2.svjetski rat i sve vezano uz njega....

...

madmax17

Većinski vlasnik Foruma

Pristupio: 28.04.2007.
Poruka: 28.401

14. svibnja 2023. u 17:27

Drumski razbojnik zvuči kao da je bio Robin Hood. Ne bi ja vjerovao nacistima da nekome isplate tako veliku svotu, nisu bili ljudi od riječi.

"Smoke me a kipper, I'll be back for breakfast!" 🎸⚽🏀🎨

zwizdan007

Dokazano ovisan

Pristupio: 11.04.2013.
Poruka: 11.790

14. svibnja 2023. u 17:39

madmax17 je napisao/la:

Drumski razbojnik zvuči kao da je bio Robin Hood. Ne bi ja vjerovao nacistima da nekome isplate tako veliku svotu, nisu bili ljudi od riječi.

Vidi cijeli citat

Neš ti... 100k maraka, taman jedan Panzer IV

[uredio zwizdan007 - 14. svibnja 2023. u 17:40]

#JeSuisML10 #DoćuJaGori // Prgava Familija ˃ HNS famiGLia // Dalmacija kuća od tri brata: Vlaha, Duje i Donata❤️💙

Bogomdani

Dokazano ovisan

Pristupio: 30.07.2007.
Poruka: 11.698

14. svibnja 2023. u 19:39

joe2 je napisao/la:

Mirna slavonska ravnica od kraja 19. do sredine 20. stoljeća bilježi nekoliko krvavih obračuna seljaka, ponesenih hrvatskom nacionalnom ili stranačkom politikom, s oružanim odredima vladajućih ražima. Od Bošnjaka, preko Andrijevaca i Perkovaca, do Sibinja lila se krv hrvatskih seljaka koji su nastojali legalno prakticirati političke ideje drugačije od onih koje su favorizirali khuenovci ili Karađorđevići. Osobito okrutno ugušena je posljednja pobuna seljaka u Slavoniji prije Drugoga svjetskog rata - ona u Sibinju, selu nedaleko od Slavonskog Broda. O tijeku događanja koji su doveli do sibinjskoga krvoprolića, povodom sedamdesete obljetnice te tragedije, za Hrvatsku reviju piše Ivančića Marković Matanović, povjesničarka iz Slavonskog Broda.

slika

Zbivanja u Sibinju iz veljače 1935. valja promatrati kao posljedicu društvenih, gospodarskih i političkih prilika koje su u Kraljevini Jugoslaviji vrijedile od stvaranja »zajedničke države«, a napose od uvođenja »ustavnosti« 1931. Nasuprot službenoj politici beogradskog dvora većinsko hrvatsko stanovništvo Brodskog posavlja velikim dijelom opredjeljivalo se za ideje Stjepana Radića i politiku HSS-a.

Naime, političke odnose u Brodskom posavlju još od 1918. čvrsto je određivala i nacionalna podređenost Hrvata, koja je bila očigledna još od trenutka ulaska u zajednicu sa Srbijom i Slovenijom, a napose nakon uvođenja »Vidovdanskog ustava« 1921, kojim se ozakonio centralizam i unitarizam, te nakon ubojstva Stjepana Radića u Beogradskoj skupštini i uvođenja otvorene diktature kralja Aleksandra Karađorđevića.

Sve su to bili preduvjeti za pobunu seljaka koji su u HSS-u vidjeli glavni stup hrvatske nacionalne misli. Svojim zauzimanjem za poštivanje prava svakog naroda na samoopredjeljenje i nastojanjem da se zajednička država preuredi na federativnom načelu Radić je tijekom dvadesetih godina 20. stoljeća k sebi i HSS-u privukao većinu seljaka Brodskoga kotara. S druge strane, nakon 1932. pojačano je djelovanje režima i prorežimskih organizacija u slavonskim selima. Osnivaju se režimske organizacije Jugoslavenske radikalne seljačke demokracije (JRDS) i četnička udruženja. Iako su bile malobrojne, te su organizacije uživale golemu potporu tijela vlasti. Istodobno, vlast je nastojala suzbiti sve pokušaje izražavanja hrvatske nacionalne ideologije i autonomnosti. Veličano je integralno jugoslavenstvo i velikosrpski hegemonizam.

Osim političkih pretpostavki, za pobunu seljaka ključni su i društveno-ekonomski uvjeti koji su vladali na hrvatskom selu. Gospodarska kriza koja je započela 1920. ostavila je duboke posljedice na hrvatske seljake. Pad cijena poljoprivrednih proizvoda, dugovi i nezaposlenost pogoršali su njihov ionako loš položaj. Naime, hrvatsko je selo osiromašilo već nakon ulaska u novu državu, a nakon stvaranja jedinstvenoga monetarnog tržišta (pritom su dvije krune mijenjane za jedan dinar) te obvezom plaćanja većeg poreza.

Svi ti problemi kulminirali su u sibinjskim događajima 1935. No, najkonkretnija prethodnica pobuni seljaka iz Sibinja odvijala se u razdoblju 1932-1935. U tom razdoblju zbilo se nekoliko incidenata koji su uvelike odredili smjer razvijanja događaja u Brodskom posavlju 1935. Najteži događaj bilo je ubojstvo Pavla Birtića, člana HSS-a iz Starih Perkovaca. Njega je 9. lipnja 1933. ustrijeli Petar Rusić, član JRSD-a i jedini Srbin u selu. No, policija nije uhitila ubojicu, već najuglednije Perkovčane, koji su prosvjedovali pred ubojičinom kućom. Nadalje, policija je okružila i izolirala cijelo selo. Nije se smjelo otići ni na rad u polje. Takav postupak policije ponajbolje ilustrira trajnu i snažnu potporu režima JRSD-u. Ubojstvo Pavla Birtića, preseljenje andrijevačkog župnika Ferde Gerstnera (imao je velik utjecaj u Perkovcima) te maltretiranje seljaka diljem brodskoga kraja zbog nošenja hrvatske trobojnice i drugih znakova nacionalne posebnosti zaoštrili su odnose između Hrvata i vlasti do krajnih granica. S druge strane, četnička organizacija iz Starog Slatnika dobila je 1934. pravo na isticanje vlastite zastave. Po zastavu, koja je iz Beograda upućena vlakom, krenula je velika, organizirana povorka, koja je prisustvovala primanju zastave, a zatim se, uz bučno odobravanje Karađorđevićima i režimu, vratila u selo. Pri povratku su na hrvatskim kućama porazbijani prozori. Krv nije prolivena, ali nije reagirala ni policija.

Nakon svih tih događaja spontano političko djelovanje Hrvata u okolici Slavonskog Broda poprimilo je organiziraniji oblik. Veliku su ulogu pritom imali katolički svećenici, koji su, osim što su bili dušebrižnici seljaka te se svakodnevno s njima susretali, bili pravi bastion hrvatske nacionalne misli. Tako je Mihovil Praskić, župnik iz Podcrkavlja, potkraj prosinca 1934. na tajnom sastanku u Duboviku održao strastven govor, koji je odražavao onodobne političke težnje stanovništva Brodskoga kotara. Ubrzo potom po selima je počelo kružiti pismo u stihovima na čijem su kraju stajale riječi: »Ne treba nama tabla sa dva slova«. Te riječi odnosile su se na natpisne ploče na školskim zgradama ispisane latinicom i ćirilicom. Naime, u Kraljevini Jugoslaviji latinično i ćirilično pismo proglašeni su ravnopravnim pismima pa je i u tome dijelu bila potvrđena politika unitarizma i velikosrpstva.

Nakon pojave pisma, a na Badnju večer 1934, skinute su ploče u Duboviku i Glogovici, dva dana kasnije u Zdencima, a 9/10. siječnja 1935. u Podvinju. U međuvremenu, 6. siječnja, porazbijani su prozori na općinskoj zgradi i stanovima predsjednika općine i bilježnika u Podcrkavlju, a isto tako i općinskog bilježnika u Podvinju. Te su akcije rezultirale istragom temeljem koje su 11. veljače 1935. uhićeni župnik Praskić i nekoliko mještana Podcrkavlja. Osumnjičeni za skidanje ploča zatvoreni su u općinsku zgradu u Podcrkavlju, gdje su proživjeli fizičku torturu. Kako se navodi u policijskim spisima Marka Medića iz Glogovice žandari su »izuli i terali bosog preko jedan km po snegu pa ga prisilili da se morao svući i onako go na snegu ležati. Studen je bila minus 13 stepeni...« Sutradan, 12. veljače 1935, okupilo se pred općinskom zgradom oko 500 osoba zahtijevajući da se uhićeni puste, što je kotarski načelnik morao učiniti. Oslobađanjem uhićenih sukob naroda s vlašću nije okončan, već je poprimio jači intenzitet.

U Sibinju je 17. veljače 1935. održana proslava Papina dana, na koju je s župnikom Praskićem došlo i pedesetak osoba iz Glogovice i Podcrkavlja. Nakon proslave, desetak zaprežnih kola krenulo je u Oriovac, selo smješteno zapadno od Sibinja, u kuću Antuna Zulića. Ondje se uz pjesmu i kolo klicalo dr. Mačeku te izvikivale parole protiv četnika i bučno izražavala želja za samostalnom Hrvatskom. Tu je Praskić održao govor pozivajući nazočne da na izborima 5. svibnja 1935. glasuju za dr. Mačeka.

Vrativši se u Sibinj, pred općinskom je zgradom došlo do prvoga većeg incidenta. Tada je, naime, općinski pisar Mato Matošević na povike »Živjela slobodna Hrvatska« i »Dolje četnici« uzvratio pucajući iz pištolja. Razljućeni sudionici kolone pokušali su uhvatiti Matoševića (koji je, izgleda, bio četnik), ali se on spasio bijegom kroz općinsku zgradu. Nakon toga župnik Praskić i ostali vratili su se u Podcrkavlje i Glogovicu.

Idućeg dana uslijedila su uhićenja. U Oriovcu je uhićen Antun Zulić i odveden u Brod. U Starom Slatniku uhićeni su Mato Martinović (pred njegovom se kućom dan prije zaustavila kolona s Praskićem na čelu) te Franjo i Marko Lovinčić, koji su privedeni u oriovačku žandarmerijsku stanicu. Na vijest o uhićenjima okupili su se seljaci u Starom Slatniku te su odatle poslani kuriri u Andrijevce, Grižiće, Završje i Sibinj pozivajući da se ide u Oriovac i uhićenici oslobode. Tako je i bilo jer su seljaci krenuli ostvariti svoju namjeru. Žandarmerijska stanica u Oriovcu o svemu je izvijestila kotarske vlasti u Brodu, a te su konzultirale Savski žandarmerijski puk u Zagrebu. Njegov zapovjednik naredio je da se uhapšenici puste kako bi se izbjegao napad na žandarmerijsku stanicu, ali da se sutra ponovo uhite.

Ponovna uhićenja 19. veljače povećala su napetost, a središnje mjesto zbivanja postaju Sibinj, u kojem se organizira okupljanje stanovništva s namjerom oslobađanja uhićenika. Skupina seljaka iz Andrijevaca i Sibinja odmah se uputila u Brod. No, budući da je žandarmerija bila obaviještena o tome što se događa, bila je odmah u Sibinj upućena jedna žandarmerijska četa od deset žandara pod zapovjedništvom majora Cvijanovića. Na izlazu iz sela žandari su presreli kolonu seljaka te su ih pozvali da se raziđu. No, budući da je poziv ostao bez reakcije seljaka, Cvijanović je ispalio metak u zrak. U gužvi koja je nastala Filip Juretić iz Sibinja daskom je udario žandarmerijskog narednika Nikolu Grubića. Iako teže ozlijeđen, Grubić se uz pomoć kaplara Mile Milinovića pridigao i bajunetom udario Juretića u glavu. Juretić je potom odveden u bolnicu i uhićen, a ostali su se razišli kućama.

