BIVŠI MINISTRI Ivan Šuker i Marina Matulović Dropulić na izlazu iz Banskih dvoraNi mjesec dana nakon prometne nesreće u BiH dojučerašnji ministar financija Ivan Šuker nije objasnio zašto je na put u rodno Livno otišao vozeći službeni automobil privatne tvrtke Enigma d.o.o. iz Gline. To je putovanje dalo naslutiti Šukerov privatni život i možebitne tajne poslovne aranžmane o kojima se u političkim kuloarima, zasad bez konkretnih dokaza, govori mjesecima. Šuker je već drugi put u dvije godine zatečen za upravljačem luksuznog BMW-a, automobila tvrtke koja se godinama bavi razminiranjem, a koju je osnovao Šukerov prijatelj Damir Goršeta. Na putu u Livno ministru je suputnik bio sin bivšeg ustavnog suca, 35-godišnji Višeslav Vukojević, nekad zaposlenik Goršetine tvrtke Enigma, a u međuvremenu je sa sportskim moćnikom Zoranom Gopcem pokrenuo unosni biznis s reciklažom plastične ambalaže.

Šuker se čini kao zanimljiva poveznica dviju poslovnih grana koje su u Hrvatskoj povezane s državom - razminiranja i reciklažnog biznisa - a koje su zbog mogućih zloporaba potencijalno vrlo koruptivni poslovi. Zbog toga su u mnogim zemljama te gospodarske grane pod iznimnim i strogim nadzorom antikorupcijskih istražitelja, odnosno carinskih i poreznih službi. U Hrvatskoj je, dakako, situacija ponešto drugačija: umjesto da ih kao resorni ministar nadzire, Ivan Šuker od privatnih poduzetnika iz tog sektora posuđuje luksuzne terence ili se s njima jednostavno - druži. Prvo Šukerovo neobično prijateljstvo vezuje se uz bivšeg šefa Hrvatskog centra za razminiranje Damira Goršetu, a to prijateljstvo, prekinuto Goršetinim samoubojstvom u lipnju 2008., navodno seže još iz djetinjstva.

Goršeta je bio na čelu HCR-a od veljače 1998. do studenog 2002., kad je naprasno smijenjen. U srpnju 2004. u javnost su procurile informacije o mogućim razlozima smjene, jer je Državno odvjetništvo istraživalo navode osoba koje su bivšeg direktora HCR-a teško teretile da su mu morale plaćati mito da bi dobivale poslove na razminiranju. U to vrijeme objavljivane su i informacije o Goršetinim višetjednim boravcima u inozemstvu koje su plaćale tvrtke koje su poslije dobivale poslove razminiranja, a tijekom svog mandata Goršeta je doista imao ogromnu moć raspoređivanja državnog novca prema određenim privatnim tvrtkama: od 1998. do 2004. na razminiranje je utrošeno čak 11,4 milijarde kuna, pri čemu je udio stranih donacija iznosio desetak posto, a sve ostalo stizalo je direktno iz državnog proračuna. Do danas nije poznato je li istraga utvrdila moguće Goršetine zloporabe i korupciju, no zna se da je na njegovu smjenu 2002. utjecala afera vezana uz International Trust Fond (ITF).

U toj aferi Goršeta je iz nejasnih razloga zagovarao uvoz strojeva za razminiranje iz BiH, premda je Hrvatska već imala dovoljno kvalitetnih strojeva, što je tadašnji ministar Davorko Vidović javno potvrdio, a potom Goršetu potiho smijenio. Nedugo nakon smjene, u veljači 2003. Goršeta je osnovao Enigmu, privatnu tvrtku za razminiranje, a suvlasnici i poslovni partneri u tvrtki bili su tadašnji alkarski vojvoda Ante Kotromanović, sportski poduzetnik Zoran Gobac i tada 28-godišnji Višeslav Vukojević, sin Vice Vukojevića. Dok je za Kotromanovića, kao umirovljenog generala HV-a, u neku ruku bilo razumljivo da vojna znanja iskoristi za srodan privatni biznis, mnogima je bilo nejasno kakve veze s razminiranjem imaju rukometni dužnosnik Gobac ili dotad samo ugostitelj Vukojević. Siščanin Zoran Gobac, koji je do raspada bivše države radio u Zagrebu kao anonimni činovnik zaposlen u gradskom SIZ-u, 90-ih se počeo uspinjati: preko rukometa je postao značajan faktor u hrvatskom sportu, a potom je taj status iskoristio za povezivanje s politikom, tajnim službama, podzemljem, tajkunima i menadžerima, a poslovne pothvate započeo je vođenjem butika u Palmotićevoj ulici i jednog kafića u prolazu Cibona.

