Ne vidim ništa spornoga u ovome, zašto bi jedan Srbin pristao živjeti u hrvatskoj državi, ako postoji opcija da se izbori za priključenje onoj srpskoj (bilo ona Karađorđevićeva ili komunistička/Miloševićeva Jugoslavija, ovisno o vremenskome razdoblju sukoba).

 

Tu su Otomani zamutili lonac, zamiješali narode (utjecali na njihovu seobu), i na kraju je neumitno došlo do sukoba za životni prostor koji je završio kako je završio početkom '90-ih (pobunjeni Srbi su otišli iz RH, u BiH su Srbi ostvarili entitet, a Hrvati, i od strane Turaka islamizirani i kreirani narod Bošnjaka, danas nažalost žive zajedno u drugome entitetu, i to je to).

Naravno, njihov izbor.

 

Jedino sto je ipak vjecna tema komunizam i "oslobodjenje" Zagreba, Hrvatske, Jugoslavije, predstavljanje komunizma kao nekakve dobre stvari. 

 

Protiv cega se treba boriti cinjenicama. Komunizam i nacionalsocijalizam su dvije totalitarne zlocinacke ideologije, koje su u fundamentu iste, a po mnogo cemu su i identicne. 

Mnogi, namjerno ili slucajno, zaboravljaju da se Hitlerova partija zvala nacional socijalisticka njemacka radnicka partija, arbeitpartie, da je u svom zacetku NSDAP temelje svoje ideologije udarao na tezama Engelsa i dijelomicno Marxa, da su kao i komunisti bili odusevljeni idejom stvaranja novog covjeka kao rezultat nezadovoljstva ljudskom prirodom, Goebbels je cak u ranim radovima poredio Hitlera sa Lenjinom od cega su odustali zbog sukoba oko vlasti sa tada mocnom komunistickom partijom u Njemackoj i zbog glasackog tijela, slicnosti nacionalsocijalizma i komunizma su zapravo zapanjujuce, a zlocinacki karakter obje ideologije ogleda se u doktrini masovne likvidacije nepodobnih.

 

Jedino gdje su se sustinski razisli jeste odabir zrtava, dok su komunisti zrtve masovnih likvidacija trazili po socioloskoj, nacisti su ih trazili po bioloskoj osnovi. 

Ali ideja masovne likvidacije je ista, zasnovama na tezama ona dva bolesnika Marxa i Engelsa, uostalom Marx je vjerojatno prvi protazirao ideju o germanima i skandinavcima kao nad rasama dok je Slavene smatrao podljudima ili neljudima, Engles je pisao o nekim narodima (uglavnom Slavenima) koji intelektualno nisu sposobni sprovesti revoluciju odnosno zaostaju u razvoju, zato je i doslo do te podjele ili nesporazuma nacista i komunista oko toga koga treba likvidirati. Ova dvojica su zagovarali likvidiaciju kapitalista, a sami su bili kapitalisti, govorili su o klasnim razlikama ali i o vise i manje vrijednim rasama i narodima.

 

Na kraju krajeva, Hitler i Staljin su bili saveznici do cuvenog napada Hitlera na SSSR. Zajedno su raskomadali Poljsku, iako povjesnicari vole govoriti o Hitlerovoj agresiji a onu Staljinovu spomenu tek reda radi. Takodje dogovorili su podjelu Europe, po kojoj je SSSR-u trebala pripasti Finska pa se u jesen iste godine dogodio i napad SSSR-a na Finsku. Neuspjesan.

Komunisti su do Hitlerovog napada na SSSR bili saveznici sa nacistima, u Francuskoj je KP pozvala radnistvo da suradjuje sa okupatorom, da pomazu njemacke vojnike, iako su kasnije frizirali povijest predstavljajuci se pokretom otpora od prvih dana njemacke okupacije.

Jednako kako su u Jugoslaviji izmislili, po sustavu "pobjednik pise povijest" da su oni, KPJ, organizirali "martovske demonstracije" u Beogradu iako je danas jasno da je to organizaralo veleposlanstvo Velike Britanije.

 

U Francuskoj su imali vremena suradjivati sa nacistima (okupacija u proljece 1940. - napad na SSSR ljeto 1941,) u Jugoslaviji je taj period bio kratak, od travnja do lipnja iste godine pa nisu imali vremena drugovati sa nacistickim vojnicima i ispijati pive po kavanama. 

 

Ukratko, ubojice i masovni zlocinci i jedni i drugi.