Dok su se na istoku Sibinja odvijali opisani događaji, na zapadnoj je strani u selo ušlo oko 150 seljaka iz okolnih sela. Cvijanoviću je naređeno da seljake rastjera. U policijskom izvještaju slijed događaja ovako je opisan: EVIJAĐHR-AD. WPI»Na 40 koraka pred grupom, zaustavljeni su automobili, žandari su izašli napolje i razvili se u strijelce. Žandari su se približili grupi koja je postala bučna. Ispred žandara išao je komandir čete, koji je na deset koraka ispred grupe, pozvao je ljude da se raziđu, i rekao im da se ne mogu s vlasti boriti, da imaju žene i decu, da je bolje da se raziđu, nego da ludo pogibaju. U to se iz mase izdvojio jedan snažan seljak (Karlo Krajačić iz Krajačića) sa motkom u ruci, poletio prema komandiru čete i uzviknuo: »Najpre ovoga« (Prema sjećanjima Krajačić je Cvijanoviću rekao: »Gospodo, nismo se mi došli tući, mi smo došli pregovarat«). Komandir čete doviknuo je napadaču: »Stoj, ni korak dalje, pucat ću« a odmah zatim ispalio jedan metak iz svog revolvera u zrak, da bi napadača ustrašio. Kada je komandir čete ispalio prvi metak pali su i prvi revolverski meci iz mase prema žandarima, a odmah posle ovoga došlo je od sudara između žandara, koji su pripucali, i prvih redova mase, koji su pošli jedni prema drugima. Napadača na komandira čete nije prestrašio prvi metak iz njegova revolvera, i on je produžio prema komandiru čete. Komandir čete ispalio je s dva do tri koraka udaljenosti i drugi metak, ali ovaj put prema napadaču, pa je komandir čete opalio u njega i treći metak nakon čega se isti povratio natrag. U tom je pucao u njega jedan žandar, koji je stajao kraj komandira čete. Masa je krenula bežati na licu mjesta ostalo je ležati 7 mrtvih i tri ranjena seljaka, od kojih je jedan kasnije umro.« Ubijeni su Stipo Gončević, Antun Ercegović, Ivo Janković, Ivo Katalinić, Mato Peić, Đuro Štimac i Petar Topalović iz Odvoraca te Ante Perković iz Gornjih Andrijevaca. Neposredno nakon krvoprolića uhićena su šesnaestorica sudionika zbivanja i odvedena u Brod, gdje su mučeni te isti dan odvedeni u Zagreb u upravu policije. I ondje su na najrazličitije načine mučeni, a najteže Filip Juretić, koji je napao žandarmerijskog narednika.

Saznavši što se dogodilo u Sibinju, ban Savske banovine dr. Marko Kostrenčić naredio je Savskom žandarmerijskom puku da u Brod pošalje 40 žandara kako bi se »u svakom slučaju i najmanji pokušaj narušavanja reda i mira ugušio u zametku, a svakako najenergičnijim i efikasnijim, a praktičkim mjerama uspostavio red i mir...«

Vijest o krvoproliću u Sibinju brzo se proširila te izazvala veliko ogorčenje u selima Brodskoga kotara. Istog dana, 19. veljače, u selo Podvinje, koje se nalazi neposredno uz Slavonski Brod, pristigli su stanovnici Glogovice, Podcrkavlja, Rastušja, Grabarja, Donjeg Slatinika, Matković Male, Dubovika i Oriovčića. Prema nekim procjenama skupilo se više od 4000 ljudi spremnih da oslobode uhićene ne znajući da su oni već odvedeni u Zagreb. O događanjima u Sibinju i okupljanju u Podvinju vijest se preko kurira širila i po Donjoj Vrbi, Ruščici, Gornjoj i Donjoj Bebrini te Klakaru. Stanovnici tih sela, međutim, nisu otišli u Podvinje, negu su se ujutro 20. veljače uputili ravno u Brod. Okupljanje u Podvinju izazvalo je među kotarskim vlastodršcima paniku. Zatražena je i pomoć vojske, koja je sa žandarima zatvorila sve prilaze gradu »tako da nitko nije smeo ni mogao u grad pa ni same mlekarice«.

Ujutro 20. veljače 1935. upućena je iz Podvinja u Brod delegacija na pregovore s vlastima. Delegacija se ubrzo vratila, a s njom i dvojica predstavnika kotarske vlasti i inspektor Ministarstva unutarnjih poslova Hajdukveljković, koji je imao mandat za pregovore s okupljenim narodom. U svom naumu nije uspio, a u službenom izvještaju piše da »još nije ni počeo svoj govor, kada je seljačke masa brojnim poklicima dr. Mačeku, slobodnoj Hrvatskoj, kao i brojnim povicima protiv Kraljevine Jugoslavije i režima uopće dala do znanja da nije ni malo prijateljski raspoložena prema gostima.« Hajdukveljković se našao u situaciji opasnoj po život pa se pokušao spasiti bijegom. No, uhvaćen je i zatvoren u općinsku zgradu. Neki od okupljenih zahtijevali su da se odmah pogubi, a Manda Vuković iz Rastušja je na Hajdukveljkovića »zamahnula sjekirom i bila bi izvršila ubistvo da je drugi nisu zadržali«. Marko Blažević iz Dubovika pokušao je inspektora ubosti bajunetom, ali su ga spriječili prije izvršenja nauma.

U Brodu je stalno praćen razvoj situacije te je oko 14 sati kotarsko načelništvo poslalo pomoć Hajdukveljkoviću. Dolazak dvadeset žandara i nekoliko vojnika spasio mu je život. Također, okupljeni seljaci su se potom počeli razilaziti. Isto jutro 20. veljače uputila se iz smjera Gornje Vrbe u Brod veća skupina seljaka, vjerojatno njih oko 150. U dopisu Ministarstva unutrašnjih poslova Upravi policije u Zagrebu o daljnjim događajima stoji: »Dana 20. II. ujutro jedna grupa seljaka iz Gornje Vrbe, koje je obavestila grupa seljaka iz Podcrkavlja o događajima, pošla je prema Brodu s namerom da od sreskog načelnika traži zaštitu za pohapšene seljake. Da se isti puste na slobodu. Kada su oni došli do groblja severno do Broda, dočekala ih je žandarmerija i policija. I neispitujući mnogo zašto seljaci u tolikoj grupi idu, premda su neki rekli da idu intervenisati kod sreskog načelnika. Pa je ta žandarmerija i policija pucala na goloruke ljude. Na mestu su ubili trojicu, a četvrtog koji je teško ranjen i rekao da ga puste na miru jer da ima dosta, na nalog žandara ubio je sa dva metka u leđa policijski podnarednik. Jednog seljaka koji je bio teško ranjen dotukli su kundakom od puške, pa se navodno kundak rascijepio. Dvojicu teže ranjenih preneli su u bolnicu gde su zatim izdahnuli. Tako je palo sedam ljudskih života.«

Kraljevska Banska uprava događaj je drugačije prikazala: »Grupa seljaka od 250-300 ljudi iz sela Gor. Vrba, Donja Vrba i Ruščica pokretala se je cestom prema Slav. Brodu i stigla je do gradskog groblja u Brodu oko 3-4 h ujutro. Ovdje je bilo poslano za odbranu ulaza u Brod gradski nadstražar Paskaš Đuro sa tri gradska redar. stražara i sedam žandara. Nadstražar Đuro Paskaš videći približavanje gomile seljaka izašao je pred njih i pozvao ih po nekoliko puta da se vrate, jer da se neće dozvoliti da uđu u grad. Međutim, rulja je i dalje nadirala uz poklike ’samo napred, hura’, te je iz gomile ispaljeno nekoliko metaka prema organima javne bezbednosti, našto je došlo do upotrebe oružja od strane ovih organa pri čemu je palo 6 mrtvih seljaka, a dva su ranjena, a ranjena su i četiri žandarma.« Kod groblja su poginuli: Ivan Martić, Mirko Milec i Stipo Mirković iz Ruščice te Franjo Borevković, Ivan Borevković i Tomo Vargić iz Gornje Vrbe.

Iz izvještaja Kraljevske Banske uprave vidljivo je da se krivnja za krvoproliće kod groblja u Slavonskom Brodu nastoji prebaciti na narod i dokazati da su žandari pucali u samoobrani. Da bi potkrijepili istinitost svog iskaza, žandari su pokraj poginulih postavili noževe, sjekire i batine kako bi pokazali da su ovi bili naoružani i spremni za obračun s njima. Istina je, međutim, da su žandari pucali u goloruke ljude bez upozorenja. Identično kao i dan prije u Sibinju.

Nakon krvoprolića uslijedila su uhićenja, ispitivanja uhićenih u kotarskom načelništvu Brod i njihovo otpremanje u upravu policije u Zagreb. Do 2. ožujka 1935. u Zagreb je odvedena 71 osoba. Dio njih je nakon saslušanja kažnjen zatvorskim kaznama u trajanju do 30 dana ili manjim novčanim kaznama, a dio je vraćen u Brod. ondje je kotarsko načelništvo neke pustilo kućama, a druge kaznilo s nekoliko dana zatvora. Šesnaestorica prvooptuženih upućena su Državnom sudu u Beograd. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u istražnom zatvoru (do sredine rujna 1935) protiv desetorice je obustavljen postupak, a protiv četvorice nastavljen u okružnom sudu u Požegi.

Protiv Augusta Krunića iz Tomice, Vinka Borevkovića iz Gornje Vrbe, Đure Balića iz Gornje Vrbe, Filipa Juretića iz Sibinja, Karle Krajačića iz Krajačića i Marka Blaževića iz Dubovika podignuta je optužnica na temelju Zakona o zaštiti javne bezbednosti i poretka. Proces je trajao pet dana, a presuda je izrečena 11. studenog 1935. Filip Juretić osuđen je na tri, a Karla Krajačić i August Krunić na jednu godinu strogog zatvora. Na osam mjeseci strogog zatvora osuđen je Marko Blažević, a Vinko Borevković i Đuro Balić bili su oslobođeni optužbe.

Nakon veljačkih zbivanja u Brodskom kotaru žandarmerijske su patrole svakodnevno krstarile selima i pazile na svaki korak žitelja. Zaredali su pregledi seoskih kuća, od seljaka je oduzeto oružje - ponajviše lovačke puške. Seljaci su se zbog takvih postupaka žalili mjerodavnim organima. Tako su se žene uhićenih požalile »zbog zlostavljanja njihovih muževa, djece i njih samih«. Službenik im je odgovorio da ih »treba sve poubijati, poklati i ponaticati na bajunete.«

Upravo taj mali i opori dijalog seljanki i službenika režima predstavlja najbolji sukus situacije i zbivanja u Brodskom kotaru tijekom 1935, ali i ranijih godina. Ondašnje društvo bilo je jasno podijeljeno na dva modela ponašanja i dva smjera političkog djelovanja. Izrazita je nesnošljivost režima prema narodu koji je izražavao snažnu odanost HSS-u i hrvatskoj nacionalnoj ideji. Zbog te ideje i njezina oživotvorenja seljaci sela iz okolice Slavonskog Broda bili su spremni dati i život.

https://www.youtube.com/watch?v=xLv_3tfeoLA

Dr. Milan Šufflay, ugledni znanstvenik i povjesničar svjetskog glasa, bio je samo jedan od niza žrtava velikosrpskog režima u Jugoslaviji iz razloga što je bio nacionalno svjestan Hrvata koji je govorio i pisao istinu o sudbini i povijesti svog naroda.