Prema nekim izvorima, već je sredinom 90-ih na molbu Franje Tuđmana sudjelovao u tajnim pregovorima sa srbijanskim policijskim generalom Jovom Popovićem, uskoro je postao i čovjek od povjerenja Ivića Pašalića u čije je ime navodno pokušavao kupovati tada oporbene listove, a svoje je usluge nudio i drugima na vlasti: navodno je upravo Gobac bio zaslužan što je bivši trener rukometne reprezentacije Lino Červar 2003. postao saborski zastupnik HDZ-a. Gopca je, navodno, nekoliko dana prije zaključenja stranačkih lista telefonom nazvao Červar i zamolio da bude stavljen na HDZ-ov popis kandidata za Sabor. Prema Nacionalovim izvorima, Gobac se istog dana našao na ručku s Ivom Sanaderom i stvar je bila sređena. Otada Gobac slovi kao osoba koja povezuje različite interesne grupacije i pojedince, pri čemu je ovih dana možda zanimljivo spomenuti da je upravo Gobac 17. rujna 2008. poduzetnika Josipa Galinca pozvao na sastanak s potencijalnim partnerom iz Rusije u hotel International, nakon kojeg je Galinec na obližnjem parkiralištu brutalno pretučen. Višeslav Vukojević, drugi Goršetin poslovni partner, manje je poznat hrvatskoj javnosti.

Dok mu je otac bio sudac Ustavnog suda, on je imao kafić Smash u odbojkaškom domu Mladost na Savi, a 1999. kafić Star’s u Ciboninu prolazu. U tom kafiću, koji je slovio kao neformalno okupljalište djelatnika policije, tajnih službi i vojske, u listopadu 1999. došlo je do oružanog okršaja u kojem je stanoviti Krešimir Gilja hicima iz pištolja ubio posjetitelja Mirka Rimca te ranio Višeslavova brata, 19-godišnjeg Berigoja Vukojevića i njegovu tadašnju djevojku. Enigma, zajednička tvrtka Damira Goršete, Ante Kotromanovića, Zorana Gopca i Višeslava Vukojevića godinama je uspješno radila, premda se u medijima spekuliralo da je poslove dobivala na namještenim natječajima: u lipnju 2005. dobila je posao razminiranja Maraskinih voćnjaka u Zemuniku, jedan od tada najunosnijih pirotehničkih poslova, vrijedan čak 20 milijuna kuna, a u medijima su kružile priče da je natječaj bio namješten i proveden u tajnosti, te da konkurentske tvrtke uopće nisu ni bile pozvane. Prvi znak neobične povezanosti bivšeg ministra financija Ivana Šukera s tvrtkom Enigma, a posljedično i s vlasnicima te tvrtke, pojavio se u travnju 2008., kada je Šuker putovao na humanitarni malonogometni turnir u Dalmaciju vozeći luksuzni BMW terenac u vlasništvu tvrtke Enigma.

Da ministar vozi službeni automobil privatne tvrtke potvrdili su očevici koji su ga zatekli kako toči gorivo na Tifonovoj benzinskoj crpki nedaleko od Gospića. Tom događaju nešto više pozornosti pridali su politički kuloari u kojima se počelo spekulirati kako Šuker koristi svoj položaj da na različitim nivoima lobira za tvrtku svojih prijatelja koji mu, u znak zahvalnosti, ustupaju vozila za njegove privatne potrebe. Početkom lipnja 2008. Damir Goršeta se u BMW-u tvrtke Enigma parkiranom na velikogoričkom groblju ubio hicem iz pištolja. Razlog samoubojstva nije razjašnjen, premda su se u kuloarima spominjale istrage oko provizija u HCR-u i namještanja poslova. Da je Ivan Šuker i nakon smrti Damira Goršete imao nikad razjašnjenu vezu s tvrtkom Enigma i njezinim suvlasnicima, pokazalo se prije tri tjedna kad se na privatno putovanje u Livno ponovo zaputio luksuznim BMW-om tvrtke Enigma, a suputnik mu je, navodno samo do Splita, bio Višeslav Vukojević.

