BENJAMIN FREEDMAN

Ovdje, u Sjedinjenim Državama, imamo situaciju da Cionisti i njihovi religiozni
istomišljenici u potpunosti kontroliraju našu vladu. Iz mnogih razloga,
kojih je previše i koji su previše složeni da bi sada u njih ulazili, Cionisti i
njihovi religiozni istomišljenici vladaju ovim Sjedinjenim Državama kao da je ova
zemlja apsolutna monarhija, a oni njeni vladari. Možete reći da je ovo
prenaglašena izjava, ipak, dopustite mi da vam pokažem što se dogodilo
dok ste vi spavali.

Što se dogodilo? U ljeto 1914. godine je izbio I Svjetski rat. Ovdje je prisutno nekoliko ljudi mojih godina, koji se toga sjećaju. U tom ratu su se na jednoj strani nalazili Velika Britanija, Francuska i Rusija, i na drugoj Njemačka, Austro-Ugarska i Turska.

Njemačka je za dvije godine pobijedila u tom ratu, ne samo formalno, već i stvarno. Njemačke podmornice, koje su iznenadile svijet, su počistile ratne brodove sa Atlantskog Oceana. Vojnici Velike Britanije su ostali bez municije, sa zalihama hrane za nedjelju dana – poslije čega je uslijedila glad. U to vrijeme je došlo do pobune u francuskoj vojsci. Pri obrani Verdena na Sommi je poginulo 600.000 Francuza u cvijetu mladosti. Ruski vojnici su kupili svoje igračke i zaputili se kuci, bez želje da se dalje igraju rata, i bez simpatije prema caru. Talijanska vojska je također napuštala rat.

Na njemačkom tlu nije ispaljen nijedan metak. Nijedan neprijateljski vojnik nije prešao granicu i ušao u Njemačku. Ipak, Njemačka je ponudila Engleskoj mirovne pregovore. Ponudila je Engleskoj mirovne uslove koje su pravnici nazvali “status quo ante basis”. Ovo je značilo: “Nazovimo rat završenim, i neka sve bude kao što je bilo prije nego što je rat počeo”. Engleska je u ljeto 1916. godine ozbiljno razmatrala ovu mogućnost. Nije imala izbora. Morala je ili da prihvati ovaj uslovni mir koji joj je Njemačka velikodušno nudila ili da nastavi rat i doživi potpuni poraz.

Dok se ovo događalo, Cionisti u Njemačkoj, koji su predstavljali Cioniste iz Istočne Europe, su otišli u britanski ratni kabinet i – biću kratak pošto je ovo duga priča, mada bih htio da kažem da posjedujem sve dokumente koji mogu da dokažu svaku rečenicu koju iznosim – rekli: “Poslušajte nas. Još možete dobiti ovaj rat. Ne morate da odustanete. Ne morate da prihvatite mirovne uslove koje vam Njemačka sada nudi. Možete dobiti ovaj rat ako u njega uđu Sjedinjene Države kao vaš saveznik”. Sjedinjene Države u to vrijeme nisu bile u ratu. Bili smo odmorni; bili smo mladi; bili smo bogati; bili smo moćni. Engleskoj je rečeno: “Daćemo vam garancije da će Sjedinjene Države ući u rat kao vaš saveznik, da će se sa vama boriti na vašoj strani, ako nam obećate da će poslije vas i Palestina pobijediti u ratu”. Drugim riječima, Cionisti su iznijeli sljedeću ponudu: “Uredićemo da Sjedinjene Države uđu u rat kao vaš saveznik. Palestina je cijena koju morate platiti pošto pobijedite u ratu i porazite Njemačku, Austro-Ugarsku i Tursku.” Engleska je imala isto toliko prava da nekome obeća Palestinu, koliko bi Sjedinjene Države imale pravo da u ime nekakvog razloga obećaju Irskoj Japan. Potpuno je besmisleno da Velika Britanija, koja nikada nije imala nikakve veze, nikakve interese i nikakva prava na ono što je poznato kao Palestina, time plati Cionistima za to što će oni omogućiti da Sjedinjene Države uđu u rat. Ipak, Velika Britanija je u listopadu 1916. godine dala takvo obećanje. Ubrzo poslije toga – ne znam koliko mnogo ljudi ovdje se toga sjeća – Sjedinjene Države, koje su bile gotovo u potpunosti pro-njemački orijentirane, su ušle u rat kao britanski saveznik.