Nije smio biti spominjan u obje velikosrpske Jugoslavije: monarhističko-fašističkoj i komunističkoj .

Umro je dan kasnije od zadobivenih ozljeda.

Dvojica policajaca bili su pripadnici režimske organizacije Mlada Jugoslavija, a poslije ubojstva srbijanski kralj ih je sklonio u Beograd i nije dopustio da se, poslije uspostave Banovine Hrvatske, izruče Zagrebu za okrutno i podmuklo ubojstvo hrvatskog znanstvenika i velikana.

To ubojstvo je, zbog znanstvene reputacije Milana Šufflaya u svijetu, izazvalo velike proteste u svijetu pa su, između ostalog, Albert Einstein i Heinrich Mann preko Međunarodne lige za prava čovjeka pozvali svjetsku javnost na prosvjed zbog ovog zločina.

Zločin je bio isključivo motiviran mržnjom srbijanskog režima prema osobi i radu hrvatskog domoljuba i povjesničara Milana Šufflaya.

Komunistički jugoslavenski režim, kao sljedbenik prve kraljeve Jugoslavije, u potpunosti je izbacio njegovo ime iz knjiga i sveučilišta.

S druge strane, albanski narod mu je zahvalio tako što mu je posthumno dodijelio najviše albansko odličje “Naim Frasheri d'or”, 2002. kada je u Albaniji o njemu održan i veliki znanstveni skup, “Shuflaj dhe Shqiptarët“.

https://www.youtube.com/watch?v=DIUWY2PEaSY

https://www.youtube.com/watch?v=izgwOMHjeYk

Vidi cijeli citat

Jesmo bili jaki 1935te a vidi nas sad

Samo vjera, nada i ljubav, a najveća od njih je ljubav. Merčep, Praljak, Prlić, Petković, Ćorić, Pušić, Stojić - velikani hrvatskog naroda

joe2

Mali dioničar

Pristupio: 01.05.2005.
Poruka: 6.514

27. svibnja 2023. u 09:02

Bitka za Odžak je posljednja bitka koju su na prostoru NDH organizirano vodile oružane snage NDH protiv Jugoslavenskih partizana. Bitka je također poznata i kao posljednja bitka Drugog svjetskog rata na tlu Europe. Za partizansku vojsku u vojnom smislu je bila ono što je za četnike bilo Lijevče Polje, odnosno bitka koja se tamo odigrala nekoliko tjedana ranije. Srpske novine NIN koje broju od 1.lipnja 1975. pišu:

"U trenucima kada je u Berlinu Hitler već potegao pištolj da ubije Evu Braun, u času kada su naše trupe ulazile u oslobođeni Zagreb, a bataljoni Korpusa narodne odbrane Jugoslavije energično se obračunavali sa ostacima četničkih i ustaških snaga širom zemlje, na ušću Bosne u Savu tek su počele da se rasplamsavaju prave bitke. Ovde je tek počinjao rat, s mnogo poginulih na obema stranama. Trajat će sve do 25. maja 1945. godine - čitavih šesnaest dana posle završetka Drugog svetskog rata. Borbe vođene od 16. do 18. aprila bile su žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima s partizanske strane sudelovale jedinice navikle samo na pobede - 25. srpska divizija i 27.divizija, očajnički otpor ustaša bio je veoma uporan".

Ovo je zasad jedini poznati pismeni trag o bitki za Odžak napisan za vrijeme bivše Jugoslavije.

Odžak se nalazi u ravničarskom dijelu Posavske doline južno od rijeke Save, današnja Bosna i Hercegovina. S istoka i sjevera okružuju ga sela koja su također u nizinskom dijelu, a sa zapada i juga sela koja su smještena na obroncima Vučjaka, u brdovitom dijelu općine.

Sadržaj

1 Što je predhodilo bitci

1.1 Neposredno prije bitke

2 Bitka

2.1 Planovi sukobljenih strana

2.2 Odnos snaga pred početak bitke

2.3 Početak bitke

2.4 Početak najžešćih sukoba

2.5 Dolazak avijacije i konačan pad grada

3 Nakon bitke

3.1 Proboj

3.2 Odlazak u šumu

3.3 Partizanska osveta

Što je predhodilo bitci

Nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske općinsku vlast u Odžaku ustrojio je zemljoposjednik i odvjetnik, ustaški logornik i natporučnik (kasnije satnik) dr. Zdenko Odić. Zbog svog ugleda među Hrvatima, katolicima i muslimanima, kao i "Srbima" odžačkoga kraja, izabran je za glavnog zapovjednika vojske, redarstva i oružništva. Srbi nisu imali primjedbi na lokalnu vlast, jer su bili zastupljeni u upravi i nitko ih nije uznemiravao. Jugoslavenski partizanski publicist Mehmedalija Tufeković piše: "U našem kraju u 1941. godini nije bilo većih žrtava ustaškog terora. Sve do mjeseca maja 1942. na našem području nije stradao čak ni jedan Jevrej."

No problemi će se pojaviti kad četnici s obližnjih brda počnu huškati Srbe da se suprotstave hrvatskoj vlasti. Četnici pljačkaju i pale po okolnim selima, ali ih ustaška vojnica relativno uspješno uspijeva zadržati podalje od većih naselja. U borbi s četnicima 8. ožujka 1943. gine dotadašnji zapovjednik vojske dr. Zdenko Odić. Tada na pozornicu stupaju ustaše Petar Rajkovačić i Ivan Čalušić. Obojica su, kao uostalom i svi tamošnji vojnici, bili "domaći" ljudi, Rajkovačić je rođen u Bijelim Barama 9. svibnja 1919., a Čalušić u Potočanima 7. ožujka 1910. godine. Nekoliko uspješnih akcija Petra Rajkovačića, poput zaustavljanja partizana u Bijelim Barama u kolovozu 1943. i uništavanja četnika u Balegovcu, donijele su mu dobar glas koji se pročuo širom Posavine. Rajkovačić preuzima ulogu pokojnog Odića i kao ustaški logornik do pred sam kraj rata vodi mnoge bitke s četnicima, a selu Prudu postavlja im s dvadesetak svojih dragovoljaca zasjedu i zasipa ih unakrsnom vatrom. Četnici padaju kao otkosi, a među njima i njihov poznati zapovjednik Mile Božičković. Tu Rajkovačić potpuno razbija četnike, tako da su i sami partizani napisali: Nakon onog poraza od Rajkovačićevih ustaša, Mihailovićevi četnici nikada više nisu predstavljali važniju vojničku snagu. U završnim smo ih borbama lako razbili.

Neposredno prije bitke

Cijela Posavska dolina bila je tada jedno od sigurnijih i mirnijih mjesta u NDH, pa će Petar Rajkovačić, po usmenoj predaji, poručiti i samomu Poglavniku Paveliću da, ako se ne osjeća sigurnim u Zagrebu, neka samo dođe u Odžak. Rajkovačić, inače, poznat po nagloj naravi i u svoje je postrojbe uveo čeličnu stegu, za čije je nepoštivanje slijedila kazna smrti. Nije podnosio laž, kukavičko i podmuklo vladanje, neposlušnost i neodgovornost. Nitko mu nije smio reći "neću" ili "ne mogu". U borbi je bio hladnokrvan i nemilosrdan i nije poznavao strah. Svojim vojnicima je govorio: "U borbi se ubija. Ako to ne učiniš, neprijatelj će ubiti tebe. Nemoj se zavaravati kad su u pitanju četnici i komunisti. Kod njih nema milosrđa i poštenja. Da ima, ne bi nas napadali na našim pragovima". Zanimljivo je da su se Petrovi vojnici međusobno oslovljavali s Baja, pa je tako poslije rata i Petar spominjan kao Baja Petar Rajkovačić.

Položaje za obranu Odžaka utvrdio je i temeljito pripremio inženjer Blaž Jurkić, visokokvalificirani inžinjerijski stručnjak. Bilo je izgrađeno mnogo rovova, zapreka od bodljikave žice. Posebno su bili utvrđeni rovovi prema rijeci Bosni. Branitelji Odžaka raspolagali su sa velikim količinama dobrog naoružanja, municije i hrane. Ustaške postrojbe postavljene su na sve važnije strateške točke branjenog teritorija. Vanjska obrana postavljena je južno od Save, rubovima sela: Svilaj, Vrbovac, Lipik, Duge Njive, Potočani, Srnava, Pećnik, Jakeš, Dobor-kula. Zatim je crta obrane išla jugoistočno uz lijevu obalu rijeke Bosne, na potezu Odžak, Balegovac, Mrka Ada, Prud. Sa sjevera crta obrana je išla desnom obalom Save: Svilaj, Donji Brezik, Zorice, Trnjak, Devići i Prud. Svako od ovih sela bilo je posebno utvrđeno i osigurano.

Branitelji nisu imali čak ni vojni zemljovid, ali su svi dobro poznavali svoj kraj. Obrambeni su rovovi iskopani tako da je u svaki rov mogao stati jedan odjel vojnika, a bili su pokriveni drvenim trupcima kao zaštitom od minobacačkih granata. Obranom je zapovijedao Ivan Čalušić koji je sa svojom vojskom držao sam Odžak te sela Srnavu, Jošavicu, Potočane, Vrhovac i Svilaj. Petar Rajkovačić zapovijedao je ostalim područjem u odžačkoj okolici, a obranu južnog krila odžačkoga kraja (Pečnik) Petar je povjerio svom bratu Ivi (rođen 10. ožujka 1916.). Istočno krilo držali su Pejo Ilak (Gornja Dubica) i Martinović (Balegovac).

Bitka

Planovi sukobljenih strana

Nakon oslobođenja Sarajeva 6. travnja 1945. godine i povlačenja Nijemaca i ustaša prema sjeveru, preko Zenice i Doboja, na prostoru donjeg toka rijeke Bosne spojili su se korpusi formacija NOVJ s jasnim instrukcijama da se u što hitnijem roku spoje s jedinicama Crvene Armije i NOVJ na Srijemskom frontu, sa kojim bi zatim zajednički zatim trebali nastaviti gonjenje njemačke i hrvatske vojske koja se povlačila prema Austriji. Jedan od razloga velike žurbe bio je taj što su Jugoslavenske vlasti htjele Saveznicima pokazati da kontroliraju situaciju i teritorij te se jedino sa njima može razgovarati o budućnosti zemlje. Izvršenju te zapovijedi Vrhovnog štaba NOVJ bila je velika prepreka područje Odžaka u Bosanskoj Posavini. Zbog toga su donesene instrukcije za promjenu prvobitnog plana, te su partizani prvo bili prisiljeni zaobiči Odžak i krenuti prema sjeverozapadu.

Mjesec je travanj 1945. godine, hrvatska vojska se organizirano povlači iz Bosne prema dogovorenoj "Zvonimirovoj liniji", ali Rajkovačić sa svojim vojnicima odlučuje dočekati Jugoslavensku armiju i braniti Odžak. U početku je i on razmišljao da se s vojskom povuće na Zapad, ali su svi zapovjednici taj plan odbili, pa je na kraju dogovoreno da se ostaju boriti do zadnjeg čovjeka. Zašto su se odlučili na takav, može se reći samoubilački, potez teško je sa sigurnošću reći. Sigurno je jedino da Hrvate Hitlerov nacionalsocijalizam nije zanimao, već ih je zanimala jedino opstojnost države Hrvatske. Odluku o nepovlačenju je obrazložio Petrov brat Ivo riječima: "Svjestan sam da idemo u borbu koju ćemo izgubiti i u kojoj ćemo vjerojatno svi izginuti. No, bit će to i naša najsnažnija poruka budućim naraštajima i svjedočanstvo, kako se Hrvat bori za svoj opstanak na vlastitoj rodnoj grudi. Unatoč ovoj našoj naizgled uzaludnoj žrtvi, uvjeren sam, da će naša domovina Hrvatska jednom biti slobodna. Kad ne bi bilo tako, onda bi pravda na zemlji bila zauvijek mrtva".

