da pojasnim malo...
nakon puno puno vremena imamo djevojke u repki koje trče, bore se, igraju sa srcem i izgaraju... (pred očima mi je još uvijek slika iz splita kad su u najvažnijoj utakmici vanjske napadačice već igrale na protivničkih 9m a krila tek prelazila centar...) i to je nešto prekrasno...
međutim, NIJE dovoljno za neke više dosege... nije čak ni upitno znanje (one ga imaju), jednostavno - naša je repka LIMITIRANA u svojem dosegu i to niti jedan trener na kratke staze ne može promijeniti...
kad se hrs OZBILJNO pozabavi temom koju tamo nazivaju DAMEN HANDBAL i kad se počnu o djevojkama brinuti kao što se brinu o dečkima, tek onda možemo se nadati nečem boljem i ljepšem...
smatram da sam vrlo REALAN kad kažem da, bez obzira što bismo mi to htjeli i bez obzira što se nadamo, da nam je peking vrlo vrlo daleko, kao što su igrom vrlo vrlo daleko ispred nas (u ovom trenutku) i rusija i norveška i mađarska i angola)... igrom, ali ne i SRCEM... igrom, ali ne i ZNANJEM...
samo treba vremena i OZBILJNOG rada da se srce i znanje ukomponira u brzu, lepršavu i inventivnu igru kojoj nitko neće moći parirati...
no, pitanje je, može li to hrs, jer djevojke, definitivno mogu...
eto, toliko...
STARENJE je neizbježno. ODRASTANJE je stvar izbora.