Jebateled, ako Solin ovako misli o Židovima, šta li tek onda misli o Jevrejima!?!

Evo jedan zanimljiv tekst:

Iako je uoči Münchena Staljin glasno osuđivao Poljsku još uvijek nije imao dovoljno mašte da pojmi kako je svako koketiranje s Hitlerom prokleto preskupo, ne samo zato što je moralno nedopustivo, nego i zato što prije ili kasnije dovodi do krvavog obrata. Bio je vrlo zadovoljan svojim paktom s Hitlerom i dok su se poljske trupe uporno branile i nanosile Wehrmachtu gubitke koji su danas zaboravljeni, Crvena Armija je po slovu i duhu toga pakta, 17. septembra 1939. prešla poljsku granicu i brzo napredovala kroz razrijeđenu poljsku obranu. Da nije bilo sovjetske invazije možda bi Poljaci izdržali nekoliko mjeseci ili barem tjedana i možda bi tako probudili odlučnost Londona i Pariza, no kada se otvorio i sovjetski front sudbina Poljske bila je beznadna. Varšava je pala 28. septembra, a posljednji izolirani sektori poljskog otpora utihnuli su 6. oktobra. Poljska vlada nikad nije potpisala kapitulaciju niti je priznala prestanak postojanja poljske države, a njena vrhovna komanda i stotinjak hiljada vojnika povukli su se u Rumunjsku odakle će se evakuirati na britanske otoke.

Krajem septembra u Brestu – gradu koji je 1918. zbog primirja između ruskih komunista i njemačkih nacionalista ostao poznat kao Brest-Litovsk – održana je zajednička vojna parada Wehrmachta i Crvene Armije. Ništa posebno. Dva saveznika slavila su pobjedu nad zajedničkim neprijateljem. Događaj će se preobraziti u bizarni kuriozitet tek nepune dvije godine kasnije kada će između dvaju totalitarizama izbiti titanski sukob i započeti najstrašnije patnje u povijesti ljudske vrste. U istom Brestu će se u noći između 21. i 22. juna 1941. mimoići posljednji ekspres Berlin-Moskva i posljednji teretni vlak kojim su strateški materijali iz Sovjetskog Saveza dopremljeni u Treći Reich. Nekoliko sati nakon toga Sovjetski Savez počet će krvavo plaćati svoje učešće u komadanju Poljske i Istočne Evrope, upravo onako krvavo kao što je Poljska već plaćala svoj flert s Hitlerom zbog Cieszyna. Nekoliko dana ranije sovjetski agent infiltriran u Luftwaffe javio je u Moskvu da su pripreme za njemačku invaziju Sovjetskog Saveza dovršene. Kada je izvještaj stigao na njegov radni stol, Staljin je na istom papiru napisao:

– Druže Merkulov, recite svojem "izvoru" iz njemačke avijacije da si jebe mater. To nije "izvor", to je dezinformacija.

Tako su se dugačkoj i nepreglednoj listi naroda, država i pojedinaca kojima bi se Putin danas trebao ispričati, pridružili anonimni i hrabri sovjetski špijun i zlokobni Vsevold Nikolajevič Merkulov, tada narodni komesar državne sigurnosti. Iako su te isprike poželjne ima u njima nešto sablasno: stavlja li nam Putin do znanja da je izvršitelj Staljinove oporuke ako se ispričava za njegove zločine?

Vratimo se u nesretnu Poljsku i u godinu 1939. Jedan gradić u Šleskoj više nije bio ni Těšín ni Cieszyn: postao je Teschen, a Poljska se pretvorila u košmar dotad nepoznatog i nezamislivog nasilja. Hitler je započeo likvidaciju poljske inteligencije, plemstva i svećenstva. Poljski učitelji trebali su ostati na životu kako bi djecu naučili poniznosti, prometnim propisima i brojanju do stotinu. Himmler će kasnije velikodušno dodati: može i do pet stotina. NKVD je uspostavio strahovladu u istočnoj Poljskoj, ali će do jeseni 1941. epizoda sovjetske vlasti biti zaboravljena jer je teritorij zauzeo Wehrmacht i predao ga na milost i nemilost nacističkim Gauleiterima. (Jasno, Rusi će se 1944. vratiti). U Galiciji će Himmler vješto potaknuti krvavi nacionalistički rat između Poljaka i Ukrajinaca. Svaka sličnost sa zbivanjima u Jugoslaviji nije slučajna. Last, not least: svi logori smrti – koje treba razlikovati od koncentracionih logora jer demonologija nacizma iziskuje i mučninu pedantnog pristupa – nalazili su se u Poljskoj, točnije u takozvanom Generalgouvernementu, specifičnom upravnom području na dijelu poljskog teritorija koji nije izravno priključen Reichu. Generalgouvernement je u nacističkim krugovima smatran za neku vrst smetlišta u kojega treba odlagati niže rase. Tu su se nalazili Oświęcim, Brzezinka, Chełmno, Belzec, Majdanek i Treblinka. Umjesto da nabrojimo i njihove poznatije njemačke nazive, navest ćemo samo njemačku kovanicu za logor smrti: Vernichtungslager. U njoj glasno odzvanja riječ nicht, kao onomatopeja koja ljude pretvara u ništa.