Uskoro je pao i Berlin, što je označilo kraj Drugog svjetskog rata u Europi. Međutim, Odžak se još uvijek nije predavao partizanskim snagama.

Odnos snaga pred početak bitke

Petar pod svojim zapovjedništvom ima oko 850 vojnika, Ivan Čalušić oko 1.000, a pridružilo im se i nekoliko stotina pripadnika seoske straže. Sa streljivom su dobro stajali jer su se njime opskrbili s njemačkog ratnog broda koga su u jesen 1944. saveznički zrakoplovi pogodili i onesposobili na Savi kod Zorića, a bio je pun ratnog materijala. U travnju 1945. na području odžačke općine našla se i veća skupina hrvatskih vojnika iz Bosne i Slavonije, kojima su zapovijedali pukovnici Ibrahim vitez Pjanić i Avdaga Hasić.

Bitka za Odžak počela je 19. travnja 1945. Tjedan dana ranije, 27.divizija, 3.korpusa partizanske vojske dobila je zapovijed da presiječe odstupanje neprijateljskih snaga u dolini Bosne, ka Brodu, uz pomoć 2. armije i 57.divizije, a sve s namjerom da 2.armiji pripremi teren da bi u njenom nadiranju na zapad osigurali nesmetane prometne, industrijske i druge preduvjete. U sastavu 3. korpusa JA bile su 27. divizija kojom je zapovjedao Miloš Zekić, 38. divizija kojom je zapovjedao Franjo Herljević i 53. divizija kojom je zapovjedao Đurađ Predojević. Odnos snaga u korist partizana bio je 11 prema 1.

Početak bitke

Partizanska akcija ili akcija NOVJ započela je pokušajem blokiranja ustaša u trokutu između rijeke Bosne i Save sa dvije strane, i planine Vučjak sa treće strane. U tu akciju su poslane 16. muslimanska brigada, 19. birčanska brigada, 14. i 27. srednjebosanska brigada, a sve spomenute brigade pripadale su 53. diviziji. Zapovijed je bila "Opkoli i odmah uništi!" Ovom su akcijom partizani pokušali na brzinu, "očistiti teren i uništiti svu bandu". Kolike su napore ulagale partizanske jedinice i s kolikim snagama su napadali, govori i podatak da su tijekom 25.travnja 1945. godine, 25. divizija, 18. divizija i dijelovi 16. srpske brigade izvršile proboj od sela Svilaja preko Novigrada ka Prudu, a da su s 19.srpskom i dijelovima 16.muslimanske brigade krenuli na Vlašku Malu. Zapovijed je bila da 16.muslimanska izvrši što jači pitisak na branitelje i time ih onemogući da pošalju pomoć u obrani protiv jedinica 25.divizije. Vidjevši da se ustaše ne misle predati, štab 25.divizije zapovijedio je 16.muslimanskoj da se taj prostor pod svaku cijenu mora zauzeti, naglašivši: "to je naređenje Tita, generalštaba i štaba 2.armije".

U Beogradu su već uvelike pripremali proslavu rođendana vrhovnog komadanta Jugoslavenske armije J.B.Tita, a obrana Odžaka još nije bila slomljena. Partizanski generalštab izdao je zapovijed: do Titovog rođendana, Odžak mora pasti! Hrvatski vojnici su na početne napade neprijatelja odgovorili žestokim protuudarom. Tog dana iz stroja je izbačen zapovjednik 16. muslimanske brigade Spasoje Mičić, a kasnije i komesar 4.bataljona 16.brigade Matija Tunjić (nekoliko dana kasnije ubijen je i Miloš Trišić, komadant 19.birčanske brigade). U tom protunapadu, partizani su vraćeni ne samo na početne položaje, nego i dalje. Marko Marić iz Dobrinje, jedan od preživjelih svjedoka kaže: "Jutarnji napadi nekako već postanu dosadni, stoga se naši bojovnici odluče ne samo za obranu već i za kontanapad... Kad smo krenuli za partizanima i kad su nas uočili dali su se u bijeg, ali su iz pozadine osuli strahovitu vatru iz bacača po nama. Partizani nisu očekivali da ćemo ih goniti sve do Odžaka i da ćemo ući u sam Odžak, ali su se prevarili. Kad su vidjeli da naša potjera nije šala, dali su se u još jači bijeg". O ovakvom razvoju situacije govori i Ahmed Đonlagić koji gledajući situaciju s partiznske strane svjedoči o istom.

Josip Broz Tito 30. travnja upozorava štab 3. korpusa Jugoslavenske armije, da će snositi punu odgovornost "ako se teren brzo ne očisti i ne zavede puni mir i bezbednost".

Početak najžešćih sukoba

Zapovjednik akcije Miloš Zekić odredio je 4. svibanj 1945. godine za početak opkoljavanja i "čišćenja". Prethodno navedene četiri partizanske brigade trebale su, svaka na svom pravcu napredovanja, istovremeno na juriš zauzeti ustaške bunkere, s ciljem probijanja u "srce" neprijateljskih snaga. Iste večeri pojedine partizanske kolone uspjele su stvoriti takozvane "klinove" u međuprostorima, ali nisu uspjeli slomiti niti jednu točku ustaškog otpora. Zaista, znajući da im je ovo posljednja bitka ustaše su se borili na život i smrt. Donesena je kolektivna odluka da predaje i zarobljenika nema. Jugoslavenskim se partizanima pridružio i veliki broj četnika koji su kokardu zamijenili petokrakom. Po ustaljenoj praksi sve su četničke vođe, izuzev Bože Matića koji je sa svojim četnicima bio stacioniran na Trebavi i u Dugoj njivi, svoje formacije dolaskom partizanskih jedinica stavile na raspolaganje "narodnoj vojsci" tj. partizanskim komunistima. Sada su u istom stroju gazili proleteri i bivši četnici iz vučjačkog i trebavskog četničkog odreda, koji su počinili teške zločine nad civilima.

Partizani pokreću sve raspoložive snage na Odžak s ciljem da slome obranu. Borbe su nemilosrdne, gore nebo i zemlja. Uspijevaju potisnuti ustaše iz Odžaka u Vlašku Malu. To je selo smješteno u ravnici bez brdovitih predjela, s izvrsnim pregledom svih prilaznih puteva. Naime, ustaše su se pobrinule da prije bitke sva trava bude pokošena i žbunje sasječeno, kako bi se mogli boriti na brisanom prostoru prsa o prsa, što je njima odgovaralo dok su partizani više navikli na gerilsku borbu, odnosno napade iz busije i brzo povlačenje. Obrambene postrojbe puštale su partizane na nekoliko desetaka metara, a zatim bi otvorili paljbu i nanosili im strašne gubitke. Preživjeli sudionik, ustaša Marko Marić, svjedoči kako bi se partizani dali u paničan bijeg kad bi ustaše iz rovova krenuli na njih s povicima: Naprijed braćo, Za dom spremni, hvataj žive!!

Na Vlašku Malu će se skoro mjesec dana smjenjivati partizanski napadi, ali linija bojišnice se neće pomaknuti ni metra. Zapovjedništvo zapadne crte obrane preuzima Ivan Čalušić, a Petar Rajkovačić dijeli svoje postrojbe na četiri voda kojima se priključuje i Novačka satnija pod zapovjedništvom Nikole Šanjića. Borbe su nemilosrdne. O tome partizani pišu: Borbe od 19. do 28. aprila bišu (bijahu) žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima učestovale jedinice navikle na same pobjede (26. Srpska i nepotpuna 27. divizija) očajnički otpor ustaša bio je vrlo uporan. Naših izbačenih iz stroja bio je 630, među njima Spaso Mičić, zapovjednik 16. brigade 27. divizije. Ustaše su ovoj brigadi uništile cijeli jedan bataljon. Borilo se samim jurišima i kontrajurišima, prsa o prsa, ogorčeno…osim manjih dijelova 12. ustaške divizije, Odžak su branili sve samo domaći ustaše i zato su bili mnogo opasniji od Nijemaca.»

Dne 4. svibnja jurišaju tri brigade Miloša Zekića, ali su prisiljene na povlačenje; 14. brigada je predvečer uspjela doprijeti do mosta na kanalu i u zoru udariti na Vlašku Malu, a 16. brigada nadirala je od Potočana- "ali su ustaše odmah uzvratile protivnapadom i izbacile brigadu čak iz Potočana, tako da je morala da otstupa prema Lipi".

Tih dana Ivo Rajkovačić, Petrov stariji brat, za vrijeme obilaska položaja s još dvojicom časnika (Jakov Pušelja i Ivica Knežević) upada u partizansku zasjedu na njivi Andrićki u Žabarima i pada pokošen strojničkom vatrom.

Dana 8. svibnja, na dan kapitulacije Njemačke, dok je glavnina Hrvatskih oružanih snaga već napustila Hrvatsku i kreće se prema Austriji, 5.000 partizana uspijeva se probiti do Vlaške Male koju brani Petar Rajkovačić s nekoliko stotina ustaša. Taj partizanski napad na Vlašku Malu bio je izuzetno jak. Međutim, ustaše su preko noći dobile pojačanje iz Pruda. Kada su se partizani u jurišu ponovo primakli prvim crtama obrane Vlaše Male ustaše su iskočile iz rovova i zaklona i jurišem natjerali partizane u bezglavo povlačenje i paničnu bježaniju. Tu su ih ustaše odbacile do sela Vrbovca. Iz tog sela zapovjednik 14. brigade Stevo Kovačević šalje štabu Trećeg korpusa depešu slijedećeg sadržaja: "On je poduzeo neobuzdani juriš i izbacio naše snage iz mjesta, čak preko kanala i mosta. Tog dana mi smo ispalili 34 000 naboja. U ovim bitkama nije bilo zarobljenika; ustaše su se borile do posljednjeg čovjeka". Stevan Kovačević dalje izvještava: "Neprijatelj se očajnički bori, tako da ni stari borci tako nešta nisu još videli. Svaki ustaša mora najpre da se ubije, pa tek onda može da se osvoji neki objekt". Sljedećeg dana ustaše odbacuju brigadu do Vrbovca, a Stevo izvještava: "Nalazimo se i dalje na polaznim položajima. Posle 20 sati neprekidne borbe zauzeli smo Svilaj. Pošaljite nam municiju. Nemamo više ni metka, a nemamo više ni bilo kakva kola da pošaljemo po nju, jer su sva prevozna sredstva upotrebljena za prevoz ranjenika. 9. svibnja u neprekidnim jurišima naši borci uspjeli su da prodru kroz međuprostore, sve do sela Dubice, ali poslije podneva neprijatelj je ubacio u borbu nove, jake rezerve".

Dolazak avijacije i konačan pad grada

Krvave su se borbe nastavile istim intenzitetom, a štab Trećeg korpusa je poslao još jednu i to 18. brigadu iz sklopa 53. divizije, a sve sa ciljem da se konačno slomi ustaški otpor. Ta 18. brigada bila je smještena na lijevoj obali Save od Slavonskog Šamca do Svilaja. Njen zadatak je bio da spriječi ustaško izvlačenje preko Save u Slavoniju.

