što se tiče ostale rodbine (barem bliže) mislim da nema više nekih neriješenih slučaja da se nezna gdje je tko završio u WW2....dida s mamine strane je fala bogu preživio Bleiburg....da nije nebi ni mene bilo sada

Ili bi ipak najrealnije bilo da pokucaju na vrata i kazu naslijedili ste dugove

Sa oceve strane smo imali jednog OZNA-sa, od njegove mame brat, od moje bake brat dakle... pricao mi otac davno kako je osobno sa Rankovicem suradjivao (imao ga je "cast" vidjeti, jos kao djecak nakon WWII) ordinirali su po bosanskim kasabama i "uvodili red" po lokalnim ispostavama OZNE i kasnije UDBE... zloglasni kozni kaputi, oceva obitelj ne prica puno o njemu jer ni on nije previse govorio o svojim "podvizima", ali ovaj nas nesretnik je volio popiti koju casicu vise, zapravo vise casica vise i jednom je doslo do svadje u nekoj kavani, netko mu se usudio suprostaviti, potegao covjek pistolj i ustrijelio jednog ili vise ljudi pred brojnim svjedocima... da ne pukne bruka, otpustili ga iz sluzbe, nije robijao. Umro prirodnom smrcu. To je "sluzbena" vezija, sta je tu stvarna istina pojma nemam, nekako ne vjerujem u sve detalje..

A najjaci je djed, mamin otac, on se sakrio u nekakav kokosinjac kad su partizani usli u mjesto gdje je sluzio kao domobranski casnik. Pa su ga vadili van i smirivali, nudili duvanom (autenticni hrvatski heroj ), sjecam se kako je pricao kako su jadno izgledali (partizani) u nekakvim gunjevima, puske konopcem svezane pa objesene o rame... nekakva seoska sirotinja... ili je ipak najjaca mamina baka, moja prabaka, kad su partizani uzeli vlast u Dubrovniku, pa su se poceli slaviti ti dani ustanka, oslobodjenja, JNA i slicno, dodju njoj na vrata iz komiteta i kazu moras staviti zastavu na kucu jer je zivjela u zgradi koja je bila dominantna u tom dijelu grada, Pile, da ne objasnjavam sada jer ne znaju svi di je to, a ona na stap nabije nekakve crne dimije koje je nekada ranije dobila iz Bosne, i stavi to kao zastavu... odmah drugi dan zovu je u komitet na raport baka Andja u sukobu s Titom

moja baba je 41 pobjegla s familijom iz jednog slavonskog sela u madjarsku, pa poslije u srbiju... poslije rata su se vratili u selo i ponovno sagradili kucu, koju je neko zapalio i srusio...sad je opet u srbiji...

