1941.-2011. Grom i pakao: Srbin potukao četnike!
Nekoć davno, prije sedamdesetak godina, Hrvati i
Srbi zajedno su ratovali protiv četnika. Zvali su se partizanima.
Presude hrvatskim generalima u Haagu toliko su okupirale pažnju i
emocije nacije da se danas toga vremena malo tko sjeća, a još manje
spominje.
Nek vrag nosi i vremena i države, ali radi povijesne
istine bio bi red makar se prisjetiti ljudi koji su u Drugome svjetskom
ratu četničkome pokretu nanijeli odlučujući, smrtni udarac. Nisu se
dijelili po naciji ili vjeri, ali bili su ponosni što su Dalmatinci.
Tako im se zvala i brigada s kojom su ušli u povijest: Druga
dalmatinska. Njezinu udarnu šaku, prvu od prvih, činila je Grom desetina
na čelu s osamnaestogodišnjakom Stevom (Andrije) Opačićem, Srbinom, Kninjaninom i poslije narodnim herojem.
|
Stevo Opačić javio se kao dragovoljac da sa svojom Grom desetinom prvi prijeđe Neretvu nakon rušenja mosta |
U završnoj fazi 4. neprijateljske ofenzive,
Hitlerove
operacije Weiss, oni su prvi prešli Neretvu preko srušenoga mosta i
osigurali mostobran za ostale partizanske postrojbe u neprijateljskome
obruču te više od 4000 ranjenika. Na drugoj strani rijeke bilo je
utaboreno čak 12.000 četnika koji su se uz talijansku logistiku tamo
mjesecima grupirali. Namjera
Draže Mihailovića bila je
prilično ambiciozna: očistiti od partizana kompletno zaleđe dalmatinske
obale kako bi u slučaju iskrcavanja zapadnih saveznika na Jadranu baš
oni bili ti koji će ih prvi dočekati.
U tu je svrhu četnički đeneral mobilizirao sve raspoložive snage: 2000 četnika pod komandom majora Slavka Bjelajca, 2000 njih pod komandom popa Momčila Đujića, 3000 pod komandom majora Petra Baćovića, 3000 pod komandom Baje Stanišića, 3000 pod komandom Bore Mitranovića te 5000 crnogorskih četnika pod vodstvom Pavla Đurišića. Za glavnog zapovjednika imenovao je majora Zaharija Ostojića, dok se sam povukao na sigurno, u Kolašin.
Dobrovoljci na Neretvi
Pod udarom Nijemaca i Talijana sa sjevera, većina
partizanskih snaga, izbjeglog naroda i ranjenika našla se na desnoj
obali Neretve u Jablanici. Tito 1. ožujka 1943.
naređuje čuveni manevar: rušenje svih mostova na Neretvi, da se stekne
dojam da odustaje od prelaska rijeke. Samo tri dana poslije, 4. ožujka,
donosi odluku o forsiranju Neretve preko srušenoga mosta, te komandanta
2. dalmatinske brigade Ljubu Vučkovića zove u Vrhovni štab koji se bio smjestio u jednom mlinu u selu Gračanici.
Nakon povratka motociklom u postrojbu, Vučković zove komandanta 3. bataljona 2. dalmatinske, Sinjanina Brunu Vuletića,
i obavještava ga da će njegova jedinica prva prelaziti Neretvu.
Upoznaje ga s činjenicom da će se pothvat morati izvesti po konstrukciji
srušenog mosta i da se na suprotnoj obali, odmah ponad njegova desnoga
kraja, nalazi golemi četnički bunker, izgrađen još za Austro-Ugarske, a
iza njega jake rezerve neprijatelja...
“Treba im se prišuljati neprimjetno, bez buke, i
iznenaditi ih na spavanju. Naša je najveća šansa u tome što oni ne slute
da ćemo iznova prelaziti Neretvu, kad smo već srušili most”, izvijestio
je svoje borce Bruno Vuletić. Nekoliko trenutaka vladala je tišina, a
onda se javio komandir 2. čete Jozo Grubelić: “Naša će
četa prva prelaziti Neretvu! Ima li dobrovoljaca?” Poslije kraće stanke,
svjedoče prisutni, javio se desetar 4. desetine, takozvane Grom
desetine, Stevo Opačić: “Ja i moja grupa bit ćemo dobrovoljci.”