Vladimir Šeks i Vinko Mladineo u tvornici Drava InternationalNi jedan ni drugi nisu objasnili neugodnu činjenicu da ministar vozi službeno vozilo jedne privatne tvrtke, a u prilog im nisu išli ni medijski istupi Steve Goršete, koji je nakon bratova samoubojstva preuzeo vođenje tvrtke Enigma. On je u izjavi za Slobodnu Dalmaciju prvo kazao da nije uopće znao da Šuker koristi službeni BMW njegove tvrtke, potom je demantirao sam sebe tvrdeći da je znao, da bi na kraju rekao da Šuker i on imaju ”zajedničke poslovne partnere”, čime se kvalificirao za detaljan razgovor s Uskokovim istražiteljima. A gdje su u svemu tome Zoran Gobac i Višeslav Vukojević? Njih dvojica su, po svemu sudeći, još prije nekoliko godina shvatili da razminiranje u Hrvatskoj u budućnosti neće biti tako isplativ biznis, pa su se u međuvremenu bacili u novi, tek nadolazeći privredni sektor: reciklažu. Postali su suvlasnici tvrtke Eko Slavonija, a preko osječkog poduzetnika Zvonka Bede kontroliraju i tvrtku Drava International.

Nacionalovi izvori ističu da je za pokretanje cijelog biznisa vrijednog 15 milijuna eura godišnje netko vrlo moćan od samog početka davao snažnu političku zaštitu i pomoć: tvrtkama je državni Fond za razvoj još 2006. dodijelio više od 40 milijuna kuna kredita koji još nije vraćen, koncesije za prikupljanje PET ambalaže dobile su iako nisu ispunjavale minimalne tehničko-tehnološke uvjete, a unatoč dugovima bivših tvrtki, nove su bez problema od Porezne uprave dobile potvrde o plaćenim porezima i doprinosima. Nakon što su uspješno otklonjene sve te prepreke, za što su navodno bili zaslužni Ivan Šuker, Vinko Mladineo i Marina Matulović Dropulić, pomoć je neočekivano stigla i od Vladimira Šeksa, koji je u ožujku ove godine nimalo skriveno lobirao da tvrtka Drava International kod HBOR-a dobije povoljnije kredite za proširenje proizvodnje. Kad je reciklažna tvornica u Slavoniji mogla početi s punim radom, postojao je još samo jedan problem: trebalo se riješiti konkurencije. U Hrvatskoj, naime, nema dovoljno sirovine za dvije tvornice, pa je onu u Podrutama kod Novog Marofa, u vlasništvu bivše HDZ-ove saborske zastupnice Barbare Bešenić, trebalo uništiti. A to se dogodilo još prije nekoliko mjeseci, kad su inspekcije Ivana Šukera, Vinka Mladinea i Marine Matulović Dropulić nagrnule u tvornicu u kojoj su - gle iznenađenja - pronašli niz nepravilnosti i ogromne dugove državi. U svemu tome jedno se ime provlači kao konstanta - ono dojučerašnjeg ministra Ivana Šukera. A on već tri tjedna odbija javnosti objasniti zašto u slobodno vrijeme vozi tuđe automobile i u kakvim je poslovnim odnosima sa svojim suputnicima. A taj odgovor trebao bi dati unatoč tome što više nije ministar.

Miroslav Kutle šiva odijela za HRSSvjetsko rukometno prvenstvo, čija natjecanja počinju u petak, Hrvatskoj će donijeti višestruku zaradu. Business.hr je objavio imena poslovnih ljudi kojima su dodijeljeni poslovi oko SP-a. Zaštitarska kuća Bilić-Erić, iza koje navodno stoji Vinko Žuljević Klica, će osigurati SP, catering je dodijeljen restoranu Lido, a modna kuća Kamensko, vlasništvo Miroslava Kutle, će izraditi službena odijela SP-a.

