mogli su, mogli smo i mi sad poslat trupe u gruziju kad su ih rusi napali.. šta nismo... oni su vjerojatno smatrali da im nije u interesu da se mješaju u rat i tako nahebu u bilo kojem slučaju... pogotovo što bi branili ''voljenu'' im englesku

Pa po svemu sudeci, Poljaci su najvece junacine, spasili su Englesku u "zracnom ratu", mislim njihovi piloti koji su odusevljavali engleske casnike hrabrsocu.

Pa obrana Beca od Turaka.

I ako se ne varam, prvi su se popeli na Montecassino, ili su to bili Kanadjani ipak?

dimni,u sam Staljingrad osim Njemaca,jedino je kolko se sjećam od svih saveznika na strani Njemačkog Reicha,i od ostalih naroda ušla Hrvatska 369. pješalka pukovnija iz sastava NDH?
ujedno to je priča koju sam pročital,kada su javljali raport,a izginulo je više od pola pukovnije,raport je bio istaknut otprilike ovako:
polovica ljudi je pala,ali smatrajte kao da smo u punom sastavu....
jedino mi nije jasno,kaj su Hrvati uvek morali odstupnicu Švabama raditi..dok su se povlačili...

Australski izdavač Leaping Horseman Books (www.leapinghorseman.com) iz Sydneya, koji je specijaliziran za knjige na temu Staljingrada i Istočnog bojišta u Drugom svjetskom ratu, upravo je objavio najnoviju knjigu iz svoje edicije koja nosi naziv „Croatian Legion: The 369th Reinforced (Croatian) Infantry Regiment on the Eastern Front, 1941-1943“ ili u prijevodu „Hrvatska legija: 369. pojačana (hrvatska) pješačka pukovnija na Istočnom bojištu, 1941.-1943.). Autori su Hrvat Amir Obhođaš i Australac Jason D. Mark. Knjiga je sveobuhvatno djelo o jednoj od najpoznatijih postrojbi oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske. Rad i cjelokupno djelovanje vezano uz ovu postrojbu prati se u knjizi od njezinih samih početaka, od odluke vodstva NDH o ustrojavanju Hrvatske legije pa sve do njezinog tragičnog kraja u ruševinama Staljingrada.

Više je razloga zašto se je vodstvo NDH odlučilo za slanje dobrovoljačkih postrojbi u rat protiv SSSR-a, ali najvažniji je bio taj što su se na taj način željeli jače vezati uz Njemačku i time se osloboditi nelagodnog savezništva s Italijom. Naime, Italija je Rimskim ugovorima ograničila razvoj oružanih snaga NDH te su u vodstvu NDH htjeli izbjeći restrikcije nametnute ovim ugovorima jačim osloncem na njemačkog saveznika. Prilika za takvo što ukazala se nakon njemačkog napada na SSSR. Pod izlikom slanja dobrovoljačkih postrojbi na Istočno bojište oružane snage NDH imale su priliku bliže surađivati s njemačkim oružanim snagama i pod okriljem doknadnih bojni obučiti veći broj dočasnika i časnika po njemačkom uzoru. Da se Hrvatska legija sastoji od dobrovoljaca odlučeno je u dogovoru s njemačkom stranom jer oružane snage NDH u to vrijeme organizacijski još nisu bile sposobne za slanje vlastitih postrojbi.

Odaziv dobrovoljaca bio je velik i unatoč protestima talijanske strane uskoro je ustrojena pješačka pukovnija ojačana jednim topničkim odjelom kao kopnena komponenta Hrvatske legije pod nazivom 369. pojačana (hrvatska) pješačka pukovnija. Nepuna tri tjedna nakon upućenog poziva dobrovoljcima pukovnija je ustrojena i upućena na obuku Döllersheim u okolici Beča. Obuka je bila kratkotrajna i već krajem kolovoza legionari su upućeni na Istočno bojište. Do nekadašnje granice između Rumunjske i SSSR-a prijevoz se vršio željeznicom, nakon čega je uslijedila duga hodnja do same bojišnice.