Šestog ožujka, pod okriljem mraka i rijetke kiše, 3.
bataljon spustio se iz Jablanice oko 18 sati željezničkim nasipom do
srušenog mosta, pa onda sjedećki u nabujali kanjon rijeke. Grom desetina
- koju su uz komandira Opačića činili Mirko Katić, Marko Berger, Stanko Skračić, Krešo Grubelić, Mila Milošević, Silvestar Anić, Marin Ševo, Rade Grnić, Vicko Ružić, Gojko Ščerbo, Nikola Polić i Vinko Milan Zulin – tada je odložila rance i teže naoružanje, te skinula cokule.
Nitko stariji od 20 godina, bosonogi, u vunenim
čarapama, s torbicama prepunim ručnih bombi, stali su se verati uz
čeličnu konstrukciju vlažnu od rosulje, pod kojom je hučala zapjenjena
rijeka. Iako ih je neko vrijeme skrivao mrak, četnici su primijetili
pokrete te su mitraljeskom vatrom stali zasipati most. Odmah su pogodili
Stanka Skračića, koji je pao u Neretvu, a malo poslije ranjena je i
Mila Milošević.
Na čelu kolone
Stevan Opačić penjao se među prvima. Kad je svladao
rešetke i došao do vrha, našao se pred dvojbom koju se nije dalo
riješiti razmišljanjem. Most je bio iščupan iz kamenog postolja i
prevrnut u suprotnom smjeru, a do njegova podnožja zjapila je mračna
jama. Morao je skakati u nepoznato, iako nije znao hoće li ga dočekati
provalija, voda ili čvrsto tlo. Doskočio je pravo pred četničkog
stražara. “Predaj se ili skači u vodu!” viknuo mu je Opačić i istodobno
mu pod noge suknuo ručnu bombu.
Ubrzo je unutar bunkera prasnula još jedna. Među
četnicima je izbila panika naročito nakon što im je Opačić zauzeo teški
mitraljez i iz njega stao tući po njegovim dotadašnjim vlasnicima. Uto
je stigao i Marko Berger, pa ostatak desetine. S druge obale partizani
su svojim “specijalcima” pokušavali dati minobacačku potporu. Zbog mraka
i nervoze netko je, međutim, minu u cijev položio naopako, s upaljačem
prema dolje.
Minobacač se od eksplozije rascvjetao, a oko njega
su ležali mrtvi i ranjeni. Pod zaštitom Opačićeve desetine, most su
ubrzo prešla tri partizanska bataljona. Prebacivanje je teklo čitavu
noć, a da četnici nisu posumnjali da se radi o značajnijem prodoru. Bili
su uvjereni kako je Neretvu prešla tek manja skupina partizana da ih
zavara, pa su im uporno prijetili da se predaju ili će ih, kad svane,
poklati i baciti u Neretvu.
Kad je svanulo, dočekalo ih je, međutim, veliko
iznenađenje: juriš i mitraljeska paljba s bokova. Ubijeno je više od 130
četnika, još 140 ih je zarobljeno, a ostali su se razbježali. Time su
stvoreni uvjeti za izgradnju pontonskog mosta te prebacivanje svih
preostalih jedinica i ranjenika dalje, prema Boračkim jezerima i Prenju.
U daljnjem napredovanju četnicima nije dopušteno pregrupiranje, te su
gotovo potpuno uništeni.
Protjeran!
Jedna od najdalekosežnijih posljedica bitke na
Neretvi bio je definitivni četnički poraz, nakon kojega su se oni trajno
povukli na uži prostor Srbije. Do kraja rata više nisu predstavljali
značajniju prijetnju. Pokazali su se potpuno vojno inferiorni u odnosu
na partizane, što je svakako ubrzalo odluku saveznika da se odreknu
pomoći Draže Mihailovića. Uloga Grom desetine i njezina komandira Steve
Opačića u tome pothvatu bila je golema.
“Bili smo mladost od 18 do 19 godina koja nije puno
razmišljala”, svjedočio je godinama poslije glavni junak ove priče. “Tek
kad smo potrošili ručne bombe i utišali četničke bunkere uz Neretvu,
obuzeo me je toliki strah da sam se skoro uneredio u gaće...” A onda je u
zadnjem ratu zajedno s četnicima iz svojeg doma protjeran i Stevan
Opačić i brojne obitelji onih koji su u borbi protiv velikosrpstva
riskirali živote.
Štoviše, iz nekadašnjeg splitskog stana ovoga
narodnog heroja, nakon što su ga zauzeli “novi osloboditelji”,
devedesetih godina odašiljani su kompromitirajući faksovi protiv
hrvatskih branitelja koji su se drznuli javno svjedočiti o zločinima
protiv nedužnih srpskih civila u Lori (Mario Barišić). Ako je povijest učiteljica života, onda se od ove naše malo toga pametnoga da naučiti.