Predsjednik Hrvatskog rukometnog saveza Zoran Gobac tvrdi da su svi poslovi dodijeljeni temeljem natječaja. Na natječaj za osiguranje natjecanja prijavili su se , tvrdi Gobac, Bilić-Erić, Sokol Marić i Zagreb štit. Lido je, kaže, dobio posao jer se na njihovim internetskim stranama vidi da opskrbljuju većinu ministarstava i veleposlanstava. Cijena cateringa na SP-u je 300 kuna po osobi, odnosno 500 kuna po osobi za VIP goste, a Lido se morao obvezati da će sve namirnice nabavljati preko Todorićevog Agrokora.

Gobac tvrdi za Business.hr da su na sastanku Vlade svim gradovima ponudili da se sami pobrinu za catering na SP-u, no kako nitko nije pokazao interes. Tvrdi i da je samo Osijek na vrijeme isplatio novac za catering. "Iako je 31. prosinca istekao rok za uplatu novca za catering, samo nam je Osijek doznačio milijun kuna, dok se Zagreb obvezao izvršiti svoju obvezu u narednih par dana", izjavio je Gobac, a prenio Business.hr.

Viko Žuljević Klica osiguravat će dvoraneMiroslav Kutle, odnosno Kamensko, dobiti će 500 eura po svakom službenom odijelu, a takva odijela moraju nositi svi uključeni u organizaciju i ceremoniju SP-a. Gobac tvrdi da je Kamensko već 15-ak godina sponzor HRS-a i rukometnog kluba Croatia osiguranje, no taj se proizvođać odjeće ne pojavljuje na internetskim stranicama HRS-a kao sponzor.

Varaždinski gradonačelnik Ivan Čehok tvrdi da je troškovnik od 3,5 milijuna kuna, koji je poslao HRS, daleko od realnosti, a revoltiran je i činjenicom da catering dolazi iz Zagreba.

Gobac je za Business.hr izjavio da se HRS bavi samo ulaznicama, dok se marketingom i televizijskim pravima bavi IHF. Pokušavši se obraniti od kritika da će na SP-u zaraditi samo HRS, dok će gradovi dobiti samo dugove, Gobac je za Business.hr izjavio da će "gradovi zaraditi budu li pametno gospodarili novim dvoranama koje su ionako svi osim Splićana namjeravali graditi".

"Država će samo na ime PDV-a naplatiti više nego što je uložila u natjecanje. Računajte sami, u SP će se investirati oko 350 milijuna eura", prenio je izjavu Gobca Business.hr.

Prema Gopčevu mišljenju Zagrebovi rukometaši su redovito zakidani u raspodjeli novca, a krivac je bio Ivica Stošić Miočić.Bez obzira hoće li Izborna skupština Hrvatskog olimpijskog odbora zakazana za 22. listopada potvrditi ostanak Zlatka Mateše na mjestu predsjednika ili ne, kao glavni čovjek domaćeg sporta tog će dana biti potvrđen Zoran Gobac. Dugogodišnja siva eminencija rukometnih krugova posljednjih je mjeseci postao capo di tutti capi hrvatskog sporta u najgorem smislu. Sve donedavno široj javnosti poznat kao svađalica, koji na sve načine pokušava pomoći svom Rukometnom klubu Zagreb, Gobac danas odlučuje o svemu, od toga tko će voditi HOO i koliko će novca otići pojedinim klubovima i savezima, do banalnosti poput zabrane glavnom tajniku Ivici Stošiću Miočiću da stoji na bini na Trgu bana Jelačića pokraj rukometnih reprezentativaca nakon povratka iz Atene.

