Seća se popularni Cane svih nezgoda sa rukometnih terena, a samo za „Alo!“ i priča o njima.
- Kada sam počinjao da se bavim rukometom, igrao sam srednjeg beka,
ali nekako mi se svidela pozicija pivotmena i evo me već više od deset
godina na njoj. Iako me biju, iskren da budem, ne bih mogao ništa drugo
da igram. Volim kontakt, a kada ga nema, kao da mi nedostaje - počinje
priču Ratko.
Koliko je teško na liniji od šest metara i gde vas najviše udaraju?
- Kada sam počeo da igram u reprezentaciji, imao sam puno
prostora i radio sam šta sam hteo. Međutim, kako je vreme odmicalo i
kako sam postajao opasniji, počeli su da me biju. Evo, ovde na
šampionatu dobijam mnogo batina. Čak sam pričao sa ljudima iz našeg
Rukometnog saveza, zamolio ih da kažu ljudima iz Međunarodne federacije
da obrate malo pažnju na sve te grubosti. Na utakmici sa Dancima, moj
kolega iz Pamplone prilepio se za mene i nije mi dao da mrdnem. Dobio
sam od njega dva lakta u lice. To je ova masnica koju vidite ispod oka.
U prvom trenutku sam mislio da mi je pukla jagodična kost, ali nije.
Malo će biti plavo i proći će.
<>
.banner_text_link{
text-align: right
}
.banner_text_link a{
font-size: 12px;
color: #ccc
}
.banner_text_link a span{
font-size: 10px;
}
.banner_text_link a:hover{
color: #666
}
Kako izgleda tih 60 minuta na liniji od šest metara?
- Ima svega. Udaraju me od stopala do glave. Sve mi se nekako
dešava da mi glava najviše strada, možda zato što je najveća, he, he...
Sapliću me stalno, postavljaju mi nogu, vuku za dres...
U dosadašnjoj karijeri Ratku je pucao nos, bile su mu rascepljene usna i arkada. Sećate li se tih trenutaka?
- Na meču sa Rusijom u Nišu, Černoivanov me je udario u usnu i
zaradio sam 13 kopči. Usne su mi bolna tačka i kada dobijem udarac, ne
mogu normalno da jedem, da pijem kafu, koju obožavam, ali šta da
radim... Tri puta su mi „sredili“ nos. Prvi put dok sam igrao u Crvenoj
zvezdi, drugi put u Sintelonu, a treći isto u Bačkoj Palanci, kada mi
je na meču protiv Lovćena nos pukao na dva mesta.
Arkade?
- Pukla je jednom dok sam branio boje Zvezde, mislim da smo igrali protiv Vrbasa.
Kako uspevate da se vratite u normalu posle svih tih povreda?
- Da ne zaboravim, imao sam i povredu prepona, koje sam
operisao. Navikao sam na dosta udaraca. Posle utakmice se desi da ne
znam šta me više boli. Ali, uz masažu sve prolazi.
Kada dođete kući, supruga Sanja najbolje leči rane?
- Pa, naravno. Ona je pravi majstor za lečenje. Dosta mi pomaže
u oporavku i često me masira. Kada sam u klubu u Portlandu, za moje
telo zadužen je Hose Manuel Vilarinjo, koga smo mi ovde u
reprezentaciji Srbije prozvali Kole. Čovek je jako priznat u Španiji i
hteo sam da pomogne Banetu i Noletu. S njim smo dobili dosta. Radio je
u fudbalskom klubu Osasuna, a kod njega dolaze i madridski fudbaleri iz
Reala i Atletika, pa čak i igrači iz Engleske. Savo Milošević mu je bio
mušterija. Radi se o vrhunskom majstoru, koji me vraća u život - rekao
je na kraju Ratko Nikolić.
Prokleta vaga
„Sada imam 110 kilograma i to mi je bolna tačka. Letos sam imao 115.
Ne držim dijetu, samo večeram voće i malo jače treniram. Dobro je što
brzo skidam višak kilograma, ne valja samo što ih brzo vraćam nazad“.
A iz benča - 140 kilograma!
„U teretanu idem kada mi vreme dozvoljava. Preko leta skoro svaki
dan, a kada je sezona, jednom ili dva puta nedeljno. Sve zavisi od
dana, jer svaki dan je druga grupa mišića. Što se tiče benča, zadnji
put sam digao 140 kilograma. I to nisam bio u nekoj formi...“