Od pripadnika pukovnije očekivalo se da u najboljem svijetlu predstavljaju NDH te je Zapovjedništvo Kopnene vojske zahtijevalo da se primaju samo tjelesno najsposobniji i osobe visokih moralnih osobina. Unatoč ovoj zapovijedi čini se da provjera kod popunidbenih zapovjedništava nije bila provedena suviše rigorozno i među domobranima se našao stanovit broj osoba kriminalne prošlosti kao i osoba avanturističkog duha koji su narušavali stegu unutar postrojbe. Prilikom ove hodnje to je došlo do izražaja i tom su prilikom počinjeni brojni prekršaji, od narušavanja hodne discipline pa sve do pljački civilnog stanovništva. Za sankcioniranje ovih djela vojskovođa Slavko Kvaternik odobrio je zapovjedniku pukovnije Ivanu Markulju upotrebu i najstrožih mjera. Osim izricanja kaznenih mjera pukovnik Markulj odlučio je vratiti u domovinu 187 pripadnika 369. pojačane pješačke pukovnije, za koje je ocijenio da su ili moralno nedorasli i nesposobni za vojnu službu ili su lošeg zdravstvenog stanja.

Drugi razlog za nedovoljnu stegu u postrojbi nalazio se u lošem radu dočasnika i njihovoj nedovoljnoj spremi, a zabilježeni su i slučajevi kad su baš dočasnici prednjačili u nedoličnim ispadima. Ovaj nedostatak bilo je puno teže odstraniti i moguće ga je bilo riješiti samo dodatnom obukom na terenu koja se izvodila uz pomoć njemačkog osoblja i pojačanim radom s dočasnicama. Problema s disciplinom u pukovniji bilo je i nakon uvođenja ovih mjera, ali u znatno manjoj mjeri i predstavljali su uobičajeni probleme za postrojbe sastavljene od dobrovoljaca, pogotovu kada su ustrojene u tako kratkom vremenskom periodu. Radi toga će se kasnije kao popuna za pukovniju iz domovine slati novaci i pričuvnici, a ne više dobrovoljci.

Početkom listopada 1941. pukovnija ulazi u sastav 100. lake pješačke divizije (100. leichte Infanterie-Division). Tijekom napredovanja ove divizije na pravcu Poltava-Harkov pukovnija je prvi put stupila u borbu. Bilo je to vatreno krštenje pukovnije koje je s uspjehom prošla. Iako zbog nedovoljne uvježbanosti nije sudjelovala u borbi kao cjelina, sve jedinice postavljane su zadaće u potpunosti ispunile, a posebice su se istakle 11. koturaška satnija i 3. satnija I. bojne. U vrhu protunapada na Petropavlovsk i kasnije prilikom stvaranja mostobrana kod Kolomaka bila je 3. satnija, što je omogućilo brzo napredovanje Divizije, a 11. koturaška satnija u sastavu divizijske prethodnice kao jedina hrvatska jedinica sudjelovala je u borbama u samom Harkovu, pri čemu je pokazala izuzetnu borbenost i snalažljivost na terenu. Njezin zapovjednik, nadporučnik Eduard Bakarac, prvi je Hrvat odlikovan Željeznim križem II. reda na Istočnom bojištu.

Nakon što je pred vratima Moskve zaustavljeno njemačko napredovanje uslijedila je sovjetska zimska ofenziva u kojoj su snage Crvene armije uspjele na više mjesta probiti njemačku obrambenu crtu. Pukovnija je isprva prebačena na bojišnicu na rijeci Mius, a ubrzo zatim na područje oko grada Izjuma, gdje su sredinom siječnja 1942. godine Sovjeti izvršili proboj bojišnice i napredovali duboko u njemačku pozadinu. Borbe koje su uslijedile bile su daleko teže, složenije i napornije od onih za Harkov u listopadu 1941. godine. Dok nije zaustavljeno sovjetsko napredovanje borbe su bile prilično kaotične. Jasno razgraničenje između zaraćenih snaga nije postojalo i često bi se događalo da pojedine jedinice budu odsječene od svoje glavnine.

Pukovnija se ni na ovom bojištu nije borila kao cjelina, već su njezine pojedine jedinice ulazile u sastave njemačkih pukovnija i borbenih grupa i borile se pod njihovim zapovjedništvima. Osim što su Nijemci još uvijek cijenili da pukovnija nije u dovoljnoj mjeri izvježbana, djelomično je na to utjecala i prirode borbe na tom području jer su se i njemačke jedinice borile izvan svojih matičnih postrojbi ustrojene u različite borbene grupe (kampfgruppen). Kako su se jedinice pukovnije dokazivale u borbi raslo je i povjerenje njemačkog zapovjedništva prema njima. Tako je od stožernog dijela pukovnije ustrojena Grupa Markulj pod čije su zapovjedništvo potpadale različite njemačke jedinice, a jedno se vrijeme u njezinom sastavu nalazila i Valonska bojna.