Ovi isti Židovi su sada, kada su uvidjeli mogućnost da dobiju Palestinu, otišli u Englesku i sklopili spomenuti sporazum. Tada se sve promijenilo, kao kada se svjetlo na semaforu promjeni iz crvenog u zeleno. Tamo gdje su sve novine bile pro-njemačke, gdje je ljudima govoreno o trgovinskim i svim drugim teškoćama koje Njemačka ima boreći se protiv Velike Britanije, Njemci iznenada više nisu bili dobri momci. Oni su bili nitkovi. Oni su bili Huni. Oni su ubijali medicinske sestre iz Crvenog Križa. Oni su odsijecali ruke bebama. Nisu bili dobri momci. Ubrzo poslije toga, g-din Wilson je objavio rat Njemačkoj.

Cionisti u Londonu su poslali telegram u Sjedinjene Države, sudcu Brandaisu, sa porukom: “Obavite posao sa predsjednikom Wilsonom. Mi dobijamo od Engleske ono što želimo. Sada vi obavite posao sa predsjednikom Wilsonom i omogućite da Sjedinjene Države uđu u rat.” Eto kako su Sjedinjene Države ušle u rat. Mi u tome nismo imali nikakvog drugog interesa; nismo imali više prava da budemo u ratu nego što bi imali da večeras budemo na mjesecu umjesto u ovoj sobi. Apsolutno nema nikakvog razloga da I Svjetski rat bude naš rat. Mi smo uvedeni u njega – ako mogu da budem vulgaran, mi smo usisani u njega – taj rat je služio samo zato da bi međunarodni Cionisti mogli dobiti Palestinu. To je nešto što nikada nije rečeno ljudima u Sjedinjenim Državama. Oni nikada nisu znali zašto smo ušli u I Svjetski rat.

Pošto smo ušli u rat, Cionisti su otišli u Veliku Britaniju i rekli: “Evo, ispunili smo naš dio dogovora. Trebalo bi da imamo nešto napismeno na osnovu čega će se znati da ćete ispuniti vaš dio dogovora i dati nam Palestinu kada pobijedite u ratu.” Oni nisu znali da li će rat trajati još jednu ili deset godina. Zato su počeli da rade na nekoj vrsti potvrde dogovora. Ta potvrda je dobila oblik pisma, koje je bilo napisano šifriranim tekstom (koji je bio težak za odgonetanje), tako da nitko ne bi znao o čemu se tu radi. Ovaj tekst je nazvan Balfourovom Deklaracijom.

Ta Balfourova Deklaracija nije bila ništa drugo nego obećanje Velike Britanije da će platiti Cionistima ono što je dogovoreno za omogućivanje ulaska Sjedinjenih Država u rat. Tako je ova velika Balfourova Deklaracija, o kojoj ste čuli toliko mnogo toga, ustvari falsifikat koliko i novčanica od tri dolara. Mislim da njoj ne bi trebalo davati veći značaj od spomenutog.

Tako su počeli svi problemi. Sjedinjene Države su ušle u rat. Porazile su Njemačku. Znate što se desilo. Kada se rat završio, i Nijemci otišli u Pariz na Parišku mirovnu konferenciju 1919. godine, tamo je bilo 117 Židova, u vidu židovske delegacije koju je predvodio Bernard Baruch. Bio sam tamo: trebalo bi mi to biti poznato. Što se onda dogodilo? Židovi su na toj mirovnoj konferenciji, kada je Njemačka isječena i kada je cijela Europa izdijeljena, da bi svakoj naciji koja je tako tražila, bio dat izvjesan dio europske teritorije, rekli: “Da li bi mogli da dobijemo Palestinu?” I oni su tada prvi put pokazali Njemcima ovu Balfourovu Deklaraciju. Njemci su tako po prvi put shvatili: “Oh, znači, u tome je bila igra! Zbog toga su Sjedinjene Države ušle u rat.” Njemci su po prvi put shvatili da su poraženi, natovarene su im užasne ratne odštete, zato što su Cionisti željeli Palestinu i bili spremni da dođu do nje po svaku cijenu.

Ovo nas dovodi do sljedećeg interesantnog momenta. Kada su Njemci shvatili spomenuto, oni su se, prirodno, pobunili. Židovi do tada nikada ni u jednoj svjetskoj zemlji nisu imali veću slobodu nego što su je imali u Njemačkoj. Vi ste tamo imali g-dina Rathenaua, koji je na polju industrije i financija bio možda 100 puta važniji od Bernarda Barucha u ovoj zemlji. Imali ste g-dina Balina, koji je posjedovao dvije velike parobrodske linije, “North German Lloyd” i “Hamburg-American Lines”. Imali ste g-dina Bleichrodera, koji je bio bankar porodice Hohenzollern. U Hamburgu ste imali Warburge, velike trgovačke bankare – najveće na svijetu. Židovima je bilo sasvim dobro u Njemačkoj. U to nema nikakve sumnje. Nijemci su ovo osjećali kao pravu rasprodaju.

