Pojam "oslobođenje" me ne zanima. To je propagandni pojam koji koristi skoro svaka pobjednička vojska kako bi svoju borbu pozitivno obojala. Naravno da Zagreb nije oslobođen 1945, to su bezvezarije. Već sam jednom napisao da čak ni u kontekstu Domovinskog rata nisam pretjerano lud za takvim pojmovima, no dobro, tada možemo govoriti o oslobođenju.
Moja poanta je da iz hrvatskog državotvornog aspekta ne možemo gledati na partizanski pokret kao apsolutno zlo, jer je zavnoh ostavio preduvjete da 45 godina kasnije imamo neki politički entitet - Republiku Hrvatsku, koja se mogla voljom njezinih građana osamostaliti i postati u pravom smislu hrvatska nacionalna država. Imali smo prethodno jedan možda još bolji entitet, po pitanju granica barem, ali tu banovinu su uništili oni koji su stvorili NDH. NDH je pak bila nepovratno kompromitirana i nije bilo nikakve šanse da preživi rat jer ju je stvorila gubitnička strana i nije bilo šansi da ju itko od pobjednika prizna.
Što nam je ostalo? Pa eto, Narodna Republika Hrvatska koju je ustanovio zavnoh, kasnije je postala socijalistička, pa je 1990. maknula taj predznak i 1991. se osamostalila, bila okupirana i napadnuta - obranila i oslobodila se, i danas živimo u njoj.
Puno bitnije od ideologije bilo je da imamo nekakve granice koje koliko-toliko objedinjuju Hrvate i koje možemo braniti. Nakon 1945. svijet jako jako negativno gleda na prekrajanje granica u europi, proširivanje nacionalnih država i iredentizam. Nakon rata je uspostavljen UN i novi poredak u Europi odredio je da - u kakvom obliku si postojao krajem '45, tako ostaješ za svagda, pa kom opanci kom obojci (uz iznimku dviju njemačkih država čije spajanje nije smetalo nikome). Netko je tu profitirao a netko nayebao, npr pogledaj Mađare. Budući da nakon pada Berlinskog zida svim višenacionalnim komunističkim zemljama nije bilo spasa, omogućeno im je da se raspadnu po svojim unutarnjim granicama i da nacionalni entiteti postanu samostalne nacionalne države. To je vrijedilo za Sovjetski Savez, Čehoslovačku, pa i Jugoslaviju. U našem slučaju to je bila avnojska Hrvatska. Moglo je možda biti bolje, al moglo je i puno lošije. Taj poredak će ostati do nekog novog velikog rata, a onda, Boga pitaj.
Što se tiče našeg hrvatskog antifašizma kroz 20. stoljeće, sve je to lijepo samo je baš onda kada je bio najpotrebniji 41-45 zatihnuo i nije ga bilo ni u tragovima. Manifestirao se jedino kroz partizanski pokret u koji su išli antifašistički nastrojeni HSS-ovci, a koji je istovremeno itekako okrvavio ruke i ne zaslužuje ni apsolutno slavlje, u to nema sumnje. To što su neke stvari komplicirane nipošto ne znači da ih je nužno pojednostavljivati, dapače mislim da je to vrlo opasno.
[uredio Tizzou - 11. svibnja 2019. u 12:43]