Generali JA Koča Popović, Ivan Gošnjak, Peko Dapčević i Kosta Nađ šalju 23. i 24. svibnja 1945. iz Beograda na Odžak dvije eskadrile najmodernijih engleskih i njemačkih zrakoplova. U njihovu napadu biva po drugi put ranjen zapovjednik obrane Petar Rajkovačić. "Nad nebom iznad Vlaške Male i Odžaka pojavili su se naši jurišni avioni i počeli mitraljirati i bombardirati neprijateljske postave... U noći od 22. na 23. 5. ustaše su izvršile četiri uzastopna juriša... U praskozorje 23. 5. vrše još jedan protivjuriš, u kojem pada polovina jurišnika. Bolnica u Prudu bila je prepuna ranjenika, među njima je bio i sam Rajkovačić…Tokom cijelog dana avijacija je bombardirala…Dan je produžen u noć; nastavljaju se žestoke borbe, često prsa o prsa, bombama i noževima..."

Birčanska i Romanijska brigada izvršile su 25. svibnja usredotočeni napad na Odžak. Poslije dva sata borbe, krvave i žestoke, uporište je bilo zauzeto. Borbe su se vodile za svaki rov, za svaku kuću. Iza ponoći počeli su juriši na posljednja uporišta u Vlaškoj Maloj i Balegovcu. U borbama tog dana bilo je 332 mrtvih ustaša. Zarobljenika nije bilo.

Vlaška Mala pala je nakon četiri sata borbe, u partizanske ruke 25. svibnja 1945. godine. Zadnje borbe vodit će se još kod Pruda na ušću Bosne u Savu, gdje su partizani nekoliko puta forsirali rijeku Bosnu, ali su u njoj mnogi i ostali. Padom Pruda oslobođen je i posljednji dio hrvatskog teritorija. Nakon 36 dana krvavih borbi, završena i posljednja bitka već službeno završenog Drugog svjetskog rata u Europi.

joe2

Mali dioničar

Pristupio: 01.05.2005.
Poruka: 6.514

27. svibnja 2023. u 09:03

Proboj

Jedna grupa od oko 170 ustaša koji su se zatekli u Vlaškoj Mali uvidjevši da im se bliže posljednji trenuci odlučili su pokušati očajnički proboj. Udarili su kao grom na 14. brigadu zapovjednika Steve Kovačevića tako snažno da su odmah probili partizanske linije i našli se partizanima iza leđa. Mnoge ustaše iz te grupe su se tako spasili, a među njima su bili Pavelićevi vitezovi pukovnik Ibrahim Pjanić i pukovnik Avdaga Hasić. To je za partizane bila golema sramota, jer je šaka ustaša probila položaje čitave 14. brigade i pri tome proboju nanjela velike žrtve partizanima, a ostale natjerala u panično bjegstvo.To što se dogodilo sa elitnom 14. brigadom njenom zapovjedniku, a kasnijem pukovniku, a na kraju jedva generalu JNA (dobio čin generala pred odlazak u mirovinu), Stevi Kovačeviću nije mu bilo bilo zaboravljeno i oprošteno od strane komunističkog vodstva.

Odlazak u šumu

No ni nakon bitke otpor nije prestao: u šumama je ostala skupina od posljednjih tridesetak odžačkih branitelja koja se nije htjela predati. Oni su kao križari djelovali do početka 1947., kada će ih izdati jedan ubačeni doušnik. Juro Šebešić, posljednji iz te skupine, poginuo je u proljeće 1947. godine kao zadnji vojnik odžačke obrane. Ivan Čalušić također se uspio probiti iz partizanskog obruča i povući se u brda Vučjaka gdje je djelovao sa svojom križarskom skupinom. Obolio je od tifusa i vratio se kući gdje se je potajno liječio. Izdajom je uhvaćen, 1947. osuđen na smrt i pogubljen u Tuzli. Obitelj nikada nije dobila pokojnikovo tijelo. Kakva je bila sudbina Petra Baje Rajkovačića nije posve sigurno. Pretpostavlja se da je bio u skupini koja je probila partizanski obruč. Postoje dvije verzije o događajima nakon proboja. Jedna govori o njegovom oproštaju s preživjlim suborcima i samoubojstvu, druga verzija govori da je uspio prebjeći u inozemstvo te da ja navodno viđen u Španjolskoj, godinama nakon rata.

Partizanska osveta

Partizani su nakon ulaska u Odžak počinili mnoge zločine. Poubijali su sve koje su zatekli u prudskoj bolnici (80 ranjenika i 4 bolničara). Tu se danas nalazi zajednička grobnica poznata pod nazivom Nujića Bašča, koja je za Hrvate bila simbol dolaska partizanske "slobode" na području posavske regije. Vršena su masovna strijeljanja zarobljenika i civila (naročito muškaraca iznad 15 godina), a opljačkano je sve što se opljačkati dalo. Dvjestotinjak boraca Garevačke bojne (jedini koji su se predali) odvedeno je u zidanu štalu seljaka Pere Burića. Tu su nekoliko dana gladovali i žeđali, da bi potom bili odvedeni u šumu Garevac i tamo jedan po jedan poubijani. U gradu su ostale same udovice, a muškaraca osim djece gotovo da nije ni bilo. Samo je u Pećniku ostalo 360 udovica. Svi sudionici (Hrvati) s prostora Odžaka koji su pohađali Višu gimnaziju u Gradačcu neposredno poslije rata, bili su bez oca. Prema matičnim knjigama odžačkih župa, tada je poginulo oko 2.500 ljudi. Partizanski gubitci se računaju na nekoliko puta više, a samo "prvoboraca" poginulo je 1100.

Berlin pao a Odžak nije

Petar Rajkovačić

Sveukupno je tu bilo četiri tisuće vojnika, jer se skupina hrvatskih vojnika pod zapovjedništvom Ibrahima viteza Pjanića isto našla u Odžaku, nakon što je onemogućen odlazak na zapad.

U pokušajima da se iznađe barem približna istina o događanjima tijekom Drugog svjetskog rata na ovim prostorima, ali i poslije, bitnu ulogu ima priča o bitci za Odžak koja je potrajala gotovo tri tjedna nakon službeno završetka rata, predajom njemačkih oružanih snaga.

O borbama za Odžak koje su potrajale do 25.svibnja 1945.godine, borbama između partizanskih s jedne i ustaških i domobranskih jedinica s druge strane zna se i te kako mnogo. Međutim, kao i u mnogim sličnim pričama tijekom zadnjih desetljeća ti su se događaji iz Odžaka i okolice prešućivali, zataškavali, praktički zabranjen im je bio svaki spomen...

Dakle, istovremeno dok su partizanske jedinice već činile pokolje nad desecima tisuća zarobljenika s Bleiburga, u sjevernoj Bosni bjesnila je bitka u kojoj je jedna strana bila osuđena na poraz, ali ispalo je da je pobjednička strana pretrpjela silne gubitke, kao u deset poraza.

Otprilike četiri tisuće ustaških i domobranskih vojnika u Odžaku i okolici nije se namjeravalo predati partizanskim snagama, ušlo je u bitku protiv višestruko brojnijeg protivnika koji je bio uvjeren u laku pobjedu. No, očajnički otpor branitelja Odžaka zakomplicirao je situaciju i bitka se zavukla u tjedne i naposljetku je iz Beograda stigla naredba s doslovnom porukom. Svi koji su branili Odžak moraju nestati do 25.svibnja, rođendana Josipa Broza.

U slamanju otpora ustaških i domobranskih postrojbi sudjelovalo je nekoliko brigada Jugoslavenske vojske i zrakoplovstvo istih snaga.

Najveća većina branitelja Odžaka je izginula, oni koji su se predali brzopotezno su postrijeljani, a bilo je i onih koji su uspjeli napraviti proboj i borili se u šumama kao križari još gotovo tri godine.

Još uvijek se ne može točno odrediti, tek naslutiti, zašto ovih četiri tisuća ustaša i domobrana nisu krenuli put Austrije kao većina postrojbi Hrvatskih oružanih snaga. Neki primjećuju da je problem bio u porušenim mostovima preko Save, drugi ističu da se s pokretom zakasnilo pa se nije moglo proći kroz okruženje. Tek, fakat jest da je tih četiri tisuće vojnika HOS-a ostalo u Odžaku i okolnim selima, svjesni situacije u kojoj se nalaze. I odlučni da se brane pod svaku cijenu!

Prije nekoliko dana pokošena je sva trava, iskopani rovovi, sagrađeni bunkeri, sve kako bi se pripremila dugotrajna obrana.

Odžački kraj ostao je tako svojevrsni džep u okruženju Jugoslavenske vojske koja je bila, pak, usredotočena na potjeru za najvećim dijelom Hrvatskih oružanih snaga u povlačenju. Odžak se ispočetka kod oficira Jugoslavenske vojske doimao strateški nevažan, no postao je nagli problem kada je izostala predaja odžačkih ustaša i domobrana.

Kako je pred kraj rata poprilično četničkih dobrovoljaca prešlo u partizane, a mnogi od njih su se našli u partizanskim odorama tijekom juriša na Odžak, sve kako bi spasili živu glavu, tako je i prvih nekoliko početnih juriša partizana s nemotiviranom vojskom doživjelo pravi debakl. Zanimljivo je i sljedeće, dobar dio muslimana iz Odžaka pobjeglo je iz grada i pridružilo se partizanima, no i ta skupina doživjela je pravi pokolj kada su ih partizani poslali u prve redove juriša na ustaše i domobrane iz Odžaka.

Uglavnom, bitka za Odžak posljednja je bitka Drugog svjetskog rata. Započela je praktički prije njemačke kapitulacije i potrajala sve do 25.svibnja. U javnosti se za bitku nije znalo, tek su neke beogradske novine znale objaviti kratku vijest o „borbama sa zaostalim bandama negdje u Bosni“. Cijelih 30 godina kasnije u beogradskom Ninu objavljen je jedan članak u kojem se konačno spominju događaji iz Odžaka iz svibnja 1945.godine. Tada je u Ninu pisalo: „U trenucima kada je u Berlinu Hitler već potegao pištolj da ubije Evu Braun, u času kada su naše trupe ulazile u oslobođeni Zagreb, a bataljuni Korpusa narodne odbrane Jugoslavije energično se obračunavali sa ostacima četničkih i ustaških snaga širom zemlje, na ušću Bosne u Savu tek su počele da se rasplamsavaju prave bitke.

Ovde je tek počinjao rat, s mnogo poginulih na obema stranama. Trajat će sve do 25. maja 1945. godine - čitavih šesnaest dana posle završetka Drugog svetskog rata. Borbe vođene od 16. do 18. aprila bile su žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima s partizanske strane sudelovale jedinice navikle samo na pobede - 25. srpska divizija i 27.divizija, očajnički otpor ustaša bio je veoma uporan".

Inače, u Odžaku u prve dvije godine rata nije bilo većih borbi, ustaška vlast je djelovala u mirnim okolnostima, no kako su 1943.godine pobunjeni Srbi počeli djelovati u okolici Odžaka to se i dotad mirna situacija zakuhala. Počele su borbe i s četnicima i s partizanima i poginuo je ustaški logornik i satnik Zdenko Odić. Koji je bio i zapovjednik obrane Odžaka. Njega su zamijenili Petar Rajkovačić i Ivan Čalušić, mladi ljudi iz odžačke okolice. Oni su se dokazali u borbama i na čelnim mjestima ustaških postrojbi u Odžaku su dočekali i svibanj 1945.godine. Zbog njihovih vojnih uspjeha u javnosti „endehazije“ Bosanska posavina smatrana je oazom sigurnosti. Štoviše, iz Odžaka su znali uputiti i poruku Anti Paveliću, nešto u smislu – 'Ako nisi siguran u Zagrebu dođi kod nas u Posavinu'.

I Rajkovačić i Čalušić smatrani su strogim časnicima, držali su do discipline i povjerenja. Vojnici su ih se i bojali, istovremeno i poštovali.