To je bila rasprodaja koja je mogla da se usporedi sa sljedećom hipotetičkom situacijom: Pretpostavimo da su Sjedinjene Države bile u ratu sa Sovjetskim Savezom, i da smo mi pobjedili, i da smo onda rekli Sovjetskom Savezu: “Napustimo sve ovo. Nudimo vam mirovne pregovore. Zaboravimo cijelu tu stvar;” I onda iznenada Crvena Kina uđe u rat kao saveznik Sovjetskog Saveza; i sa njima umiješanim u rat mi doživimo poraz; potpuni poraz, sa ratnim odštetama kakve ljudska mašta nije u stanju da zamisli. Zamislite zatim da poslije tog poraza mi shvatimo da su to bili Kinezi u ovoj zemlji, naši kineski državljani, za koje smo mi sve vrijeme mislili da su lojalni građani koji surađuju sa nama, da su nas oni prodali Sovjetskom Savezu i da je Crvena Kina zbog toga ušla u rat sa nama. Što bi onda mi u Sjedinjenim Državama osjećali prema Kinezima? Mislim da niko od njih ne bi smio ni da proviri na ulicu. Ne bi bilo dovoljno odgovarajućih uličnih svjetiljki da se pobrinu za njih. Zamislite samo kako bi se mi osjećali.

Nijemci su tada upravo tako doživljavali ove Židove. Oni su bili tako ljubazni prema njima: od 1905. godine, kada je propala prva komunistička revolucija u Rusiji, i Židovi morali da bježe iz Rusije, svi oni su otišli u Njemačku. Njemačka im je ponudila utočište i imala sasvim pristojan tretman prema njima. Oni su, kao odgovor na to, pustili Njemačku niz rijeku, bez ikakvog razloga osim činjenice da su željeli Palestinu kao takozvanu “Židovsku državu”.

Nahum Sokolow, i svi drugi veliki lideri i velika imena o kojima danas možete čitati u vezi sa Cionizmom, su 1919., 1920., 1921., 1922. i 1923. godine u svim svojim člancima pisali – i štampa je bila puna njihovih izjava – da su osjećanja koja Nijemci imaju prema Židovima takva zahvaljujući činjenici da su Nijemci shvatili da je do spomenutog velikog poraza došlo zbog židovskog nastojanja da uključe Sjedinjene Države u rat. To su priznali i sami Židovi. Nije bilo u pitanju to da su Nijemci 1919. godine otkrili da je čaša židovske krvi ukusnija od “Coca-Cole” ili “Munchenskog Piva”. Nije bilo u pitanju nikakvo religiozno osjećanje. Nije postojao nikakav osjećaj usmjeren protiv ovih ljudi samo zbog njihovog religioznog uvjerenja. U pitanju su bili potpuno politički razlozi. Riječ je bila i o ekonomiji, i o svemu drugom, jedino ne o religiji. Nikoga u Njemačkoj nije bila briga za to da li je neki Židov otišao svojoj kući i stavio zavjese preko prozora i rekao: “Šema Izrael”, odnosno, “Oče Naš”. Niko se u Njemačkoj nije više brinuo za to nego što bi bio slučaj u Sjedinjenim Državama. Ovo osjećanje koje se kasnije razvilo u Njemačkoj je nastalo zbog jedne stvari: Nijemci su smatrali Židove odgovornim za svoj težak poraz

Razlog zbog kojeg se u I Svjetskom ratu borilo protiv Njemačke također nije nešto za što je Njemačka odgovorna. Nijemci nisu bili krivi nizašto, osim za to što su bili uspješni. Oni su izgradili veliku mornaricu. Izgradili su trgovinu sa svijetom. Morate se sjetiti da se Njemačka u vrijeme Francuske revolucije sastojala od 300 malih gradova-država, kneževina, vojvodstava, i tome slično. Tri stotine malih izdvojenih političkih entiteta. Od tada, od vremena Napoleona i Bismarcka, oni su se ujedinili u jednu državu. Zatim su za 50 godina postali jedna od vodećih svjetskih sila. Njihova mornarica je konkurirala mornarici Velike Britanije, oni su imali svoje poslovne operacije u cijelom svijetu, oni su mogli ostvariti bolju cijenu od bilo koga, bili su u stanju da naprave bolje proizvode. Što se dogodilo kao rezultat toga?

