Što se tiče gornjih prijedloga, evo par razmišljanja.
Ian wrightov mi se čini kompliciran da bi se lako izveo. Recimo, ne znam kako bi naknadno preraspoređivao parove i još k tome zadržao omjer istog broja utakmica kod kuće i u gostima. Ako bi se to moglo malo razraditi. Ne dâ mi se trenutno razmišljati o posljedicama uslijed odustajanja.
Zeebancijin prijedlog je radikalna reforma, protiv koje ne bih imao ništa u slučaju da se dobar dio igrača složi. Problem koji vidim je da takva razdioba ne rješava problem zbog kojeg se inicira promjena sustava, a to su odustajanja. Naoko se, zbog uvođenja CL-a, većem broju sudionika ostavlja motivacija za igru do kraja, međutim ta motivacija splašnjava s povećanjem odustajanja (lakše je biti među 6 između 10 igrača nego među 6 između 16 igrača). Da ne kažem da bi nekoga jedan izostanak diskvalificirao iz CL-a, čime mu trenutno prestaje svaka motivacija za daljnju igru.
Inače, s obzirom da se ne radi o stvarnim klubovima, s obzirom da ne znamo tko će se nagodinu prijaviti, s obzirom da svatko može promijeniti ime kluba, a neki čak i moraju, ako se stvarni klub rasformira, mislim da bilo kakva podjela po geografskom principu mora otpasti i trebalo bi se ići na čistu random-podjelu. Napokon, kompjutor to sredi u trenu, a time se omogućuje i da neku kasniju sezonu igramo s nekim s kim nismo igrali sezonu prije.
U svakom slučaju, ovo nije bila "konzervativna kontra" nego poticaj na razmišljanje.