RAZLOZI SUKOBA MIOČIĆ - GOBAC Nije riječ o sukobu koncepcija, nego o animozitetu iz vremena kad je Miočić dijelio zagrebački gradski novac za sport GOPČEV PUT DO VRHA U desetak godina uspostavljao je paktove s tajnim službama, podzemlje, tajkunima, ekstremistima... BEZ PAPIRNATOG TRAGA S Damirom Goršetom i Željkom Kavranom Gobac posjeduje tvrtku za razminiravanjeZoran Gobac tako će odlučiti i hoće li Mateša ostati čelnik HOO-a ili će morati odstupiti jer se solidarizirao s Ivicom Stošićem Miočićem. To što su Mateša i Antun Vrdoljak u Ateni nasamo razgovarali dva sata, i navodno se dogovorili o daljnjoj suradnji, ne znači ništa bez potvrde dopredsjednika Hrvatskog rukometnog saveza. Upravo je on na prošlim izborima nagovorio Vrdoljaka da se ne kandidira i tako omogući Matešin izbor u srazu sa slabašnim Lucianom Sušnjem, a 22. listopada još će jednom potvrditi vlastitu moć. Želi li Mateša opstati, morat će se odreći svog glavnog tajnika, a novog će mu nametnuti Gobac. Scenarij kaže da će zauzvrat predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora zadržati dosadašnju funkciju koja sadrži malo rada i dosta plaćenih putovanja diljem svijeta. Konačno, ovdje i nije riječ o načelima, nego o novcu.

Sukob na relaciji Stošić Miočić-Gobac nema nikakve veze s temom razvoja hrvatskog sporta ili kadrovskoj politici, nego se radi o animozitetu koji datira još iz vremena kada je Ivica Stošić Miočić vodio Zagrebački sportski savez i odlučivao koliko će koji klub dobiti novca. Prema Gopčevu mišljenju Zagrebovi rukometaši su redovito zakidani u raspodjeli novca, a krivac je bio Ivica Stošić Miočić. Zato se više nitko nakon olimpijskog zlata neće moći suprotstaviti njegovom zahtjevu za eliminiranjem prvog Matešinog suradnika.

S druge strane, niti Stošić Miočić ne prikriva ogorčenje ranijim poslovnim potezima Zorana Gopca. Kuloarska priča glasi kako je ovaj Zadranin bio izrazito ljut jer je zaobiđen prilikom prošlogodišnje podjele transfera Ivice Olića u CSKA. Tvrdi se da je glavni tajnik HOO-a mislio da dio pripada i njemu, a ne isključivo Reni Sinovčiću, Zoranu Gopcu i još nekolicini osoba koje se predstavljaju kao menadžeri. Uz Zadar se također veže priča oko zemljišta Crnica, u čijoj kupovini su zajednički bili Gobac i poznati inkriminirani nogoemtni sudac Reno Sinovčić. I u tom poslu je Stošić zaobiđen te je zbog toga ljut na Gopca.

Zoran Gobac odavno više nije samo važan član nacionalne rukometne organizacije. Još od početka 90-ih, što se podudara s prvim europskim uspjesima Rukometnog kluba Zagreb, Gobac je uspostavio političke veze koje su se održale do danas, a njemu osigurale opstanak u sportu, i što je još važnije, golemi financijski probitak. Najjednostavnije govoreći, Siščanin koji je dobar dio života proveo u Zagrebu, na križanju Savske i Končareve ulice, i do raspada socijalizma bio anonimni činovnik zaposlen u gradskom SIZ-u, uspio je u nešto više od desetak godina postati jedan od prikrivenih, ali istinskih vladara hrvatskog društva, ne birajući pritom sredstva i političke metode, uspostavljajući paktove sa svima: tajnim službama, podzemljem, tajkunima, lijevim i desnim ekstremima, bankarima, nogometnim menadžerima… U normalnom je svijetu nezamislivo da takvi ljudi imaju utjecaj na oficijelnu politiku, međutim u Hrvatskoj je potpuno normalno da Gobac omogući Lini Červaru, treneru rukometne reprezentacije ulazak u Hrvatski sabor.

Oko podneva u nedjelju, nekoliko dana prije zaključenja stranačkih lista za posljednje izbore, nazvao ga je Červar i počeo moliti za pomoć da bude stavljen na HDZ-ov popis stranačkih kandidata. Već oko 16 sati Gobac se našao na ručku s Ivom Sanaderom i stvar je ubrzo sređena, a rukometnom izborniku osigurano je mjesto na listi s kojeg je bez problema ušao u parlament. Pritom su svi bili zadovoljni, Lino Červar jer mu je HDZ oprostio što se nekoliko mjeseci ranije slikao s Mesićem i Račanom, Ivo Sanader koji je dobio medijski eksponiranu osobu sposobnu privući ponekog neodlučnog birača, a Zoran Gobac jer je uspio osigurati sinekuru svom bliskom suradniku i još jednom potvrditi vlastitu moć i u politici.