Sporno je koji je evropski pokret otpora bio značajniji: poljski ili jugoslavenski? Onaj kojim je rukovodila poljska izbjeglička vlada ili Titova KPJ? Pitanje će ostati otvoreno. Tamo gdje su geografski uvjeti omogućavali, poljska Domovinska Armija ili Armia Krajowa – AK – kontrolirala je izvjesne dijelove poljskog teritorija. U gradskoj ilegali i u nekim nepristupačnim područjima uspijevala je obnoviti rad školstva i sudstva. Raspolagala je izvrsno organiziranom obavještajnom mrežom. Još prije rata poljska obavještajna služba je uz pomoć matematičara s varšavskog univerziteta razbila kód Enigme, njemačkog sustava šifriranja čime je dala neprocjenjivi doprinos savezničkoj stvari. Najveći i najtragičniji poduhvat Domovinske Armije bio je neuspjeli Varšavski ustanak 1944. kojeg je Crvena Armija svjesno prepustila na milost i nemilost SS-u. Nakon rata su Staljin i njegovi poljski satrapi surovo iskorijenili AK i klasičnim orwellijanskim metodama prepustili je zaboravu, a Armia Ludowa koja je bila pod sovjetskom kontrolom, prikazivana je kao isključivi faktor poljskog antifašističkog otpora. Svaka sličnost s četnicima jest slučajna. Osamdesetih godina Branimir Štulić je kao dobar student povijesti, u svojoj pjesmi Poljska u mojem srcu točno podsjećao da u Poljskoj nije bilo kvislinga, a sedamdesetih godina prikazivala se televizijska serija o kapetanu Klossu, poljskom obavještajcu infiltriranom u njemački Abwehr. Ostalo je nedorečeno je li Kloss bio pripadnik Domovinske Armije ili prosovjetske Narodne Armije, što je za prilike u tadašnjoj Poljskoj bila svojevrsna drskost jer je Armia Krajowa bila tabu.

I prije no što će milijuni sovjetskih građana početi plaćati Staljinovu lakomislenost, Francuska će platiti svoju pasivnost: iskusne njemačke divizije prekaljene na poljskom frontu jednostavno su zaobišle liniju Maginot. Do tad je trajao Smiješni rat, vrijeme kojeg senilni francuski generalštab nije iskoristio da prouči njemačku strategiju koordinirane upotrebe oklopa i avijacije. Istoga dana u proljeće 1940. dok su njemački tenkovi nadirali kroz ardensku šumu, a dionice zapadne demokracije nikada nisu manje vrijedile na burzi povijesti, Winston Churchill postao je britanski premijer. Danas znamo da nas je to spasilo. Izvjesni britanski krugovi htjeli su pristati na Hitlerove – činilo se velikodušne – mirovne prijedloge. Sir Winston je znao da bi time milijune evropskih sudbina ostavio bez ikakve nade, a britanske otoke i ideju demokracije prepustio sramotnom propadanju u sjeni kukastog križa, iako je u ljeto 1940. njegovo najjače oružje bila samo briljantna retorika. Svakako i superiorna Royal Navy koja je osigurala volšebnu evakuaciju britanskih ekspedicionih snaga iz Dunkerquea. Nakon Bitke za Britaniju Churchill će – misleći na savezničke pilote – reći da nikad toliko malo ljudi nije zadužilo toliko mnoštvo ljudi i proći će još puno vremena dok se simpatični starac ne usudi objaviti ovo nije početak kraja, ovo je kraj početka. Bit će to tek u novembru 1942. nakon britanske pobjede u sjevernoj Africi. Da je preokret konačno nastupio postalo je jasno početkom 1943. nakon staljingradske drame. Njemačko-poljski sukob kojim je sve započelo bio je tada praktično zaboravljen, a rat je od decembra 1941. ulaskom Sjedinjenih Država i Japana postao nedvojbeno svjetski. Civilizacija je počela brojati svjetske ratove jer je Veliki rat iz 1914-1918 zbog Drugog, naknadno postao Prvi.