Postojala je zavjera između Engleske, Francuske i Rusije da se udari na Njemačku. Ne postoji nijedan svjetski povjesničar koji bi mogao pronaći valjan razlog zbog kojeg su ove tri zemlje odlučile da izbrišu Njemačku sa političke karte.

Kada je Njemačka shvatila da su Židovi odgovorni za njen poraz, prirodno je da se pobunila. Ipak, nijednom Židovu nije falila ni jedan dlaka na glavi. Ni jedna jedina. Profesor Tansill, sa Georgetown Universitya, koji je imao pristup svim tajnim dokumentima Ministarstva vanjskih poslova S.A.D., je u svojoj knjizi citirao dokument spomenutog ministarstva čiji je autor Hugo Schoenfelt, Židov kojeg je Cordell Hull 1933. godine poslao u Europu da istraži takozvane logore za političke zatvorenike. Schoenfelt je iz Europe odgovorio da je ove zatvorenike zatekao u sasvim dobrim uslovima. Oni su odlično izgledali, i sa svima je dobro postupano. Imajmo u vidu da su ovi logori bili puni komunista. Dobro, mnogi od njih su bili Židovi, zato što se dogodilo da Židovi u to vrijeme čine oko 98 posto europskih komunista. U tim logorima su bili i neki svečenici, i neke radničke vođe, i Masoni, kao i drugi ljudi sa internacionalnim uvjerenjem.

Da vam pružim izvjesnu uređenu osnovu za dalju priču: 1918-1919. godine, komunisti su, na nekoliko dana, zauzeli Bavarsku. Rosa Luxemburg i Karl Liebkneht su, sa grupom drugih Židova, preuzeli vlast u toku tri dana. Ustvari, kada je Kaiser završio rat, pobjegao je u Nizozemsku pošto je mislio da će komunisti zauzeti Njemačku na isti način kao što su zauzeli i Rusiju i da će on doživjeti istu sudbinu kao i ruski car. Zbog toga je pobjegao u Nizozemsku, u sigurnost. Poslije gušenja komunističke prijetnje u Njemačkoj, Židovi su i dalje djelovali, pokušavajući da ponovo zadobiju svoj raniji položaj, i Nijemci su se sa njima borili na sve moguće načine koji, ipak, ne bi doveli do ugrožavanja nikog od Židova. Borili su se sa njima na isti način na koji su se, u ovoj zemlji, pristalice prohibicije borile protiv svakog ko je bio zainteresiran za alkohol. Ova borba se nije vodila pištoljima. Ni borba protiv Židova u Njemačkoj se nije vodila na takav način. U to vrijeme je, da vas podsjetim, Nijemaca bilo oko 80 do 90 miliona, a Židova samo 460.000. Židovi su činili oko polovine jednog postotka ukupnog stanovništva Njemačke. Ipak, oni su kontrolirali cjelokupnu štampu, kao i veći dio ekonomije, pošto su se pojavili sa novcem koji je imao malu stvarnu vrijednost, u vrijeme kada je njemačka marka bila devalvirana, i kupili praktično sve.

Židovi su pokušali da sakriju ovu činjenicu. Nisu željeli da svijet odistinski shvati da su oni prodali Njemačku, i da su Nijemci bili povrijeđeni zbog toga.

Nijemci su preuzeli odgovarajuću akciju protiv Židova. Oni su, trebam li to reći, sproveli diskriminaciju Židova gdje god su to mogli. Klonili su ih se, na isti način na koji bi se u ovoj zemlji klonili Kineza, ili crnaca, ili katolika, ili bilo koga ko bi nas prodao neprijatelju i doveo do našeg poraza.