 

A ni ovima sa zapada nije mane, ali o njima neki drugi put.

da moje osobno misljenje je da nas nitko nije oslobodil,jer to nije bila hrvatska vojska,slazem se skroz

decki od 91-95 su nam omogucili da slobodno to velimo,ti isti decki su se borili protiv potpuno iste petokrake.ta petokraka je razarala cijelu Hrvatsku

kad je vidjela da ne moze,zamijenili su je ocela i kokarde i ostale njima znane nijanse,i sa vecinom istih ljudi,iste vojske sa petokrakom otprije nastavila sa idejom velike srbije

kako je prolsa poznato je svima

na racun te iste petokrake i sama srbija danas izgleda kako izgleda

Djela su važnija od riječi. Uzmimo npr ustaše, njima je možda bilo stalo do hrvatske državnosti, ali su svojim postupcima umalo zatrli bilo kakvu mogućnost hrvatske države za sva vremena. Oni su vodili hrvatstvo u propast svakim danom svoje vladavine. Zagreb i Hrvate je i trebalo osloboditi od njih.

 

Hrvatskim partizanima pak hrvatska suverena država nije bila na kraj pameti, pa opet, svojim postupcima su sačuvali šansu da se ona jednog dana ostvari. Povijest je tako paradoksalna ponekad. Koliko god nam bio mrzak komunizam, da nije bilo nekih nacionalno svjesnih Hrvata u kpj, pa onda u partizanima i avnoju, tko zna kako bi izgledala hrvatska federalna jedinica unutar jugoslavije. Lako moguće da bi bila neka mala mrlja između Slovenije i velike Srbije.

da su Srbi mogli napraviti veliku Srbiju, napravili bi je poslije WWI

 

ti jugokomunisticki mitovi kako je SFRJ spasila Hrvatsku su tragikomicni, nevrijedni komentara

Dala joj je ove granice koje ima danas. Možda se one čine premalim, ali mogle su biti još manje. Definitivno je bilo komunista s velikosrpskim tendencijama. 

 

Tragikomično je zbog današnjih političkih preferencija brutalno pojednostavljivati povijest. Jedino oslobođenje Hrvatske je Domovinski rat, u redu, ali slijed povijesnih događaja koji nas je doveo do toga je zamršen i malo tko je u tome apsolutno pozitivan ili negativan. "Otac moderne hrvatske države" najbolji je primjer toga, no on je već stoput prožvakana tema. 

Evo zašto hrvatski narod danas ne smije rušenje Pavelićevog režima smatrati svojim oslobođenjem:

Prvo, u Zagreb nisu ušli hrvatski partizani, pobjednici u građanskom ratu za karakter hrvatske države, nego vrlo organizirane već tada jugoslavenske i komunističke armije kojima je zapovjedao Josip Brzo Tito, čija je politička platforma bila potpuna negacija svake hrvatske države. Naziv armija jasno govori o političkom karakteru njihovoga ulaska u Zagreb i posljedicama „oslobođenja“.

Drugo, Zagreb tada nije bio oslobođen od jednoga realno totalitarnog režima, kakav je bio i po svim kontekstualnim preduvjetima nastanka morao biti Pavelićev državno-politički poredak NDH, nego je ulazak jugoslavenskih komunističkih armija u Zagreb značio prvenstveno uništenje hrvatske države. Jednako kako je srpski ustanak, koji je kasnije preimenovan u ustanak naroda i narodnosti u Srbu, bio ustanak protiv hrvatske države, a ne protiv kasnije proglašenoga fašizma ili Pavelićevoga totalitarizma.

Okupacija Hrvatske 

Kompletan povijesni rukopis ulaska jugoslavenskih armija u Zagreb i sve što se događalo do devedesete godine prošloga stoljeća, ali i sve čemu svjedočimo danas u političkom prostoru Republike Hrvatske, potvrđuje tisućama dokaza činjenicu da hrvatski narod tada nije oslobođen, nego okupiran, da tada nije uništen jedan režim koliko ga god nazivali fašističkim, nego da se radilo o primarnom nastojanju totalnoga uništenja svake klice hrvatske državnosti, čemu je uništenje Pavelićevog režima bio običan alibi.

Zbog toga je i danas svako isticanje temeljnih hrvatskih prirodnih i univerzalno civilizacijskih vrjednota etiketirano – fašizmom, počevši od same obnove države devedesete godine. U tom kontinuitetu etiketiranja se skriva politička pozadina „oslobođenja“ do današnjih političkih borbi za Hrvatsku.

Treće, da je ulazak jugoslavenskih armija u Zagreb bio oslobođenje Zagreba i Hrvatske, onda bi te armije uspostavile nakon sloma Pavelićevoga režima novi državno-politički poredak hrvatske države na njezinom već uspostavljenom i povijesnom teritoriju, i s njezinom samostalnom vlašću, kakva god ona bila. No, uspostavljena je jugoslavenska vlast i državas golemom srpskom dominacijom, kao potpuna negacija postojanja hrvatske samostalne države, pri čemu je po hrvatsku državnost i nacionalnu slobodu bilo posve svejedno je li to Titova ili prethodna Karađorđevićeva vlast. Obje su bile negacije hrvatske državnosti.