Moju babu, po ocu, (jos je ziva) sa 2 rodjene sestre u Prijedoru 1941. godine neki svestenik (zna se i ime) prekrstio u katolkinje...Ima baba i svedocanstvo iz skolem, sa sve velikim U na pozadini...posle kraktog oslobodnjenja Prijedora od Partizana i ponovnog dolaska Nemaca i Ustasa (Kozarska epopeja) komsije Hrvati ih nagovorili da beze da sacuvaju glavu, sto se hvala bogu i dogodilo, tako da su se sve 3 spasle i dokopale se BG-a.
O tome se pise i u knjizi "Secanja na Kozaru i beogradkse retrospektive" babinog brata Vojina Hadzistevica (potresna prica o kozarskoj epopeji prema ratnom dnevniku pisca)
Deda (njen buduci muz) pobegao iz BLuke na vreme u BG na skolovanje i tokom rata bio ucitelj pos Srbijasnkim selima (kakva sjajana dokumenta imam o tim vremenima, svedocanstva, raznorazne izave sa sve taksenim markama)...kao monarhisticki (cetnicki) nastrojen zamalo gubi glavu od Valjevskih partizana, jer je skrivao nekog cetnika u svojoj kuci...otac i brat su mu misteriozno nestali pred oslobodjenje 44 u Obrenovcu...bili su procetnicki orijentisani, verovatno ih je to kostalo glave.
Posle oslobodjenja mu odmah nudili mesto direktora neke firme u Subotici (kao skolovanog!!! sa uciteljskom skolom), ali ih je odbio....Sve vreme je isao u crkvu, slavio slavu i dugogodina bio rukovodioc i direktor iako su svi znali da je antikomunista!
...
Sa majcine strane smo iz Hrvatske, tacnije Like, s tim da je pradeda (po majci) jos posle ISR (ratovao u Rusiji za AU, pa prebegao kod Rusa i peske se vratio u Liku!!! - kao upomena na to imam par rogova koje je nasao negde na putu) dosao neverovatnim putem cak do - Vrsca....To je tek prica.
Pradeda nasao negde u Gospicu valjda neki magazin, gde je procitao da daleko u Vrscu traze segrte - krojace....i mrtav-ladan zapali cak do Vrsca....zakuca na vrata Gazde (Nemac) , a ovaj se srusi od iznenadjenja, jer je taj oglas bio star otprilike 2-3 godine!! Naravno, primio je mog pradedu i jos mu mnogo mnogo pomogao da napravi kucu i napravio od njega pravog majstora....
Drugi pradeda sa majcine strane je takodje Licanin, ali je bio neki zajebant....preselio se 30-tih u Slavoniju, negde kod Slatine, ali je non stop bezao od kuce, malo u Pariz, malo u Ameriku, sve do 41. kad su se on, prababa i deda )jedino dete) upseli probiti prvo do Zemuna, a kasnije i do Banata, gde se Deda vec ubacio u Partizane...
...
Sta ti je zivot...kakve price

1941.-2011. Grom i pakao: Srbin potukao četnike!

Nekoć davno,  prije sedamdesetak godina, Hrvati i Srbi zajedno su ratovali protiv četnika. Zvali su se partizanima. Presude hrvatskim generalima u Haagu toliko su okupirale pažnju i emocije nacije da se danas toga vremena malo tko sjeća, a još manje spominje.

Nek vrag nosi i vremena i države, ali radi povijesne istine bio bi red makar se prisjetiti ljudi koji su u Drugome svjetskom ratu četničkome pokretu nanijeli odlučujući, smrtni udarac. Nisu se dijelili po naciji ili vjeri, ali bili su ponosni što su Dalmatinci. Tako im se zvala i brigada s kojom su ušli u povijest: Druga dalmatinska. Njezinu udarnu šaku, prvu od prvih, činila je Grom desetina na čelu s osamnaestogodišnjakom Stevom (Andrije) Opačićem, Srbinom, Kninjaninom i poslije narodnim herojem.

Stevo Opačić javio se kao dragovoljac da sa svojom Grom desetinom prvi prijeđe Neretvu nakon rušenja mosta

U završnoj fazi 4. neprijateljske ofenzive, Hitlerove operacije Weiss, oni su prvi prešli Neretvu preko srušenoga mosta i osigurali mostobran za ostale partizanske postrojbe u neprijateljskome obruču te više od 4000 ranjenika. Na drugoj strani rijeke bilo je utaboreno čak 12.000 četnika koji su se uz talijansku logistiku tamo mjesecima grupirali. Namjera Draže Mihailovića bila je prilično ambiciozna: očistiti od partizana kompletno zaleđe dalmatinske obale kako bi u slučaju iskrcavanja zapadnih saveznika na Jadranu baš oni bili ti koji će ih prvi dočekati.

U tu je svrhu četnički đeneral mobilizirao sve raspoložive snage: 2000 četnika pod komandom majora Slavka Bjelajca, 2000 njih pod komandom popa Momčila Đujića, 3000 pod komandom majora Petra Baćovića, 3000 pod komandom Baje Stanišića, 3000 pod komandom Bore Mitranovića te 5000 crnogorskih četnika pod vodstvom Pavla Đurišića. Za glavnog zapovjednika imenovao je majora Zaharija Ostojića, dok se sam povukao na sigurno, u Kolašin.