Upravo su njih dvojica naredili utvrđivanje odžačkog kraja, nakon što su uvidjeli da uzmak prema zapadu više nije moguć. Izrađen je i pomni plan obrane Odžaka. Crtao ga je i usavršavao Blaž Jurkić, inžinjerijski časnik. Tisuće rovova, bunkera, zapreka, protutenkovskih križeva okružilo je cijeli kraj, a posebno se vodila briga da i trava bude pokošena, kako bi partizani mogli biti na vjetrometini, u nemogućnosti da se prikradu kroz gustiš i visoku travu.

Pitanje je bilo i otkuda hrane i streljiva ljudima iz Odžaka. Valja znati da su tisuće tona hrane i streljiva odžački branitelji pronašli na pogođenom, nasukanom velikom njemačkom brodu na obližnjoj rijeci Savi. Obrana je bila zamišljena u dva prstena, prvi prsten bio je postavljen južno od Save, rubovima sela: Svilaj, Vrbovac, Lipik, Duge Njive, Potočani, Srnava, Pećnik, Jakeš, Dobor-kula. Zatim je prsten obrane išao jugoistočno uz lijevu obalu rijeke Bosne, na potezu Odžak, Balegovac, Mrka Ada, Prud. Na sjevernom dijelu prvi prsten je išao desnom obalom Save: Svilaj, Donji Brezik, Zorice, Trnjak, Devići i Prud, drugih nekoliko kilometara južnije. Sva su sela bila utvrđena kao veliki bunkeri, s rovovima, zaštićeni protiv tenkovske i minobacačke paljbe.

Zapovjednik obrane bio je Ivan Čalušić koji je sa svojom vojskom držao sam Odžak te sela Srnavu, Jošavicu, Potočane, Vrhovac i Svilaj. Petar Rajkovačić zapovijedao je ostalim područjem u odžačkoj okolici, a obranu južnog krila odžačkoga kraja Petar je povjerio svom bratu Ivi. Istočno krilo držao je Pejo Ilak. Sveukupno je tu bilo četiri tisuće vojnika, jer se skupina hrvatskih vojnika pod zapovjedništvom Ibrahima viteza Pjanića isto našla u Odžaku, nakon što je onemogućen odlazak na zapad.

Partizanske jedinice ušle su u Sarajevo 6.travnja, a prve borbe oko Odžaka počele su 19.travnja. Odžak su partizani pomislili zauzeti u jednom navratu i u tu svrhu su bile angažirane četiri brigade - 16. muslimanska brigada, 19. brčanska brigada, 14. i 27. srednjebosanska brigada.

Unatoč višestrukoj ljudskoj premoći već prvi juriši ispali su katastrofalno po partizanske snage. Na stotine ljudi izginulo je pri prvih nekoliko juriša, dočim branitelji nisu imali velikih gubitaka. Zakompliciranu situaciju trebala je riješiti sama naredba Josipa Broza da se „više nema što čekati“. Što je pojačalo nervozu kod partizanskih oficira koji su naredili nove juriše. Bez obzira na žrtve. Čak su ustaše i domobrani nakon kraha partizanskih juriša kretali u protunapade. Partizanska akcija se paralizirala, a mnogi su pribjegli i dezertiranju, jer je žrtava u njihovim jurišima bio enorman broj.

Došao je i kraj travnja, a iz Brozovog štaba stigla je nova poruka: „Ako se odžački teren brzo ne očisti snositi ćete, svi, punu odgovornost“!

Zapovjednik partizanske akcija - slamanje otpora u Odžaku - Miloš Zekić odredio je 4. svibanj 1945. godine za početak opkoljavanja i čišćenje odžačkog kraja. Sve četiri brigade trebale su najprije onesposobiti ustaške bunkere i ući u pozadinu ustaških snaga. Početni uspjesi partizana nisu omekšali ustaške i domobranske postrojbe. Jer, branitelji Odžaka borili su se sjajno. Znajući da zarobljenika nema nisu poštedjeli niti jednog zarobljenog partizana, kao što partizani nisu poštedjeli niti jednog branitelja Odžaka. U jednom trenutku pri tom napadu ustaše i domobrani su potisnuti iz Odžaka u selo Vlaška Mala. To omanje selo smješteno u ravnici bez brdovitih predjela, s izvrsnim pregledom svih prilaznih putova bilo je izvanredno branjeno. Kako su partizani mislili da je to i kraj ustaškog otpora to su svim ljudstvom krenuli na to selo, došli su na dvadesetak metara od prvih kuća i rovova, kada je po naređenju Čajkušiča zapovjeđena paljba. Partizanski gubici bili su golemi. Slijedio je protujuriš, partizanski vojnici su bježali ostavljajući oružje za sobom. Vlaška Mala nije posustajala u obrani, a i Odžak je vraćen. Zapovjednik partizanske akcije Miloš Zekić pretrpio je kritike, niti s tri brigade nije osvojio selo.

Na sam dan njemačke kapitulacije, 8. svibnja na Vlašku malu krenulo je pet tisuća partizana. Tu se opet dogodio debakl, nakon partizanskog juriša uslijedio je ustaški protunapad i partizani su vraćeni iza početnih položaja, sve do sela Vrbovca. Partizanski oficir Stevo Kovačević šalje poruku Štabu u Beograd:„Neprijatelj se očajnički bori, ni stari borci tako nešto nisu još vidjeli. Svaki ustaša mora najprije biti ubijen pa tek onda može da se osvoji neki objekt. Nalazimo se i dalje na polaznim položajima“.

Bližio se tako dan Titovog rođendana, a stvari u Odžaku nisu bile riješene. I tada je uključena s partizanske strane još jedna brigada, peta po redu, no promjena nije bilo. Iz Beograda je stigla naredba – na Odžak će krenuti avijacija. Čak dvije eskadrile s ukupno 12 aviona krenule su put Odžaka, bombardiranje i mitraljiranje trajalo je neprekidno dva dana, 23. I 24.svibnja. Usputu su partizanske snage nadirale i otpor je pomalo popuštao, sada su žrtve i kod ustaša i domobrana bile velike. No, za razliku od partizana oni nisu imali svježe, odmorne snage. Bolnica u Prudu nedaleko Odžaka bila je prepuna ranjenika. Nakon što su konačno osvojili Odžak partizani su nakon dva dana stalnog bombardiranja ušli i u Vlašku Malu baš na dan Titovog rođendana, 25.svibnja. Nakon svega, sporadične borbe još su vodile oko bolnice u Prudu. No, unatoč tome što su ušli i u Vlašku Malu i u selo Prud nekih 150 branitelja Odžaka i Vlaške Male uspjelo se probiti kroz višestruku partizanski obruč. Razbili su vojnike 14.partizanske brigade Steve Kovačevića koji je u kasnijoj oficirskoj karijeri uvijek bio ismijavan zbog toga što mu je 'šačica ustaša napravila'.

Nakon slamanja otpora odžačkih branitelja uslijedila je osveta. U bolnici u Prudu poubijani su svi ranjenici, njih osamdesetak, zajedno s medicinskim osobljem. Samo se dvjestotinjak ustaša i domobrana predalo, no oni su svi po kratkom postupku poubijani. Po selima su se ubijali svi muškarci stariji od 15 godina. Godinama i godinama kasnije u tom dijelu sjeverne Bosne nije bilo đaka u osnovnoj školi koji je imao živog oca.

U proboj je krenuo i uspio sam Ivan Čalušić. On se sa svojim ljudima još dvije godine borio u šumama sjeverne i srednje Bosne. Izdan je i uhvaćen u Tuzli, osuđen je potom na smrt. Ali, do danas nije znana sudbina Petra Rajkovačića. Tvrdi se kako je i on uspio preživjeti proboj. Opet, postoje verzije i o njegovom samoubojstvu, kao i verzije da je pobjegao do Španjolske, a bilo je i onih koji su tvrdili da su ga vidjeli u Madridu i Valenciji.

Na koncu konca, u Jugoslaviji se kao Dan oslobođenja Odžaka slavio datum – 15.travanj, iako su partizani u isti grad ušli pet-šest tjedana kasnije.

joe2

Mali dioničar

Pristupio: 01.05.2005.
Poruka: 6.514

27. svibnja 2023. u 09:04

U prosincu 2008. iz tiska je izašla je iz tiska knjiga dr. fra Ivana Tomislava Međugorca, bosanskog franjevca pod naslovom Sjećanja jednog bosanskog fratra na ratne godine 1941.-1945. Pisac ove knjige je prisilno mobiliziran 15. travnja 1945. kao franjevački sjemeništarac u partizane i pripadao je 53. udarnoj srednjobosanskoj diviziji. Tom divizijom zapovijedao je komandir Bogunović, a mladi Ivan kao gimnazijalac obnašao je službu pisara i ujedno je bio drugi komandirov kurir.

U poglavlju ''Borbe u odžačkom kraju od 21. do 27. svibnja 1945." autor opisuje neke od stravičnih zločina koje su učinili partizani.

„Poslije pozdravnog govora i dijeljenja odlikovanja, mi smo od Vinske krenuli prema Savi, odnosno, kako se poslije ispostavilo, najprije prema selima Gornjem, odnosno Donjem Svilaju. Išli smo pješice u koloni, i to sada ne u koloni jedan po jedan za drugim nego u streljačkom lancu, tj. jedan pored drugoga u razmaku od par metara pretresajući posijane njive, zelene livade, grmlje, šumarke i ostalo.

Već nedaleko od Vinske, pred nas je iz nekog šumarka izbila grupa od petnaestak naoružanih muškaraca. Kad su nas zapazili, očito bili su iznenađeni, pogotovo kad su ustanovili da se radi o partizanima. Predali su se bez otpora. Partizani su ih razoružali, te ih, kao zarobljenike poveli sa sobom.

Uskoro smo izašli na neku cestu. Tu su te zarobljenike postavili da posjedaju u krug. Oduzeli im sve što su imali, pa i gornju odjeću. U međuvremenu su se spremili dvojica-trojica mitraljezaca, te su stupili pred njih, i počeli po njima pucati. Sve su ih na mjestu što poubijali, što smrtno izranili. Jedan je ipak uspio, bar pokušao pobjeći preko posijanih njiva. Kako su mu prije toga skinuli jaknu, bježao je u upadnoj bijeloj košulji. Mitraljesci su ga, nažalost, ipak pogodili. Pogođen metkom pao je u mladim kukuruzima.

Poslije toga išli smo dalje u streljačkom lancu, prema Savi, i to preko Gornjeg i Donjeg Svilaja. Tu smo zauzeli položaje i odmah se i ukopavali. To smo i ubuduće činili, nakon svakog i najmanjeg pokreta. Kopali smo rovove, bez obzira koliko ćemo se na tom mjestu zadržati. Naša, 18. NOU brigada je 21. svibnja 1945. zauzela polazni položaj za napad na relaciji: Točak (uključeno) - Gornji i Donji Svilaj.

Sad nisam siguran kuda smo se kretali, ali znam da smo najprije išli preko Donjeg Svilaja pa uz Savu, a kasnije smo prošli i Posavsku odn. Vlašku Malu, Gornju i Donju Dubicu, i tako do Odžaka, gdje je bilo posljednje uporište branitelja ovih krajeva.

Kao što je već rečeno, čim bismo stigli u neko odredište, odmah smo kopali rovove i zauzimali položaj, kao da ćemo danima tu ostati, a nekad se u stvari radilo samo o satima. Najveći otpor na koji smo naišli bio je u Vlaškoj Maloj i konačno u samom Odžaku, u koji naša jedinica, (tj. 18. NOU brigada) nije ušla.

Što sam tamo sljedećih dana, do 27. svibnja 1945. vidio i doživio, koliko smrti, koliko zloće, koliko ubijanja, ne da se riječima ni opisati. Pokušat ću iznijeti samo neke doživljaje, bez kroničnog slijeda događaja i bliže međusobne povezanosti.