4. Bombardiranja Vinkovaca
Vinkovci su, uz Slavonski Brod, bili i u vrijeme Drugoga
svjetskog rata važno prometno čvorište, pa, stoga, od
1944. i meta savezničkih zrakoplova. Savezničko će zrakoplovstvo,
od 17. travnja 1944. kada je izvršen i prvi prelet
preko vinkovačkog područja, zbog toga postati svakodnevna
pojava na vinkovačkom nebu.
U prvome je napadu na Vinkovce 2. srpnja 1944. sudjelovalo
40 savezničkih bombardera, koji su izbacili 300 bombi
teških 500 kilograma, koje, zbog točnoga i pravodobnog
uzbunjivanja nisu nanijele velike gubitke željezničkim vozilima,
radnicima i putnicima, ali su ubile 16 osoba (među kojima
13 civila) i ranile 27 osoba (među kojima 24 civila).
Usto, ipak je razoreno i devet zgrada, a oštećene su i 33
zgrade.31
Drugi je napad izvršen 24. kolovoza s visine od 3000 metara,
kada je bačeno 800 bombi teških 500 te nekoliko
bombi teških 2000 kilograma, koje su uništile gotovo sve
kolosjeke, signalne i skretničke uređaje, a teško oštetile i
zgradu putničke postaje te radioničke zgrade. Bombe su
pale pokraj tvornice opeka te na tvornicu metalne industrije
i naseljeno područje oko željezničke postaje Vinkovci. Potpuno
je razoreno 39 objekata, a oštećen su i 82 stambena i
gospodarska objekta. No, bolnije je što su smrtno stradale
82 osobe, a 184 osoba je ranjeno, pa su cijeli dan stanovništvo
Vinkovaca i postrojbe NZ-a iz ruševina iskapali mrtve
i ranjene. Istoga su dana napadnuti i Vukovar te Borovo.
Ovaj je napad na Vinkovce pokrenuo masovnije iseljavanje
stanovništva iz grada u okolna sela, a pojačavalo se i napuštanje
vojnih postrojbi, posebno domobranskih.32
Treći je napad na Vinkovce uslijedio 17. rujna kada je 60
četveromotornih bombardera u pratnji lovaca izvelo bombama
teškim 500 kg neprecizni napad na željeznička postrojenja,
no jedna je bomba ipak pala na naseljeni dio grada
(13 je objekata razoreno, dok je 21 objekt oštećen), pri
čemu je usmrćeno sedam civilnih osoba, a 11 ih je ranjeno.
33 Služba za uzbunjivanje i ovaj put nije zakazala, pa
su, stoga, s obzirom na težinu napada, zabilježeni relativno
mali ljudski gubici. No, nastavljaju se urušavanje života
grada i iseljavanje stanovništva.
Jedan se bombarder, pak, 21. rujna, vjerojatno zbog kvara,
odvojio od jata i ispustio bombe na čistinu, svega 100 metara
od ložioničkih radionica vinkovačke željezničke postaje.
U tom, gotovo slučajnom, četvrtome napadu na Vinkovce
među građanstvom je smrtno stradala jedna osoba, a
dvije su osobe ranjene
Najteži je zračni napad, ujedno i peti, na Vinkovce izveden
17. listopada u noćnim satima, a u njemu je sudjelovalo 60
teških bombardera, 20 lovaca za napad obrušavanjem i 30
zrakoplova lovačke pratnje.35 Na željezničkoj postaji nalazile
su se tada brojne kompozicije: po dva transportna – s
benzinom i streljivom – te sanitetska vlaka – s nepokretnima
teškim ranjenicima i jedan vlak s obiteljima te imovinom
pripadnika njemačke narodne skupine, većinom s
područja Rume. U gradu, pak, uz motoriziranu kolonu vojnih
vozila,36 u zbijenim su se kolonama tiskale konjske zaprege
folksdojčerskih obitelji koje su izmicale pred bojišnicom
s namjerom preseljenja u Treći Reich. Iz tih su razloga
i naneseni veliki ljudski gubici njemačkim obiteljima u zbjegovima
i pripadnicima vojnih postrojbi: 3100 poginulih, a
1170 ranjenih ljudi.37 I među stanovništvom Vinkovaca bilo
je žrtava: 87 mrtvih i 131 ranjena osoba.
Sutradan je, 18. listopada, u poslijepodnevnim satima ponovljen
napad, već šesti na Vinkovce, kada su bombama te
topovskom i strojničkom vatrom zasute kolone ljudi na pri-
lazima i u samom gradu te na prostoru oko željezničke pruge:
nekoliko je stotina ljudi smrtno stradalo ili ranjeno, ponajviše
vojnika i prolaznika, što otežava utvrđivanje točnog
broja stradalih.38
U potonjim napadima počinjena je i ogromna materijalna
šteta na željezničkoj infrastrukturi, sredstvima željezničkog
prometa te vojnoj opremi i materijalu njemačkih vojnih
postrojbi. I učinak bombardiranja na moral stanovništva bio