A sve je počelo kasnih osamdesetih kada je Gobac kao službenik Samoupravne interesne zajednice bio zadužen za dodjelu društvenih stanova. Naizgled birokratska sinekura otvorila mu je prve važne kontakte koji su omogućili stvaranje čitavog poslovnog imperija, a paralelno je trajalo i učvršćivanje položaja u rukometnom svijetu. Naime, svi su se tada grebali za stan, a Gobac je bio taj koji ih je stavljao ili micao s listi. U osamdesetima je igrao rukomet, no u to vrijeme najjači zagrebački klub bio je Medveščak koji je po kvaliteti bio osrednja prvoligaška momčad. Zagreb je tih godina najčešće tavorio u drugoj ligi i samo su rijetki znali da u podmlatku igra izuzetno talentirana ekipa koja će jednog dana stvoriti jedan od najjačih rukometnih klubova u Europi. U to je vrijeme Gobac oženio Sanju Ožegović, nekadašnju košarkašicu Montinga i reprezentacije bivše države.

Dobro upućeni u rukomet bez iznimke potvrđuju – inzistirajući na anonimnosti – kako je Zoran Gobac bio glavna osoba u metamorfozi RK Zagreb iz solidne nacionalne momčadi u klub koji je 1992. i 1993. osvajao titule europskog prvaka. Bio je to skoro nezamisliv pothvat, posebno kada su Zagrebaši u prvom kolu u Moskvi izgubili od CSKA s više od deset golova razlike i nitko nije vjerovao da imaju izgleda nadoknaditi takvu veliku razliku. Ali zagrebački su revanš sudili rumunjski suci i podmićujući ih s 20.000 njemačkih maraka, Zagreb je nadoknadio prednost CSKA iz prve utakmice i, na kraju te sezone, postao prvak Europe. Bila je to ključna Gopčeva ‘pobjeda’ koja je omogućila stvaranje europski jakog Zagreba, a te se večeri Gobac pretvorio u jednu od najjačih sivih eminencija hrvatskog sporta. U privatnom društvu još uvijek se prepričava njegova izreka kojom je opisao temelje vlastitog sportsko-poslovnog uspjeha, koja glasi: “Dok su drugi učili engleski, ja sam vježbao ruski.”

U velikoj mjeri uspjeh duguje vrlo bliskom poznanstvu s Božom Kovačevićem, bivšim pripadnikom komunističke Službe državne sigurnosti gdje je bio zadužen za rad s “unutarnjim i klasnim neprijateljem”. Nakon propasti Jugoslavije Kovačević je zahvaljujući Antunu Vrdoljaku postao miljenik HDZ-a i zaposlio se kod istog Vrdoljaka radeći kao interni revizor na HRT-u. Kakvi su intimusi trojac Vrdoljak-Gobac-Kovačević, govori podatak da je bivši špijun SDS-a jedno vrijeme obavljao revizije i za Hrvatski olimpijski odbor. A odgovor što veže taj trojac još iz vremena komunizma, trebao bi se potražiti u nekoj od arhive tajnih službi.

Prodorni rukometni menadžer nije mogao ostati nezamijećen ni u Tuđmanovom HDZ-u i ubrzo je postao osoba od povjerenja Predsjedničkih Dvora. Nacionalovi izvori tvrde da je sredinom 90-ih Zoran Gobac, na Tuđmanovu molbu, a zbog dobrih veza u bivšoj UDBI sudjelovao u tajnim pregovorima sa srbijanskim policijskim generalom Jovom Popovićem. Postao je i čovjek od najvećeg povjerenja Ivića Pašalića u čije je ime, krajem devedesetih, pokušavao kupovati pojedine listove koji su se suprotstavljali Tuđmanovu režimu. Uz političke bodove kod Pašalića, Gobac bi usput zaradio i dobru proviziju.