Skoro u svakom dvorištu, odnosno svakoj kući, u obližnjim selima, bilo je puno odraslih muškaraca, koji su tu stigli, često vodeći sa sobom i stoku, posebno krave volove, junad... To su uglavnom bili muškarci, navodno domaći zemljoradnici. Kad smo mi stigli, svi su uglavnom ležali, njih po nekoliko u svakoj kući i glumili, kao da navodno boluju od tifusa. Sve su ih partizani ispitivali, uglavnom po šablonu od kuda dolaze, kome pripada stoka koja je u dvorištu i si. Tražili su od njih, npr., da priznaju da je stoka njihova, a kada bi to priznali pod prisilom, onda su tražili da priznaju da nije njihova i sl. Pri tome su ih obično pištoljem tukli po glavi. Od tih udaraca nastajale su velike čvoruge na čelu. Onda bi im partizani, što je za njih bila najčešća i već uobičajena šala, naredili da zinu da im ne kvare zube, pa onda pucali u usta. Takva očajna ubojstva izvršavana su nad pridošlicama, a često pred domaćim stanovnicima i ponekad pred svim ukućanima. Ponekad su ubijani i mladići, skoro djeca, pred roditeljima i ostalim ukućanima.

Tako su u jednom dvorištu obiteljske kuće, pred majkom i ostalim ukućanima, partizani ubili jednog mladića starog 15-16 godina. Majka je to, razumije se, teškog srca gledala, ali nije svoju tugu i bol vani pokazivala. Kad su se partizani udaljili iz dvorišta, ona je glasno naricala i plakala. Kad su se partizani opet pojavili, ona je najedanput zašutjela.

Sjećam se, npr., da smo sreli nekog starca, kojem je išla krv na usta. Komandir Bogunović ga je pitao zašto mu ide krv. Ovaj je rekao da on ne čuje dobro, da ga je neki partizan nešto pitao, a on, jer je gluh, nije pitanje čuo, te nije odgovorio. Ovaj ga je na to, udario kundakom od puške u usta te mu izbio zub. Bogunović mu je rekao neka ide pred njim, a išli smo nasipom pored kanala, pored Save. Starac je išao naprijed, Bogunović za njim, a ja iza komandira Bogunovića. Komandir je jednostavno izvadio pištolj i pucao mu u potiljak, na što se on samo srušio niz kanal. To je bilo za mene, kao tako reći dječaka, grozno gledati.

U jednom selu ili zaseoku, gdje je stanovništvo bilo miješano hrvatsko-katoličko i srpsko-pravoslavno (mislim da je to selo bila Donja ili Gornja Dubica), partizani su dali jednoj ženi da strijelja jednog mještanina iz susjednog sela. Ona je dva-tri puta pucala, ali svaki puta promašila. Ona je svaki puta, kad je trebala okinuti, od straha glavu okrenula nastranu. Tko zna dokle bi ta užasna igra trajala, da joj jedan, u tom poslu iskusni partizan, nije pridržao pušku dok je pucala. Onda je tog nesretnika ipak pogodila i on se pogođen srušio. Drugi partizani su mu onda mecima iz vatrenog oružja, dokrajčili život.

Jednog jutra u samu zoru, komandir čete Bogunović pozvao me da idem s njim. Nisam znao što hoće. On je već prije toga zaustavio jednu mladu snašu, obučenu u posavsku narodnu nošnju, poveo ju u jednu štalu, da ju navodno prekontrolira, a meni rekao da pazim da ne bi netko došao, te da ga po potrebi zovnem. On ja tu ženu odveo u štalu i zadržao se s njome kojih 40-50 minuta. Onda je on izišao i meni rekao da mogu ići. Ta mlada snaša nije izišla, bar dok sam ja još bio tu. Možda je izišla poslije. Pretpostavio sam da ju nije samo pregledao da vidi je li možda muško i nosi li oružje. To je navodno bila svrha njegove kontrole. Tek poslije došao sam na pomisao, da to nije bila samo kontrola, nego, možda ju je u međuvremenu i silovao, možda je mlada snaša i tragičnije završila, možda ju je na kraju zadavio. Svakako, nije se čuo nikakav pucanj.

Svaka pretpostavka je sasvim umjesna, jer treba se uživjeti u tadašnju psihozu. Partizani su se i inače, a pogotovo ovdje, na ovim prostorima, bez skrupula, smatrali apsolutnim gospodarima nad svime i svakome na ovom području: nad osobama mladima i starima u kućama, u dvorištima i sokacima; nad materijalnim blagom, kako stokom u štalama i dvorištima, tako i zlatnim nakitom u koferima. Ta psihoza je djelomično (samo djelomično) zahvatila i domaće stanovništvo, te su rezignirali, pa su i oni gledali partizane tim očima, tj. apsolutnim gospodarima nad svim, i mladim i starim osobama, i nad muškarcima i nad ženama. U toj općoj psihozi treba gledati i oružane osobe, i one koji su se predali partizanima, kao i one koji su hrabro išli u sigurnu smrt u pokušaju da se probiju iz obruča. To se zorno očitovalo i u slučaju Burićeve štale. Gledano kroz naočale takve psihoze, smješno je govoriti da se neki partizanski kapetan ili bilo koji dužnosnik osjećao dužnim održati navodno obećanje, da će nekoga od uznika osloboditi za deset, više ili manje velikih dukata. Zašto to činiti i izlagati se opasnosti da bude od vlastitih ljudi osumnjičen za korupciju, ako je to svakako sve partizansko. Vjerovati u to, znači priznati partizanima neku etičku i moralnu vrijednost, a oni nisu imali, bar kako sam ih ja iz bliza upoznao, ne samo u ovom slučaju, nikakve etike ni morala. Za njih nisu vrijedili ni Božji ni ljudski zakoni. Oni su se vladali dosljedno svom uvjerenju apsolutnih gospodara, baš nad svime.

Tako je i komandir Bogunović smatrao privedenu snašu svojim vlasništvom s kojim može postupati po miloj volji. Možda je to i dotična mlada snaša, njegovo ponašanje prema njoj, tako gledala. Pošla je nekuda u noćno vrijeme ili u samu zoru, kada je svaka osoba osumnjičena koja se u to vrijeme slobodno kreće. Da se radilo o muškarcu, bio bi odmah likvidiran, kao ustaša, to jest narodni neprijatelj. Zato su i osobe koje su žensku odjeću kontrolirale da se vidi da li se pod ženskom odjećom možda krije muškarac, kojeg treba odmah likvidirati, bilo da pod ženskom odjećom nosi oružje ili kao neprijateljski kurir nosi neke neprijateljske poruke, što je opet bilo opasno za život.

Ukratko, teško se ljudima u normalnim prilikama uživjeti u tu ratnu psihozu koja je tada kod partizana općenito vladala, to jest u psihozu totalnog nepovjerenja, prema svima i svako¬me, i s druge strane, u uvjerenju, kao što je naprijed rečeno, da im sve pripada, da su apsolutni gospodari nad svime, posebice na ovim prostorima

Posljednja dva-tri dana (23., 24. i 25. svibnja) počelo je djelovati i zrakoplovstvo. Mitraljirani su i bombardirani položaji branitelja. Budući da borbene linije nisu bile ni stalne ni jasne, te jedna od druge strane nisu bile udaljene, bile su obje strane ugrožene.

O tome Zoran Dujak piše: Budući da dotične partizanske jedinice nisu mogle osvojiti Vlašku Mahalu ni okolna mjesta, nego su se morale povući i iz onih mjesta, koja su privremeno bile i osvojile, partizani su, nerado, uz puno okolišanja i obilaženja uputili molbu u Beograd da generalnoštabni oficiri odluče kako krenuti dalje. U izuzetno brzo donesenoj odluci generali četiriju armija Jugoslavenske vojske: Koča Popović, Ivan Gošnjak, Peko Dapčević i Košta Nad odlučili su da na Odžak pošalju i zrakoplove. Te su od engleskih karavela i njemačkih zarobljenih Messerschmidta sastavljene dvije eskadrile koje su iz Beograda upućene u Odžak. Ti su zrakoplovi bojovno djelovali na prostoru Odžačke doline 23. i 24. svibnja 1945. Bombardirali su: Odžak, Adu, Balegovac, Du¬bim, Prud, Vojskovu i Osiječak, ali glavni cilj napada bila je Vlaška Mahala. U tom zračnom napadu uništenje vlaškomalski bunker kao i vlaškomalska škola gdje je bilo smješteno i zapovjedništvo Petra Rajkovačića. Sinkroniziranom napadu tih dana priključila se i dalekometna partizanska artiljerija koja je bila locirana na lijevoj strani Save u: Svilaju, Jarugama, SI. Samcu i drugdje. Sama pojava zrakoplova imala je strahovite psihološke posljedice. Iznenađene i ne naviknute, nespremne na zračne napade, postrojbe jednostavno nisu znale što bi trebalo poduzeti. (Zoran Dujak, Berlin pa Odžak, objavljena u Švicarskoj 1993., str. 54.-55. Vidi i Božo Vukoja: Hrvat žive vatre - Križni put hrvatskog svećenika i njegova naroda, Crnac 1999., str. 205.)

Jedanput, prije nego se počelo svanjivati, u sitne sate, upravo kad je jedan vod naše čete napustio rovove radi prestrojavanja (prvi vod I. bataljuna naše 18. čete smjenjivao se s našim drugim vodom), u tom momentu su s protivne strane jurišali opkoljeni branitelji i razbili našu cijelu četu, pri tom je skoro cijeli prvi vod naše čete stradao, svi su bili izbačeni iz stroja, bilo kao ranjenici bilo kao poginuli, a protivnik se probio iz obruča.

Zoran Dujak u knjizi Berlin pa Odžak, na str. 56 piše: Pod okriljem noći krenuti će dvije formirane grupe u proboj partizanskih obruča i to jedna prema brdovitom dijelu općine, a druga u pravcu Pruda tražeći spas u mogućnosti probijanja u pozadinu bojišta negdje u Hrvatsku. U VI. Mali ostaje par desetina hrvatskih vojnika, i to uglavnom oko Nujića štale, gdje je bilo posljednje uporište obrane. Grupa koja se probila u pravcu Potočana i Lipa, u svom žestokom protuudaru razbila je birćansku brigadu na području Prnjavora probila se k željenom cilju, smještajući se u području Lipe i Plondišća. Više od 700 ljudi pod oružjem izvuklo se u toj grupi iz partizanskog obruča, a na str. 206. piše: Druga grupa, koja se probila u pravcu Pruda, nije imala takovih mogućnosti probivši se skroz do ušća Bosne u Savu, našli su se opet u obruču odakle nije bilo više izlaza.

Opkoljenim braniteljima nije bilo važno hoće li poginuti ili neće, svakako im nije bilo spasa, pa su slijepo jurišali. Sjećam se da sam tom zgodom, dok su iznosili ranjenike, vidio i Franju Osti koji je pripadao prvom vodu, a bio, kako sam naprijed spomenuo, skupa sa mnom mobiliziran u Viništu, te sam ga od ranije dobro poznavao, i njega i njegovu obitelj. Nosili su ga ranjenog na nosilima. Netko je pitao što mu je. Onaj koji ga je nosio rekao je da mu je izgleda prebijena ruka i noga. Drugi netko je na to, očito samilosno i dobronamjerno rekao, nije mu ništa, da ne bi razočarao ranjenog Franju. No, situacija je bila puno složenija i Franjo je tada izgubio nogu, koja mu je naknadno amputirana u vojnoj bolnici u Tesliću.