Tijekom sovjetske zimske ofenzive sve su se jedinice pukovnije istakle u borbi, za što su im odana mnoga priznanja od strane njemačkih zapovjedništava. Cijena ovih uspjeha bili su visoki gubitci i u ovim borbama pukovnija je imala 843 poginulih, ranjenih, promrzlih i nestalih pripadnika, što je predstavljalo gubitak od 24 posto ukupne borbene snage.

Tijekom „raspućice“, kada je nastupilo zatišje na bojišnici, pukovnija je izvršila popunu i u gotovo punoj borbenoj spremi dočekala svibanj. Tijekom sovjetske ofenzive usmjerene na Harkov i njemačke kontraofenzive u svibnju 1942. (Operacija Fridericus), pukovnija se prvi put bori kao cjelina i ova bitka predstavlja vrhunac njezinog borbenog djelovanja. Pukovnija je u punoj spremi, moral je visok i sve zapovijedi izvršene su u potpunosti, pri čemu su jedinice pukovnije iskazivale visok stupanj samoinicijative. Za ove uspjehe pukovnija je primila brojna priznanja uključujući i pohvalu njemačkog vrhovnog zapovjedništva.

Jednake uspjehe pukovnija bilježi i za vrijeme njemačke ljetne ofenzive (plan Blau). Nakon uspješnog proboja uslijedio je dug progon neprijatelja duž rijeke Don, tijekom kojeg se pukovniji predalo mnoštvo sovjetskih vojnika. U borbi s opkoljenim sovjetskim snagama Operativne skupine Žuravlev pukovnija bilježi svoje najteže i najkrvavije gubitke. Tijekom dvodnevne borbe kod kolhoza Proljet kultura poginulo je 60 dočasnika i domobrana, a 6 časnika te 220 dočasnika i domobrana je ranjeno. Gubitci su bili toliki da je zapovjednik pukovnije odlučio izvršiti preustroj i tri pješačke bojne spojene su u jednu.

Unatoč velikim gubitcima vremena za predah nije bilo i pukovnija sudjeluje u čišćenju prostora velikog donskog luka od zaostalih i razbijenih sovjetskih jedinica. Uslijedio je sukob s jedinicama sovjetske 1. gardijske armije kod Nove Perekopke koje su uspostavile mostobran na desnoj obali Dona kod mjesta Kletskaja i Kremenskaja. U ovim borbama pukovnija ponovno bilježi znatne gubitke, pogotovu među časnicima. Pukovnija je krajem kolovoza povučena s prve crte bojišnice u pričuvu radi popune. Ova popuna nije bila dovoljna da se nadomjeste svi gubitci pretrpljeni u proteklim borbama. Raspoloživo ljudstvo bilo je dostatno za ustroj samo jedne pješačke bojne i jedne polubojne u snazi od jedne streljačke i jedne strojničke satnije.

Nakon mjesec dana odmora pukovnija je zajedno s 100. lakom pješačkom divizijom upućena u Staljingrad. Borbe u Staljingradu u tom su trenutku bile u punom jeku, a 100. laka pješačka divizija razmještena je na jedan od najtežih odsjeka, na bojišnicu oko brda Mamajev Kurgan i prema radničkom naselju “Crveni listopad”. U izuzetno teškim i krvavim gradskim borbama gubitci među hrvatskim domobranima su znatni i već nakon nekoliko dana ukida se polubojna i njezino preostalo ljudstvo razmješta se među preostale pješačke satnije. Tijekom ovih teških borbi lijevo krilo 100. lake pješačke divizije držala je Borbena grupa Pavičić, koja je unatoč teškom terenu, ogorčenom sovjetskom otporu i velikim vlastitim gubitcima izvršila uspješan prodor kroz radničko naselje “Crveni listopad” i izbila na željezničku prugu ispred same čeličane “Crveni listopad”.

Nakon iscrpljujućih borbi pukovnija je povučena u pričuvu, ali samo nakratko. Njemački gubitci gomilali su se, a pričuva nije bilo na raspolaganju i sve raspoložive snage bačene su u borbu. Tako je i pukovnija upućena kao pojačanje njemačkoj 79. pješačkoj diviziji. Ova divizija napadala je tvornički kompleks “Crveni listopad” koji je Crvena armija pretvorila u jako uporište. Borbe za “Crveni listopad” spadale su među najteže u Staljingradu i gubitci među domobranima svakodnevno bivaju sve veći. Uslijed ovih gubitaka izvršen je još jedan preustroj i od preostalih pješačkih jedinica ustrojena je jedna pješačka satnija. U sovjetskom napadu od 10. i 11. siječnja 1943. svi pripadnici ove satnije su ili poginuli ili ranjeni, te je hrvatska borbena grupa raspuštena, a od preostalih domobrana ustrojene su dvije radne satnije (Arbeitskompanie). Topnički odjel koji se za čitavo vrijeme borbi u Staljingradu nalazio u sastavu njemačke 83. topničke pukovnije, nastavio je borbeno djelovati.