1933. godine, kada je Njemačka odbila da se pokori volji svjetske židovske konferencije u Amsterdamu, ta konferencija je prestala sa radom, i g-din Samuel Untermyer, koji je bio šef američke delegacije i predsjednik cijele konferencije, je došao u Sjedinjene Države i direktno sa broda otišao u studija “Columbia Broadcasting Systema” i napravio radio-emisiju koja se mogla čuti u cijelim Sjedinjenim Državama, u kojoj je, kao glavno, rekao sljedeće: “Židovi svijeta sada proglašavaju Sveti Rat protiv Njemačke. Mi smo sada uključeni u sveti sukob protiv Nijemaca. Izluditcemo ih glađu, sve dok se ne predaju. Sprovešćemo i svjetski bojkot protiv njih. To će ih uništiti, pošto su zavisni od svog izvoznog poslovanja.” Činjenica je da je dvije trećine njemačkih zaliha hrana moralo da bude uvezeno, i da je moglo da bude uvezeno samo na osnovu dobitka od onog što je izvezeno. Tako, ako Njemačka ne bi mogla da izvozi, dvije trećine njenog stanovništva bi moralo da gladuje. U Njemačkoj jednostavno nije bilo dovoljno hrane za više od jedne trećine stanovništva. U ovom proglasu, koji sam spomenuo, i koji je 7. kolovoza 1933. godine objavljen u “NewYork Timesu”, g-din Samuel Untermyer je drsko izjavio da je “ovaj ekonomski bojkot naše sredstvo samo-obrane. Predsjednik Roosevelt se založio za njegovu upotrebu u Vladi Nacionalne Obnove”, koje se neki od vas možda sjećaju, i u kojoj je bojkotiran svako ko ne bi slijedio pravila "New Deal-a", i koju je tadašnji Vrhovni Sud proglasio neustavnim. Ipak, svjetski Židovi su proglasili bojkot Njemačke, i on je bio tako efikasan da ni u jednoj svjetskoj radnji niste mogli da pronađete ništa na čemu bi bilo napisano “proizvedeno u Njemačkoj”. Rukovodilac “Woolworth Company” mi je rekao da je njegova kompanija morala da baci u rijeku grncariju i posude vrijedne više milijuna dolara; da bi njihove radnje bile bojkotirane ako bi neko došao i našao posude sa oznakom “proizvedeno u Njemačkoj”, pred njih bi bili postavljeni znaci na kojim bi pisalo: “Hitler”, “ubojica” i tome slično, slicčo protestima koji su se dešavali na Jugu. U prodavaonici koja pripada prodajnom lancu R.H. Macy, koji je bio pod kontrolom (slucajno Židovske) porodice Strauss, jedna žena je našla čarape iz Chemnicza, koje su imale oznaku “proizvedeno u Njemačkoj”. To su bile pamučne čarape i one su mogle biti tu i 20 godina, jer ja sam promatrao ženske noge već mnogo godina i prošlo je dosta vremena otkako sam na njima vidio neke pamučne čarape. Vidio sam da je “Macy” bojkotiran, sa stotinama ljudi koji šetaju unaokolo sa znacima na kojima piše: “ubojice”, “Hitlerovci”, i slično. Do tada, ni jednom Židovu u Njemačkoj nije zafalila ni jedna dlaka na glavi. Nije bilo patnji, nije bilo gladovanja, nije bilo zločina, nije bilo ničega.

Prirodno, Nijemci su rekli: “Ko su ovi ljudi da proglašavaju bojkot protiv nas i izbacuju sve naše ljude sa posla, i koče našu industriju? Ko su oni da nam to rade?” Prirodno je da su se oni pobunili. Izvjesno je da su na židovskim radnjama crtali svastike. Zašto bi neki Nijemac trebao da dođe i da novac prodavaču koji je bio dio bojkota koji ce izgladniti Njemačku, kako bi se ova predala svjetskim Židovima, koji bi diktirali ko bi trebao da bude Njemački premijer ili kancelar? To bi bilo smiješno.

Bojkot je nastavljen još neko vrijeme, ali se sve do 1938. godine, kada je jedan mladi Židov iz Poljske ušetao u njemačku ambasadu u Parizu i ubio njemačkog službenika, nije dogodilo da su Nijemci zaista počeli da se na grublji način ponašaju prema Židovima u svojoj zemlji. Vi ste tada mogli zateći Nijemce kako razbijaju prozore i tuku se na ulicama, ...