Od svih osoba koje su našoj četi pale u ruke, a bilo ih je na stotine, ako ne na tisuće, samo su, koliko ja znadem, ostala tri muškarca na životu. Možda je to slučajno, možda zato što je u tim krajevima to ime često, ali su se sva trojica zvali Marijan. To su bila dva mladića, od 15, 16 godina i jedan stariji čovjek, kojeg su partizani poštedjeli, jer su se za njega zauzeli mještani, pravoslavci iz susjednog sela (Donje Dubice?) jer je bio kod njih kao kovač i podkivao im konje.

Sve ostale muškarce, koji su im dopali šaka, nemilosrdno su likvidirali, počevši od onih prvih zarobljenika, odmah iza Vinske, pa sve do posljednjeg na putu prema Derventi.

Kako bilo da bilo, završavajući ovo žalosno poglavlje, moram konstatirati, da se događanjima na ovim područjima pri kraju Drugoga svjetskog rata, premalo govorilo i pisalo. Vjerojatno su ta događanja ostala u sjeni vrhunca zločina bleiburške tragedije koja se istovremeno dogodila. Zločini na dijelu hrvatskog naroda, počinjeni ovdje, slični su zločinima počinjenim u Bleiburgu. Ovdje se ginilo i branilo i kad je ne samo Bleiburg nego i kad je Berlin pao, pa i kasnije. Ovo, relativno malo područje, na trokutu između, rijeke Bosne na samom njenom ušću u Savu, i susjedno, prekosavsko područje, na završetku Drugoga svjetskog rata, u travnju i svibnju 1945. doživjelo nevjerojatna ratna iskušenja i višeslojna opterećenja, prouzrokovana sljedećim okolnostima:

Prvo, dolinom rijeke Bosne, preko Dervente i Slavonskog Broda, povlačio se njemački 21. armijski Korpus, čije su izvlačenje osiguravale ustaško-domobranske jedinice 12. divizije HOS-a NDH. To samo po sebi je nosilo veliko opterećenje za domaće pučanstvo. Saobraćajne veze bile su potrgane, pa su te vojne jedinice bile prisiljene živjeti na račun domaćeg naroda.

Drugo, poslije proboja srijemskog fronta (12.4.1945.), 1. i 2. JA kroz Slavoniju su lijevom i desnom obalom Save snažno nadirale na Zapad. To je i psihički i ekonomski i vojno opterećavalo to područje.

Treće, u to vrijeme je i Draža Mihailović sa svojim četnicima bio na Vučjaku (14.3. - 13.4.1945.) i donio plan povratka u Srbiju. Dražini, kao i domaći četnici, živjeli su na račun domaćeg puka. Četnici su kako je poznato, do krajnjih granica pljačkali sve do čega su došli, pa konačno i ubijali žitelje ovih krajeva.

Četvrto, prije toga Draža se na Vučjaku razišao s crnogorskim četnicima, koji su na svoju ruku, pod vodstvom Pavla Đurišića, najprije preko ovog kraja, opet na račun ovdašnjeg pučanstva, prešli na teritorij pod nadzorom vlasti NDH i pošli za Sloveniju. Ni to nije bilo bez ozbiljnih posljedica za pučanstvo toga područja.

Peto, sredinom travnja (18.4.1945.) prolaz svih, kako njemačkih, tako i hrvatskih jedinica i mnogobrojnih kolona u povlačenju na Zapad, bio je prekinut. I to se, što je prirodno, višeslojno odrazilo na pučanstvo ovog kraja. Pripadnici i njemačkih i hrvatskih jedinica morali su se nekako prehranjivati.

Šesto, konačno, nenadoknadive gubitke u ljudstvu i ekonomiji podnijelo je ovo područje u travnju i svibnju 1945. za vrijeme konačnih borbi za ovaj kraj. Pos toga osjećale su se još godinama, pa i desetljećima.

joe2

Mali dioničar

Pristupio: 01.05.2005.
Poruka: 6.514

27. svibnja 2023. u 09:11

https://www.youtube.com/watch?v=-ZEofn6V80w

https://www.youtube.com/watch?v=3CaAGEJ28Cc

https://www.youtube.com/watch?v=gw987NIlvqk

zwizdan007

Dokazano ovisan

Pristupio: 11.04.2013.
Poruka: 11.790

30. lipnja 2023. u 14:08

Znan da nije prava tema, al bar je WWII....

Jel itko ikad igrao Close Combat serijal (PC)?

Ja san ga upozna 1998 sa CC3, i do dana današnjeg navučen...

#JeSuisML10 #DoćuJaGori // Prgava Familija ˃ HNS famiGLia // Dalmacija kuća od tri brata: Vlaha, Duje i Donata❤️💙

joe2

Mali dioničar

Pristupio: 01.05.2005.
Poruka: 6.514

13. kolovoza 2023. u 10:07

13. kolovoza 1941. U Srbiji nastao jedinstveni kvislinški dokument pokornosti nacizmu

Dokument je potpisalo 545 srpskih najuglednijih Srba i gotovo čitava srbijanska društvena krema: episkopi SPC-a, bivši ministri, generali, akademici, sveučilišni profesori, ugledni gospodarstvenici i drugi.

Bio je to jedinstveni kvislinški dokument javne, masovne i pismene potpore nacionalsocijalizmu u porobljenoj Europi 1941.

Zanimljivo je da su mnogi potpisnici Apela kasnije bili podobni i dobivali službe nove vlasti u Jugoslaviji 1945. godine. Čak 28 potpisnika Apela postali su u komunističkoj Jugoslaviji članovi Srpske akademije znanosti i umjetnosti (SANU), a njih još dvanaestorica ušli su u poslijeratnu jugoslavensku komunističku i partizansku vladu. Historiografija u Jugoslaviji većinom je šutjela o ovom dokumentu ili ga je tek sporadično spominjala izvan bitnog dosega za javnost. Kao i mnogim sramnim stvarima koje su se događale u Srbiji od 1941.-1945. Najužasnije je bilo to što se nije jasno naglašavalo ili čak skrivalo da je Srbija bila prva država Europe koja je u II. svjetskom ratu proglašen 'judenfrei' – slobodnom od Židova koji su većinom ubijeni ili deportirani u njemačke logore.

Iz dokumenta je jasno da je srbijanska društvena elita pristala na kolaboraciju s nacističkim okupatorskim režimom i pozvala srpski narod na ne-otpor i suradnju s nacistima, prvenstveno da sačuva Srbiju od bilo kakvih sukoba ili rata, te koliko je moguće prebaciti ratno djelovanje u susjednu NDH. To se i dogodilo, jer je Srbija bila sačuvana od većih ratnih sukoba od studenog 1941. sve do jeseni 1944. kada u Srbiju ulazi Crvena Armija, te u političko-vojnom dogovoru s Titovim partizanima, oslobađa Beograd. Većina borbi i teških ratnih sukoba na tlu bivše Jugoslavije nije se vodila u Srbiji, nego u NDH (gotovo sve od 7 „partizanskih ofenziva“), te donijela velike ljudske i materijalne gubitke u Hrvatskoj i BiH (tada NDH).

Početak Apela glasa ovako:

„Srpski narod doživljava teške dane. U ovim sudbonosnim trenucima, dužnost je svakog Srbina, svakog pravog rodoljuba, da svim svojim snagama pomogne da se u zemlji sačuva mir i red, jer je samo tako moguće da se uspješno izvrši veliko djelo nacionalne obnove otadžbine (domovine) i našem napaćenom narodu osigurati bolja budućnost…

Svaki trezven i pametan Srbin, svaki dobronamjeran sin ove zemlje koji misli svojom glavom shvaća opasnosti koje nam prijete. Njegova su strahovanja opravdana kada se imaju na umu opasnosti kojima je jedna pobijeđena zemlja izložena kada se u njoj pomuti mir. Njegovo je gnušanje izazvano osobito kada se na ponudu pobjednika (nacista op.) za lojalnu suradnju, odgovara pucanjem iz zasjede. Ovakav mučki i nedostojan način borbe ne odgovara viteškom duhu našeg naroda, i baca tešku ljagu na cio srpski narod. ..

Zato pozivamo cjelokupan srpski narod da odlučno u svakoj prilici i svima sredstvima pomogne našoj vlasti u borbi protiv ovih zlotvora (partizana i komunista op.) srpskog naroda i njegove budućnosti.“ 1

Ovaj Apel nije bio izuzetak već stav velikog broja uglednika, potpisan imenom i prezimenom najuglednijih i najistaknutijih Srba.

Proglas su potpisale vladike, akademici, profesori, liječnici, inženjeri, kulturnjaci, pisci, trgovci, novinari, gospodarstvenici i veliki dio srbijanske društvene elite.

Srbija je, naime, uvijek u ratovima i prijelomnim vremenima djelovala vrlo lukavo i pragmatično u ratovima stvarajući razne kompromise, laži, prijetvornost i himbenost, podržavajući čak i okupaciju vlastite države i naroda, nastojeći ratne gubitke i sukobe prenijeti na obližnje okolne narode i države. Tako je Srbija najvećim dijelom ostala nedirnuta u II. svjetskom ratu i Domovinskom ratu, ai većem dijelu I. svjetskog rata nakon poraza i odlaska srbijanske vojske iz Srbije krajem 1915. pa sve do kraja rata.

Ta prljava igra Srbije, koju Hrvati vrlo slabo razumiju, gotovo da je nakon smrti predsjednika Tuđmana, dovela do inverzije događanja u Domovinskom ratu. Pobjednik je trebao postati poražen, a poraženi je trebao postati žrtva i pobjednik. Srbija u miru nastoji dobiti ono što izgubi ratom.

Samo u ljeto 1941., već početkom rata, izašla su tri sramna dokumenta koja u sebi jasno ocrtavaju političku lukavost i namjere:

U lipnju 1941. nastaje dokument Homogena Srbija kojim se programski traži genocid nad Hrvatima i muslimanima radi stvaranja Velike Srbije u okviru Jugoslavije. Taj genocidni dokument osnova je četničkog pokreta 1941., ali i 1991. godine. Četništvo je danas u Srbiji gotovo u potpunosti javno i politički rehabilitirano, usprotiv ponovnim zločinima u posljednjem ratu.

U lipnju 1941. nastaje dokument SPC-a Valerijanov memorandum, koji ima dopune u kolovozu i rujnu, te već na početku rata proglašava da je prvo 180.000, a onda čak 300.000 Srba ubijeno u prvim danima rata u NDH.
U kolovozu 1941. nastaje Apel srpskom narodu kao jedinstveni kvislinški dokument poziva na suradnju s nacistima i protiv je bilo kakvog otpora nacizmu.

Na temelju tog javnog Apela na gušenje bilo kakvog otpora nacistima osnovana je 29. kolovoza 1941. nova Vlada narodnog spasa pod vodstvom generala Milana Nedića, nekadašnjeg jugoslavenskog ministra vojske i mornarice. Dva dana ranije u Beogradu je održan i javni skup na kojem je stanovništvo Beograda još jednom bilo pozvano na suradnju s Nijemcima.

Milan Nedić bio je snažno podržan od Srpske pravoslavne crkve, pa je već 2. rujna 1941. vrh SPC-a posjetio Milana Nedića, predsjednika vlade u nacističkoj i kolaboracionističkoj Srbiji, te je u duhu Apela donio zaključak da su „gospoda arhijereji pokazali u toku razgovora. puno razumijevanje sa sve rodoljubive napore generala Nedića koje imaju za cilj stišavanje strasti u narodu, zavođenje reda, suzbijanje nenarodnih razornih elemenata, da bi srpski narod sa što manje žrtava i patnji prebrodio sadašnja teška iskušenja…da će Srpska pravoslavna crkva, u duhu tradicije svetosavskog pravoslavlja, nastaviti boriti se na strani generala Nedića…“

“Novo vrijeme” 13.VIII.1941.