je također velik: civilno stanovništvo prestaje koristi rastrojeni
željeznički promet, dok zaposlenici Hrvatskih državnih
željeznica sve masovnije započinju napuštati službu.39 Usto,
iako su bitnice njemačke protuzračne obrane bile prisutne u
tom područja, u spomenutim napadima srušena su samo tri
lovca–bombardera, a samo nekoliko ih je i oštećeno.40 Sve
u svemu, promet kroz vinkovačko željezničko čvorište neće
do kraja rata biti prijašnjeg intenziteta. Naposljetku, ovi su
napadi anglo-američkoga zrakoplovstva na ovom području
bili posljednji, pa će ih uskoro, kao i prostor do linije Slavonski
Brod–Virovitica, preuzeti zrakoplovstvo Crvene armije
i netom osnovane postrojbe partizanskog zrakoplovstva.
Više od 20 napada izvelo je zrakoplovstvo Crvene armije
na Vinkovce i vinkovačko šire područje u razdoblju od listopada
1944. do siječnja 1945. godine, sve do posljednjih
letova koji su bili povezani s njemačkim protuudarom na
Srijemskoj fronti.41 Anglo-američko je zrakoplovstvo, pak, i
na širemu vinkovačkom području još ranije izvodilo letove
slobodnog lova gotovo isključivo na željezničke postaje i
pruge u okolnim selima.
Tako su 11. srpnja 1944. dva lovca–bombardera topovskom
i strojničkom vatrom te bombama manjeg kalibra napali
šire područje željezničkih postaja u Jankovcima, Vinkovcima
i Mikanovcima. U istom su naletu napadnuta i
vozila na cesti Vinkovci-Slavonski Brod na potezu Mikanovci-
Vrpolje. Posljedice tih napada u brišućem letu očituju
se u sljedećem: 17 ranjenih civila i materijalna šteta na
jednoj zapregi te sedam oštećenih lokomotiva i vagona.42
Saveznički lovci, njih osam, napali su, pak, 14. srpnja i putnički
vlak između Dalja te Borova i putničko–teretni vlak na
stajalištu Bršadin te cestovni most pokraj Nuštra. Ljudskih
žrtava nije bilo, a i materijalna šteta bila je neznatna.43 A
napad na vlakove u blizini Martinaca, na pruzi Vinkovci-
Ruma, izveli su 15. srpnja i lovci-bombarderi te onesposobili
četiri lokomotive.44 Usto, 16. srpnja su, u brišućem
letu, dva lovca napala i cestu te objekte na pružnom odsjeku
Vinkovački Banovci-Slakovci, oštetivši jednu lokomotivu.
45 Topničkom i strojničkom vatrom te manjim bombama
napadnute su 25. srpnja i željezničke postaje u Mikanovcima
te Ivankovu, pri čemu su dvije civilne osobe
poginule, a tri ranjene (točan broj mrtvih i ranjenih vojnika
nepoznat je).46 A 30. srpnja tri su lovca napala dionicu
pruge Đeletovci-Stari Mikanovci, pri čemu su stradali vojni
transporti kao i neutvrđeni broj pripadnika vojnih postrojbi.
Još jedan napad izveden je 21. kolovoza na postaje Ivankovo
i Mirkovci, uključivo i potonje naselje, te na gospodarsko
vlastelinstvo u Nuštru, kada je i srušen jedan zrakoplov.
47
Dana 19. rujna između postaja Vinkovci-Ivankovo napadnut
je njemački vojni transport: (poginulo je devet njemačkih
vojnika, a 11 ih je ranjeno),48 dok su 21. listopada
1944. dva Spitfirea raketama napala teretni vlak na postaji
u Mirkovcima.49
Naposljetku, Narodna je zaštita bila djelatna i u Vinkovcima,
čiji su čelnici (Franjo Vučevac, nadzornik NZ-a, Đuro
Jakovljević, gradski inženjer Mirko Vrabec, Nikola Zamberlin,
profesor, i dr. Ivo Pavešić) 5. siječnja 1944. održali
predavanje za javne službenike i namještenike,50 a potom
su, 18. svibnja, izvršili i smotru svih obveznika rojeva Narodne
zaštite,51 koja se trudila izgraditi i skloništa.52

mislim da je od nasih gradova najvise stradao Zadar

Zadar je drugi grad po količini nepotrebnih razaranja u Europi. Odma iza Dresdena.
Meni je zanimljivo da se to nigdi ne spominje, ni u osnovnoj, ni u srednjoj skoli, a bome nije bilo dio ni hrvatske povijesti na faxu mi...

Pitam se zasto

nevjerojatno da se ustaštvo i hrvatski zločini te suradnja sa hitlerom nigdje neuce u skoli...
pa jbt ako smo krivi,krivi smo,netrebamo bježat od krivnje kao naši istočni susjedi...

Koliko se ja sjećam, uči se i u osnovnoj i u srednjoj školi. Ne znam otkud ti to da se ne uči o tome.