Po završetku Drugoga svjetskoga rata neki od nacista iz samog vrha pobjegli su iz ruševina Trećeg Reicha. Među njima nalaze se zvučna imena poput Adolfa Eichmanna, Josefa Mengelea, Franza Stangla i Klausa Barbiea, koji su poznati ne samo zbog počinjenih monstruoznih zločina već i zbog poslijeratnog života u sjeni, daleko u zemljama Latinske Amerike, uvijek korak ispred svojih progonitelja.

Priče o njihovim bjegovima napete su poput dobrih trilera. Uz svesrdnu pomoć katoličkih svećenika iz Rima, bježali su tajnim putovima, skrivajući se u dvorcima austrijskih Alpa da bi naposljetku bili primljeni za argentinske tajne agente. Pokušaji da ih se privede pravdi nisu nimalo manje dramatični, ako se samo prisjetimo preživjelih iz holokausta željnih osvete, nesposobnih političara i smionih planova otmice i ubojstava bjegunaca.

Guy Walters proputovao je svijet u potrazi za istinom o bijegu nacista nakon završetka rata te je skicirao pokušaje, od kojih su neki bili uspješni, privođenja nacista ruci pravde kao i istinu o životima onih koji su joj uspjeli pobjeći.

Walters preispituje i postojanje organizacije Odessa, s posebnom pozornošću proučava bilješke Simona Wiesenthala i otkriva kako su nacisti izbjegli privođenje pravdi zapošljavanjem u savezničkoj obavještajnoj agenciji.

Walters je intervjuirao lovce na naciste i njima slične, bivše agente obavještajne agencije, sam je putovao nacističkim tajnim putovima bijega te je pregledao arhive na tu temu u Njemačkoj, Sjedinjenim Američkim Državama, Engleskoj, Austriji i Italiji kako bi oživio to značajno razdoblje naše nedavne povijesti.

Guy Walters autor je šest knjiga o Drugome svjetskome ratu, uključujući Berlinske igre. Nekadašnji novinar britanskih dnevnih novina The Times, Walters za državne medije piše o povijesnim temama. Živi u Wiltshireu, južna Engleska, sa ženom, književnicom Annabel Vennig, i njihovo dvoje djece.

"Nedvojbeno impresivnim istraživanjem Walters je uspio utkati mnoštvo informacija u  zanimljivu i napetu cjelinu. Veoma razborito usredotočuje svoju pažnju na nekoliko ključnih pojedinaca kao što su Friedrich Buchardt, Josef Mengele i Eichmann, ali i na naciste koji su postali saveznički agenti, poput Wilhelma Höttla (koji je tako nasamario Wiesenthala). Do samih grafičkih detalja autor podsjeća čitatelja na neke od najmonstruoznijih zločina, poput onih Klausa Barbiea, koji je običavao žrtve ubijati ubrizgavanjem kiseline u mjehur i probijanjem pluća iglom. Očigledna je Waltersova frustracija i ljutnja zbog laži, nesposobnosti i nepravde sustava uzrokovane činjenicom da su mnogi ratni zločinci pobjegli ruci zakona.

Pri kraju knjige prisjeća se praćenja Erne Wallich, sedme osobe na popisu najtraženijih nacističkih ratnih zločinaca Simon Wiesenthal centra. Bila mu je potrebna samo minuta da je pronađe u austrijskom internetskom telefonskom imeniku, i, za samo nekoliko dana, pozvonio je na vrata njezina stana. Erna je otvorila. Kako Walters priznaje, knjigu gotovo da je naslovio 'Lov na zlo - ili ne'. Bilo kako bilo, Walters nedvosmisleno dokazuje da je stvarnost nacističkog lova mnogo više od fascinirajućeg mita".