Do smrti Janka Bobetka bili su izuzetno bliski, a pripadnost sisačkom klanu potvrđuje bliskost sa županom Đurom Brodarcem i nekadašnjim načelnikom tamošnje policije Vladimirom Milankovićem. Zaštitnike u policiji našao je u Ivanu Jarnjaku i Tomislavu Karamarku. Dobar je i s Lukom Bebićem, a priča se da je pomagao i Stipi Mesiću u njegovoj predsjedničkoj kampanji 2000. godine. Veza je bio Karamarko, u to vrijeme jedan od najpouzdanijih Mesićevih ljudi.

Paralelno sa stvaranjem kontakata u političkim i obavještajnim krugovima, Gobac je razvijao i vlastito poslovno carstvo. Pod sumnjivim okolnostima postao je jedan od suvlasnika Sisačke banke, a u istom gradu zajedno sa sinom jednog od direktora Ine, Miroslavom Fajerbachom, držao je Gradsku kavanu. Fajerbach je bio predsjednik RK Zagreb u vrijeme najvećih uspjeha, a kasnije je uslijedila i poslovna suradnja s glavnim klupskim strategom. Osim toga Gobac je bio vlasnik butika “21” u Palmotićevoj ulici, kafića “Party” u passageu Cibona, kao i suvlasnik tvrtki “Ema šport” i “Obuća”. Koliko god se na sportskom planu predstavlja kao žestoki protivnik slovenske reprezentacije i klubova, lobist je poduzeća iz susjedne države koje se bave izgradnjom autocesta. S predsjednikom Hrvatskog rukometnog saveza Željkom Kavranom i Damirom Goršetom posjeduje tvrtku za razminiravanje. Iako je suvlasnik te tvrtke za koju lobiranjem nabavlja milijunske poslove, na papiru ga nema kao vlasnika, što je u razgovoru potvrdio i jednom od urednika Nacionala.

Jedini poslovni dio u kojem se nije pokazao uspješnim vezan je uz klađenje. Oni koji ga poznaju tvrde kako duguje priličnu sumu vlasniku lanca kladionica Super sport, Ljubi Čoriću, inače jednom od nećaka bivšeg vođe Kažnjeničke bojne, Mladena Naletilića-Tute.

Premda je član rukometne organizacije, Gobac ima velik utjecaj na domaći nogomet. Spominje se kao najzaslužniji za Hajdukovu pobjedu u prvom prvenstvu 1992., a neki tvrde da se odužio Tuđmanu tako što je u dva navrata pomogao Croatiji da postanu državni prvaci ispred Splićana. Kada je sredinom 90-ih Đuro Brodarac želio dovesti Vladimira Petrovića u Segestu, da bi ga zatim za višestruko veću svotu preprodao Croatiji, novac mu je za to osigurao Gobac. A Gobac ga je u Brodarčevo ime posudio od Hrvoja Petrača. Iako su višestruko zaradili na Petroviću, Petraču još uvijek nisu vratili nekoliko stotina tisuća eura, te i jedan i drugi mole Boga da se Petrač što duže zadrži u inozemstvu zbog problema s policijom.

U rukometu je ostao jedini stvarni šef, unatoč formalno nadređenima poput Bartola Kaleba, Željka Kavrana ili uspješnog izbornika Line Červara, kojem također pobuđuje maštu da može postati predsjednik RH. Otkako postoji hrvatska rukometna liga, Zagreb samo jednom nije bio prvak. Gopcu nisu naškodili ni skandali poput onog iz 2001. kada je momčad Metkovića u posljednjoj utakmici play-offa napustila igralište, smatrajući da ih suci potkradaju ili kada je Europska rukometna federacija izbacila Zagreb zbog podmićivanja. Mijenjali su se igrači, treneri i članovi uprave, no Zoran Gobac je uvijek uspijevao zadržati ključno mjesto u hrvatskom rukometu.

Sada je postao i najvažniji čovjek hrvatskog sporta bez čije privole ni bivši premijer Zlatko Mateša ne može računati na ostanak na čelu Olimpijskog odbora. U neku ruku uspio je provesti u djelo ideju svog nekadašnjeg zaštitnika Franje Tuđmana o jedinstvu sporta i politike kao uvjetu za pobjedu. Dok su na Zapadu takve osobe kao što je Gobac nerijetko predmet pravosuđa, u tranzicijskim državama poput Hrvatske oni su postali stvarni stupovi društva. Lijepa perspektiva za hrvatski sport i društvo u cjelini.