Zapovjednik topničkog odjela potpukovnik Marko Mesić postao je u zadnjim danima i posljednji zapovjednik pukovnije, nakon što je pukovnik Pavičić nestao prilikom pokušaja napuštanja Staljingrada. Mesić je 30. siječnja 1943. sovjetskoj pješačkoj diviziji generala Vasiljeva predao ostatke 369. pojačane pješačke pukovnije i zajedno s oko 700 preživjelih časnika, dočasnika i domobrana otišao u sovjetsko zarobljeništvo.

Pri pisanju ovoga rada autori su se koristili izvornim arhivskim gradivom, prvenstveno pukovnijskom pismohranom, koja uključuje ratne dnevnike, dnevne zapovijedi, izvješća i prijedloge za odlikovanja. Ova pismohrana sačuvana je zahvaljujući narednicima Ervinu Juriću i Petru Ljubiću koji su je iznijeli sa sobom u jednom od posljednjih letova iz opkoljenog Staljingrada, što predstavlja jedinstveni slučaj jer su pismohrane ostalih postrojbi iz sastava 6. armije bile ili uništene ili zarobljene od strane Crvene armije. Djelovanje pukovnije i zbivanja oko nje na taj su način mogli biti rekonstruirani do najmanjih pojedinosti i donijeti nova saznanja o borbama na Istočnom bojištu, koja su bitna ne samo za hrvatsku povijest već i za svjetsku jer ishod ovog gigantskog sukoba odlučio je poslijeratno uređenje Europe i svijeta. Ovi izvornici nadopunjeni su gradivom iz njemačkih i ruskih arhiva, a korišten je i veliki broj znanstvenih i publicističkih radova objavljenih na ovu temu, čime je djelovanje pukovnije stavljeno u širi kontekst zbivanja na Istočnom bojištu. Tekst je popraćen s 290 detaljno opisanih fotografija i 50 mapa, što je pridonijelo lakšem razumijevanju i praćenju teksta.

I na kraju treba nešto reći i o autorima. Amir Obhođaš je 1998. godine završio dvopredmetni studij geografije i povijesti koji zajednički izvode PMF i Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom studija sudjelovao je u Domovinskom ratu kao pripadnik 144. brigade Hrvatske vojske. Od 1999. godine radi u Hrvatskom državnom arhivu gdje je danas načelnik Mikroteke i fototeke. Godine 2010. stekao je zvanje magistra znanosti iz humanističkih znanosti, polje povijest, na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je obranio magistarski rad na temu „Kopnene postrojbe NDH na Istočnom bojištu 1941.-1943. godine“.

Jason D. Mark vlasnik je i direktor Leaping Horseman Books. Autor je već tri knjige pisane na istu ovu temu: „Death of Leaping Horseman: 24. Panzer-Division in Stalingrad“, „Island of Fire: The Battle for Barricady Gun Factory in Stalingrad“ i „Angriff: The German Attack on Stalingrad in Photos“. Od strane nakladničke kuće Stone&Stone knjiga „Island of Fire“ proglašena je najboljom knjigom u 2006. godini na temu povijest Drugog svjetskog rata (Editor’s Choice Award 2006 Stone & Stone books).

Hrvatsko izdanje ove knjige izaći će tijekom iduće godine u izdanju „Večernji edicije“.

369-a je legendarna postrojbva, sta god ko rekao, Zagorci i Bosanci, samo su Dalmosi nedostajali, i pao bi Staljingrad

Ljudi su tvornicu traktora uzeli, Nijemci je izgubili jer su im ruje usli kroz katakombe iza ledja.

Crveni jebeni oktobar zauzeli, sto cijela Paulusova armija nije uspjela.

Steta samo sto Hrvati cesto kroz povijest proljevase krv za druge.

najbolnija istina

jel nisu bili i rumunji?

nisu,Rumunji su gadno dobili po nosu,bolje to Ian Wright zna