Dobrovoljci na Neretvi

Pod udarom Nijemaca i Talijana sa sjevera, većina partizanskih snaga, izbjeglog naroda i ranjenika našla se na desnoj obali Neretve u Jablanici. Tito 1. ožujka 1943. naređuje čuveni manevar: rušenje svih mostova na Neretvi, da se stekne dojam da odustaje od prelaska rijeke. Samo tri dana poslije, 4. ožujka, donosi odluku o forsiranju Neretve preko srušenoga mosta, te komandanta 2. dalmatinske brigade Ljubu Vučkovića zove u Vrhovni štab koji se bio smjestio u jednom mlinu u selu Gračanici.

Nakon povratka motociklom u postrojbu, Vučković zove komandanta 3. bataljona 2. dalmatinske, Sinjanina Brunu Vuletića, i obavještava ga da će njegova jedinica prva prelaziti Neretvu. Upoznaje ga s činjenicom da će se pothvat morati izvesti po konstrukciji srušenog mosta i da se na suprotnoj obali, odmah ponad njegova desnoga kraja, nalazi golemi četnički bunker, izgrađen još za Austro-Ugarske, a iza njega jake rezerve neprijatelja...

“Treba im se prišuljati neprimjetno, bez buke, i iznenaditi ih na spavanju. Naša je najveća šansa u tome što oni ne slute da ćemo iznova prelaziti Neretvu, kad smo već srušili most”, izvijestio je svoje borce Bruno Vuletić. Nekoliko trenutaka vladala je tišina, a onda se javio komandir 2. čete Jozo Grubelić: “Naša će četa prva prelaziti Neretvu! Ima li dobrovoljaca?” Poslije kraće stanke, svjedoče prisutni, javio se desetar 4. desetine, takozvane Grom desetine, Stevo Opačić: “Ja i moja grupa bit ćemo dobrovoljci.”

Šestog ožujka, pod okriljem mraka i rijetke kiše, 3. bataljon spustio se iz Jablanice oko 18 sati željezničkim nasipom do srušenog mosta, pa onda sjedećki u nabujali kanjon rijeke. Grom desetina - koju su uz komandira Opačića činili Mirko Katić, Marko Berger, Stanko Skračić, Krešo Grubelić, Mila Milošević, Silvestar Anić, Marin Ševo, Rade Grnić, Vicko Ružić, Gojko Ščerbo, Nikola Polić i Vinko Milan Zulin – tada je odložila rance i teže naoružanje, te skinula cokule.

Nitko stariji od 20 godina, bosonogi, u vunenim čarapama, s torbicama prepunim ručnih bombi, stali su se verati uz čeličnu konstrukciju vlažnu od rosulje, pod kojom je hučala zapjenjena rijeka. Iako ih je neko vrijeme skrivao mrak, četnici su primijetili pokrete te su mitraljeskom vatrom stali zasipati most. Odmah su pogodili Stanka Skračića, koji je pao u Neretvu, a malo poslije ranjena je i Mila Milošević.

Na čelu kolone

Stevan Opačić penjao se među prvima. Kad je svladao rešetke i došao do vrha, našao se pred dvojbom koju se nije dalo riješiti razmišljanjem. Most je bio iščupan iz kamenog postolja i prevrnut u suprotnom smjeru, a do njegova podnožja zjapila je mračna jama. Morao je skakati u nepoznato, iako nije znao hoće li ga dočekati provalija, voda ili čvrsto tlo. Doskočio je pravo pred četničkog stražara. “Predaj se ili skači u vodu!” viknuo mu je Opačić i istodobno mu pod noge suknuo ručnu bombu.

Ubrzo je unutar bunkera prasnula još jedna. Među četnicima je izbila panika naročito nakon što im je Opačić zauzeo teški mitraljez i iz njega stao tući po njegovim dotadašnjim vlasnicima. Uto je stigao i Marko Berger, pa ostatak desetine. S druge obale partizani su svojim “specijalcima” pokušavali dati minobacačku potporu. Zbog mraka i nervoze netko je, međutim, minu u cijev položio naopako, s upaljačem prema dolje.