Negacija državnosti

Četvrto, savezničke, pa i sovjetske armije tada su diljem Europe ulazeći u zemlje pod dotadašnjom okupacijom uspostavile ili omogućile uspostaviti nove političke poretke, ali nisu uništavale nacionalne državnosti. Čak ni sovjetske armije Poljsku, Češku, Slovačku, Mađarsku, Rumunjsku, Bugarsku ili Albaniju nisu uključile u Sovjetski Savez i esencijalno negirale nacionalnu komponentu tih država, čak ni u slučaju DDR-a.

Jedino se to dogodilo hrvatskom narodu. Zato je normalno da kapitulaciju Njemčake zapadne zemlje slave kao dan slobode, a prihvatljivo je čak i da narodi koji su potpali pod sovjetski utjecaj s vrlo ograničenom slobodom, nemaju razloga taj dan ne obilježavati kao svojevrsni dan pobjede. Ti narodi su devedestih srušili totaliatarne režime, ali nisu morali uspostavljati niti fizički oslobađati od okupacije svoje države, kao hrvatski narod.

Peto, upravo zbog te činjenice, a s istom uništavajućom namjerom vodile su se sve operacije tjekom 1944. godine u prodoru jugoslavenskih armija prema sjeveru i sjeverozapadu NDH, pri čemu je taj prodor obilježavao nevjerojatan pokolj hrvatskog naroda s dokumentiranim i dokazanim izravnim nalogom Josipa Broza, kao u slučaju hercegovačkih franjevaca, uništavanje svih nacionalnih institucija, vjerskih i kulturnih objekata, do potpunog brisanja s lica zemlje cijelih naselja, što je sve kasnije ozakonio kao nepovratno stanje jugoslavenski komunistički režim i na taj način potvrdio stvarne ciljeve „oslobođenja“. Uzmimo primjer Zrina, Udbine ili Boričevca.

Pokolj Hrvata

Šesto, upravo na tom političko-programskom modelu i s tom namjerom učinjen je nevjerojatan pokolj od samoga ulaska u Zagreb, preko Slovenije, do Bleiburga i nazad Križnim putovima, te pokolj i progon tjekom svih 45 godina do devedeste godine prošlog stoljeća, s eskalacijom u srpsko-crnogorskoj agresiji na Hrvatsku i BiH. Bilo je to politički kontinuitet ubijanja hrvatske državnosti.

Sedmo, paradiranje tzv. partizanskih odreda danas u Zagrebu, iskazivanje državne počasti vojsci i političkom rukvodstvu tih armija koje su ušle u Zagreb, izraz je teškoga posrnuća i neslobode današnje Hrvatske. Kao što je spomenik toj neslobodi tzv. Aleja narodnih heroja na Mirogoju. Iluzija nema – Hrvatsku tek treba osloboditi, jer su to izrazi njezine duhovne i institucionalne neslobode.

Paralela s Vukovarom

"Antifašisti" slave nestanak Hrvatske i pozivaju na njezino daljne uništenje. Danas to provode u državnim institucijama, pa mora biti primarni motiv i interes hrvatskog naroda uništiti narativ o ulasku jugoslavenskih armija u Zagreb kao o pobjedi ili oslobođenju, jer tada je hrvatski narod okupiran, a država poražena, uništena i raskomadana. Izraz država nema nikakve veze s Pavelićom i modelom ili karakterom države NDH koju je on uspostavio i predvodio. Gvorim o povijesnoj hrvatskoj državi, pravu na državnost i slobodu, koja neupitno pripada svim narodima prema temeljnim načelima na kojima počiva međuanrdoni poredak. Bez obzira što Europa kojoj pripadmo 8. svibnja slavi kao svoj dan, taj dan i događaje hrvatski narod mora obilježavati kao dan okupacije i uništenja.

Jer, nikakve razlike između toga čina i ulaska srpskih postrojbi u Vukovar nema, samo što zbog toga što nije bilo borbi za Zagreb, Zagreb nije sravnjen kao – Vukovar, a pokolji ranjenika, civila i vojnika posve isti i 1945., i 1991., godine, ukazuju na istu pozadinu i prirodu političke namjere i ciljeve vojski te politika, koje su njima upravljale.

Za svaki slijed povijesnih događaja možemo reći da je zamršen i da je malo tko apsolutno pozitivan ili negativan

 

Stoga pojednostavljivanje ne samo da nije tragikomično već je i nužno

 

Odabrat dan antifašističke borbe 22.6. je primjer lošeg pojednostavljivanja, a ono u Srbu neću uopće komentirat

 

Kao da hrvatski narod nije bio antifašistički i prije i poslije, kroz cijelo 20.st., šta je politika HSSa, šta su Radić i Maček ako nisu antifašisti, šta je Domovinski rat nego antifašistička borba za opstanak

 

To sve je prava slika našeg dobrog i pitomog hrvatskog naroda, a ne komunistički krvavi pirevi, totalitaristički progoni i ubojstva

 

Svi znamo da je 91.bilo politički oportuno izabrat 22.6.za dan antifašističke borbe ali više nije jer u biti negira ovaj naš pravi hrvatski antifašizam koji nije okrvavija ruke