Neki možda boluju od tzv. partizanske bolesti, bome me njihov stil pisanja i izražavanja podsjeća na ove:

Neki koji su sudjelovali u strašnim zločinima su u međuvremenu "pukli". To su nazivali "Partizanska bolest".

"Znamo da su za rehabilitaciju vršili na Bledu, na Kranjskoj gori, i da je u ludnici u Ljubljani bilo jedno odjeljenje s tima koji su kod ubijanja poludjeli", rekao je Dežman u dokumentarcu.

Takozvana partizanska bolest neke će naknadno slomiti. Tako i načelnika Ozne 11. dalmatinske brigade Ljubu Perišu, koji je bio jedan od glavnih egzekutora. On je ubio i ženu i djecu i sebe. Šef celjske Ozne Milan Venišnik, kaže Dežman, malo je kasnije popustio "Partizanskoj bolesti", prije Nove godine '84., ubio se pištoljem u Ljubljani.

Jože Dežman objasnio je, govoreći u dokumentarcu, kako postoji niz primjera gdje su sudionici pokolja kasnije imali zdravstvenih problema, pa tako navodi spavanje kod upaljenog svjetla, spavanje s pištoljem, sa psima u kući.

Ivan Maček - Matija šef slovenske Ozne u vrijeme masovnih likvidacija, urlao je pred smrt, Zdenka Kidrič koja je sastavljala popise za likvidacije, također je ispuštala krike pred smrt i strašno teško je umirala, bilo je dosta suicida....

"Pepca Kardelj, ona se ubila. Ona je sve znala", kazao je Dežman. Pepca Kardelj bila je sestra Ivana Mačeka - Matije i supruga Edvarda Kardelja, slovenskog jugopolitičara.

Slicna oboljenja imali su i nacisticki vojnici, posebice decki iz einsatzgruppen koji su vrsili likvidacije po istoku.

Jednostavno su gubili razum, iako ih je propaganda ucila da je ubiti neprijatelja plemenit cin. Interesantno kako je i komunisticka propaganda propagirala isto, kroz "manifest" druga Djilasa iz 1942. koju je nazvao "plemenita mrznja" pri cemu je citirao tada velikog vodju Staljina koji je "mudro" rekao da neprijatelja ne mozes pobijediti dok ga ne pocnes mrziti. A kad ga mrzis, onda ga lako i ubijes. Bar su mislili da je lako. No dobro, ta govna sa vrha nisu sudjelovali u likvidacijama, njima je bio drazi viski u uredu druga Broza.