Minobacač se od eksplozije rascvjetao, a oko njega su ležali mrtvi i ranjeni. Pod zaštitom Opačićeve desetine, most su ubrzo prešla tri partizanska bataljona. Prebacivanje je teklo čitavu noć, a da četnici nisu posumnjali da se radi o značajnijem prodoru. Bili su uvjereni kako je Neretvu prešla tek manja skupina partizana da ih zavara, pa su im uporno prijetili da se predaju ili će ih, kad svane, poklati i baciti u Neretvu.

Kad je svanulo, dočekalo ih je, međutim, veliko iznenađenje: juriš i mitraljeska paljba s bokova. Ubijeno je više od 130 četnika, još 140 ih je zarobljeno, a ostali su se razbježali. Time su stvoreni uvjeti za izgradnju pontonskog mosta te prebacivanje svih preostalih jedinica i ranjenika dalje, prema Boračkim jezerima i Prenju. U daljnjem napredovanju četnicima nije dopušteno pregrupiranje, te su gotovo potpuno uništeni.

Protjeran!

Jedna od najdalekosežnijih posljedica bitke na Neretvi bio je definitivni četnički poraz, nakon kojega su se oni trajno povukli na uži prostor Srbije. Do kraja rata više nisu predstavljali značajniju prijetnju. Pokazali su se potpuno vojno inferiorni u odnosu na partizane, što je svakako ubrzalo odluku saveznika da se odreknu pomoći Draže Mihailovića. Uloga Grom desetine i njezina komandira Steve Opačića u tome pothvatu bila je golema.

“Bili smo mladost od 18 do 19 godina koja nije puno razmišljala”, svjedočio je godinama poslije glavni junak ove priče. “Tek kad smo potrošili ručne bombe i utišali četničke bunkere uz Neretvu, obuzeo me je toliki strah da sam se skoro uneredio u gaće...” A onda je u zadnjem ratu zajedno s četnicima iz svojeg doma protjeran i Stevan Opačić i brojne obitelji onih koji su u borbi protiv velikosrpstva riskirali živote.

Štoviše, iz nekadašnjeg splitskog stana ovoga narodnog heroja, nakon što su ga zauzeli “novi osloboditelji”, devedesetih godina odašiljani su kompromitirajući faksovi protiv hrvatskih branitelja koji su se drznuli javno svjedočiti o zločinima protiv nedužnih srpskih civila u Lori (Mario Barišić). Ako je povijest učiteljica života, onda se od ove naše malo toga pametnoga da naučiti.

mhm zanimljivo

dovrsio danas s citanjem opsezne biografije Witolda Pileckog. Kakva prica, to ne da je za film, to je za dva filma:


prvo je kao mladic ratovao u poljskoj vojsci protiv Rusa 1918-21, pa je bio oficir poljske vojske, pa je nakon poraza 1939 organizirao poljski pokret otpora (Domovinska armija)... onda mu je paznju privukao logor u Auschwitzu, pa se sam prijavio (tj. dopustio je da ga Nijemci uhvate) da ode u Auschwitz ... tamo je bio tri godine, organizirajuci otpor i saljuci izvjestaje u inozemstvo o pravoj prirodi logora i sto se tamo zapravo dogadja... onda je pobjegao iz Auschwitza  i vratio se poljskom pokretu otpora... zatekao se u Varsavi upravo u vrijeme ustanka '44, gdje je bio jedan od zapovjednika ustanickih snaga, pa su ga Nijemci zarobili i drzali kao ratnog zarobljenika do kraja rata... nakon rata je otisao u Italiju, gdje se susretao sa zapovjednicima poljskih jedinica u Italiji, te stvarao kontakte za buduci gerilski rat protiv Rusa u Poljskoj, pa se vratio u kuci i onda su ga uhvatili komunisti, te osudili na smrt kao engleskog spijuna

nevjerojatna prica 


http://en.wikipedia.org/wiki/Witold_Pilecki