Ja ne volim da koristim riječ “anti-semitizam”, pošto je ona besmislena, ipak, ona i dalje nosi neko značenje, tako da ću morati da je upotrijebim. Jedini razlog zbog kojeg je u Njemačkoj postojalo neko osjećanje usmjereno protiv Židova je bilo to što su oni bili odgovorni za I Svetski rat i za spomenuti svjetski bojkot. Oni su kasnije bili odgovorni i za II Svjetski rat, pošto su poslije spomenutih događaja stvari izmakle kontroli i bilo je apsolutno neophodno da Židovi i Njemačka zaduvaju u ratne trube kako bi se vidjelo tko će od njih preživjeti. Ja sam u to vrijeme živio u Njemačkoj i znao sam da su Nijemci morali da odluče da li ce Europa biti kršćanska ili komunistička: nije postojalo ništa između. Nijemci su odlučili da sačuvaju kršćansku Europu, ako to bude bilo moguće. Oni su počeli da se, još jednom, naoružavaju. U studenom 1933. godine, Sjedinjene Države su priznale Sovjetski Savez. Sovjetski Savez je postajao sve močniji, i Nijemci su shvatili da “će uskoro doći naš red, ako ne budemo jaki”. Potpuno isto kao što mi danas u ovoj zemlji kažemo: “Uskoro ce doći naš red, ako ne budemo jaki”. Naša vlada troši 83 ili 84 biliona dolara za obranu. Obranu od koga? Obranu od 40.000 malih Židova u Moskvi koji su preuzeli vlast u Rusiji, i zatim, na svoj prepredeni način, ostvarili kontrolu i nad mnogim drugim zemljama sveta.

Ono što napreže moju maštu je to što je ova zemlja sada na ivici Trećeg Svjetskog rata, iz kojeg ne možemo izaći kao pobjednici. Znam da se snaga nuklearnih bombi mjeri u megatonima. Megaton je termin kojim se opisuje milion tona TNT-a. Naše nuklearne bombe su, kada su prvi put proizvedene, imale kapacitet od 10 megatona, ili 10 miliona tona TNT-a. Nuklearne bombe koje se sada prave imaju kapacitet od 200 megatona, i sam Bog zna koliko megatona imaju nuklearne bombe Sovjetskog Saveza.

Sa čim se mi sada suočavamo? Ako pokrenemo svjetski rat koji se može razviti u nuklearni rat, onda je sa ljudskom vrstom gotovo. Zašto bi trebalo doći do takvog rata? On bi se dogodio u vidu puštanja zavjese sa trećim činom: Čin 1 je bio I Svjetski rat, Čin 2 je bio II Svjetski rat, Čin 3 će biti III Svjetski rat. Svjetski Židovi, Cionisti i njihovi religiozni istomišljenici svuda po svijetu su odlučni da ponovo iskoriste Sjedinjene Države, kako bi im one pomogle da trajno zadrže Palestinu u vidu baze za njihovu svjetsku vladu. To je činjenica koliko i to da ja sada stojim ovdje, pred vama. Ovo nisam samo ja pročitao, već i mnogi drugi ovdje prisutni, i to je poznato u cijelom svijetu.

Što ćemo učiniti? Život koji spašavate može pripadati vašim sinovima. Vaša djeca večeras mogu biti na putu prema tom ratu; i vi o ovome ne znate ništa više nego o tome da su 1916. godine u Londonu Cionisti sklopili sporazum sa Britanskim Ratnim kabinetom, prema kojem se vaši sinovi šalju u rat u Europi. Da li vam je to tada bilo poznato? Nijedna osoba u Sjedinjenim Državama nije ovo znala. Vama nije dozvoljeno da to znate. Ko je to znao? Znao je predsjednik Wilson. Znao je pukovnik Hause. Znali su to i drugi zavjerenici.

Da li sam ja ovo znao? Imao sam poprilično dobru ideju o tome što se događalo: bio sam suradnik Henrya Morgenthaua, starijeg, u toku kampanje 1912. godine, kada je izabran predsjednik Wilson, i ljudi iz tog kruga su govorili o spomenutom. Ja sam bio “povjerljivi čovjek” Henrya Morgentaua, starijeg, koji je bio predsjednik komiteta za financije, i ja sam bio posrednik između njega i Rollo Wellsa, ministra za državnu blagajnu. Tako sam sjedio na ovim sastancima sa predsjednikom Wilsonom na čelu stola, i svim drugima,i slušao sam ih kako udaraju u predsjednikov mozak sa porezom na prihod i onim što je postalo Državne Rezerve, i čuo sam ih kako ga indoktriniraju sa idejom cionističkog pokreta. Sudac Brandais i predsjednik Wilson su bili bliski kao dva prsta ove ruke. Kada dođe do toga da o nečemu treba da se odlući, predsjednik Wilson je bio nekompetentan koliko i novorođena beba. Eto kako su nas uvukli u I Svjetski rat, dok smo svi mi spavali. Poslali su tamo naše momke, da bi bili ubijeni. Zbog čega? Zato da bi Židovi imali Palestinu kao svoju “državu”. Do te mjere su vas zaglupljivali da niste znali da li negdje stižete ili odatle dolazite.