Šprema ... sve su ih htjeli potjerat ovdje ili ondje, u klubu. Vratio sam ih život. A bili su im dali nogu u guzicu. Nikad nisam imao pijandure u ekipi, propalice, ali sam znao momka skupit s ulice i napravit ime od njega. Pun mi je kufer tih blefera u ovoj našoj državi koji nemaju pojma o ničemu a stalno su u najboljoj poziciji da odlučuju. Naopako. Kako to postignu? Tko će to jednom već spriječiti?

SLOBODNA NA ZIDOVIMA U OLIMPIJSKOM SELU

- Imali ste tako zanosan govor da vam moram čestitati i šta se mene tiče da ste mi vi trener - sto posto bih osvojio zlato iako nemam pojma o rukometu.
- Hvala, hvala... Nije da uzvraćam komplimentom, nego me stvarno oduševljavate vi Dalmatinci. Metličić, duša od čovjeka, toliko dobar, njemu su roditelji gluhonijemi, pravi pravcati samozatajni rukometni umjetnik. Onda Ivano Balić, ma nevjerojatna sportska ličnost. Sve nosi svojom osobnošću. Pa taj narodski mudrac Kaleb, onda eksplozivni pošteni ho-ruk borac Dominiković. Nemate pojma koliko ih volim. I stalno vas čitaju. Slobodna se nevjerojatno čita. Printane stranice s interneta lijepe na zidove, pa otvoreno sam to rekao pred svima na pressici. I na prvom sam mjestu spomenuo vaš list, Vi stvarate euforiju. Volite naše pobjede, motivirate nas, svaka čast i hvala Slobodnoj. Vi u Slobodnoj niste kič, nemate uvjete, izgledate najlošije. Ali vaši članci su puni duše i nečeg drukčijeg od ostalih. Ne samo u sportu. Svi vaši novinari pišu na jedan drugi način. Pa i kad se s nekim obračunavaju ne rade to na ovaj rašireni bahati, brutalni i neukusni stil.
- Rekli ste da ste bili i glavni urednik u jednoj novini tamo u vas. Ne ljutite se što sam na pressici reagirao onako.
- A dobro ste me prešli.
Naime, Lino je bio začuđen da nakon njegovog monologa baš nitko ništa nije imao upitati, a ja sam dobacio: Pa kad je Lino bio novinar i postavio je pitanja sam sebi.
- Ja nisam sujetan toliko koliko bih mogao biti kao i svi mi. Ali ne dam na sebe kad nešto radim. Ponos, mali sam i roditelji su mi rano umrli. Možda su to kompleksi, šta ja znam. Ali mislim da svaki trener mora imat jasnu viziju i ne dat nikome da je naruši. Nikad, nikad ne smiješ izdat svoju savjest. A druga je stvar što ponekad zbog cilja, kao i vaš Biće Mladinić, izlaneš nešto za pilu naopkao.

KOME SMETA LINO

- Možete li mi reći kome je bila upućena ta poruka obračuna u vašem govoru?
- Mnogima i nemojte me tu vuć za jezik. Ali, znate, čim se uspjeh namiriši, pojave se hijene u blizini. Sigurno ima neki lobi kojemu ja ne odgovaram jer sam stjecajem okolnosti dobio preveliku moć. Ne bi bilo loše me maknuti. Sad to više nije momčad o kojoj su govorili sve najgore kao prije dvije godine kad sam je preuzeo i kad su govorili da sam je krivo selekcionirao. Velika se bitka vodi za vlast u hrvatskom sportu a sigurno će pobjednici kao i uvijek imati glavnu riječ. Pa sad treba definirat, tko su ti pobjednici. I spadam li ja među njih? Ne bih se ja naturao, ali neka me puste na miru i ruše argumentima a ne glupostima o tome kako mi drugi šapću.
- Ista se stvar dogodila i Miroslavu Ćiri Blaževiću. Do danas mu govore da je mogao biti prvi na svijetu. Ne uzmete li zlato slično će se dogodit i vama.
- Iskreno ću vam sad reć, mi smo strašno puno napravili i nije lako nakon svega dobit još i Nijemce, snagu, faul, suce... Mi to možemo, nikad ne sumnjam u sebe. Ali svi mi znamo u sebi da je sve moguće. E, zato sam malo prije popio onu čašu vinu, moram se malo razveselit, ne smiju me igrači vidjeti zabrinutog. Moram im izbrisat iz srca svaku sumnju.
- Stvarno ste sve više slični Ćiri.
- Poznamo se, dobar je, drag. Ali ne dam mu ja na sebe. Zezam ga, a di si Ćiro, nešto si pao u sjenu, ti si ipak bio treći na svijetu... Ali mi znamo to okrenut na šalu.
Vozač se počeo nervozno vrpoljit da ga policija ne udalji onako sa četiri žmigavca na cesti i završili smo intervju.
Ono što Lino nije htio izustit ali sam shvatio iz proširene priče jest da ga lagano smetaju bockanja iz Sportskih novosti a to nisu zle namjere Sportskih novosti nego jednostavno - odatle puše vjetar za neke koji svojim izjavama rade i o Linovoj glavi. U trenutku kad se sprema izborna skupština u HOO-u i kad rukometni lobi sto posto hoće revoluciju ne bi li se dokopao vlasti - jasno je da najprije u Rukometnom savezu valja raščistit tko je bio najzaslužniji za medalju jer to je moć i odskočna daska za egzekuciju. "Kao da ne znam da bi mnogi tek sad rado bili na mom mjestu..."

 Jugadores españoles queridos del balonmano,

Como usted ve, usted tiene una misión imposible a ser un
campeón del mundo debido a el "caso dominikovic estúpido" que es una
gran ocasión para que los jugadores danéss tengan su parte
posteriora del cuerno en el asno.

Gracias

Buda, majstore!