PUČ LORKOVIĆ – VOKIĆ: Neuspjeli pokušaj spašavanja NDH u zadnji tren

Nažalost, predobro znamo kako je sve završilo, stotine tisuća Hrvata pogubljeno je na Bleiburškom polju i tijekom Križnog puta, a Pavelić, Luburić i ostali ugodno su živjeli u emigraciji sve dok se i oni nisu počeli međusobno ubijati

Poslije kapitulacije Italija u jesen 1943. godine, dio dužnosnika iz najužeg vodstva Nezavisne Države Hrvatske počeo se baviti kombinacijama kako sačuvati državu bez obzira hoće li Njemačka pobijediti u ratu, do kulminaciju toga došlo je u kolovozu 1944. godine u tzv. puču Lorković – Vokić.

Naime, NDH je od početka svoga postojanja bila čvrsto povezana sa Trećim Reichom i Italijom, a nakon kapitulacije Italije veze s Hitlerovom Njemačkom postale su još jače. Tada je dio ustaških dužnosnika uspostavlja kontakt sa Hrvatskom Seljačkom Strankom, čiji je čelnik Vladko Maček bio interniran u Kupincu, koji žele uspostaviti „široki narodni front“ koji će se suprotstaviti sve jačem patrizanskom pokretu koji je u međuvremenu u svoje redove privukao i dio uglednih HSS-ovaca. Uz to kalkulirali su da ako Njemačka izgubi rat imati će uz sebe stranku čji je predstavnik ministar u izbjegličkoj vladi Kraljevine Jugoslavije u Londonu ( Ivan Šubašić) te će se stoga lakše nagoditi sa Saveznicima o očuvanju NDH. Ante Pavelić je te pokušaje sasjeko u korijenu ne pristajući na nikakve uvjete HSS-a, pogotovo one o distanciranju od Njemačke, te je osobnim autoritetom zapovijedio prekid svih kontakata sa „seljacima“, što su njegovi odani, iako nezadovoljni, dužnosnici poslušali.

Kontakti s HSS-om

Ipak u ljeto 1944. kada je bilo sve izglednije da će Njemačka izgubiti rat pa se ponovno oživljava akcija pregovaranja s HSS-om o traženju izlaza za spašavanje hrvatske države. Kao glavni zagovornici sporazuma s HSS-om i prelaskom NDH na stranu Saveznika ističu se Mladen lorković, ministar unutarnjih poslova, i Ante Vokić tada na dužnosti ministra oružanih snaga u vladi NDH. Oko njih se okupio krug istomišljenika iz ustaškog vrha koji su bili antinjemačkog raspoloženja., a u taj krug su se ukljčila i grupa istomišljenika iz HSS-a (Farolfi, Tomašić, Torbar, Pernar i drugi) te dio domobranskog vrha koji je već duže vrijeme bio u kontaktu sa prvacima HSS-a.

Preko Davida Sinčića, nekadašnjek povjerenika pri Višem zapovjedništvu Talijanskih oružanih snaga, Mladen Lorković se povezao sa potpredjesjednikom HSS-a Augustom Košutićem. Uskoro su sastanci Lorkovića, kojima se pridružio i Vokić, sa Košutićem i drugim predstavnicima HSS-a postali redoviti, a pridružili su im se i neki domobranski časnici.

Plan akcije

Isprva neformalni razgovori doveli su do pripreme plana akcije koji je predviđao razoružanje Njemačke vojske, odstup Pavelića, uspostavu vlade od predstavnika HSS-a te poziv saveznicima da se iskrcaju na jadransku obalu. Također iz HSS-a su sa planom akcije upoznali i Jurja Krnjevića tadašnjeg predstavnika Hrvata u izbjegličkoj vladi u Londonu te je on, navodno, utjecao na cijelu akciju iako nije bio njezin inicijator.

Prema planu, koji je kasnije rekonstruiran prema Sinčićevom svjedočenju, Vokić je kao ministar oružanih snaga trebao u suradnji s domobranskim jedinicama razoružati njemačke trupe i nepokorne ustaše, nakon čega bi se krenulo na preuzimanje vlasti i svrgavanje Pavelića. Treba napomenuti da nitko od zavjerenika, osim nekih HSS-ovaca, nije želio da se Pavelić uhiti nego ga se jednostavno željelo maknuti s vladajućeg položaja i možda mu dati neku drugu funkciju. Navodno se razgovaralo o tome da Poglavnik zadrži titulu i postane ministar vanjskih poslova, ali se od toga odustalo zbog njegovog negativnog imiđa među Saveznicima. Tako da je pri planiranju puča Pavelićeva buduća sudbina ostala nedefinirana, ali su se svi zavjerenici kleli u vjernost vođi.

Prema povijesnim izvorima, glavni urotnici, Lorković i Vokić o svemu su obavijestili Pavelića, kojega su željeli pridobiti na svoju stranu jer su vjerovali da će Njemačka kad tad kapitulirati.

Iako su neki povjesničari negirali ove navode dokumenti dokazuju suprotno.

Ante Moškov, zapovjednik Poglavnikovog tjelesnog zdruga, izjavio je na suđenju pred komunističkim vlastima da je Pavelić itekako bio upoznat sa djelovanjem dvojca Lorković – Vokić te da ju je u početku odobravao.

Potvrda se nalazi se i u pismu koje je Lorković uputio Paveliću iz kućnog pritvora gdje je bio interniran nakon što je otkrivena cijela zavjera.

„Vi najbolje znadete da (u zadnjim tjednima) nikada nisam ni koraka činio bez Vašeg (i prethodnog i naknadnog) znanja i odobrenja.“

Još jedan dokaz da je Pavelić sve znao o akciji Lorković-Vokić je činjenica da je o svemu odmah obavijestio Nijemce, točnije njemačkog poslanika Kaschea, koji mu je uvijek bio naklonjen. Poglavnik se želio „oprati’“od akcije te je izjavio da se „svemu tome nije protivio jer je želio dobiti zaokruženu sliku, t.j. da vidim ‘koliko će daleko gospoda ići“. Iako nema povijesnih izvora o tome, Pavelić je nakon razgovora sa Kascheom očito dobio slobodne ruke da se obračuna sa zavjernicima.

30. kolovoza 1944. godine održana je dramatična sjednica vlade NDH na kojoj je Pavelić sve ministre obavijestio o akciji Lorković-Vokić, koji su također bili na sjednici, te je zatražio njihove ostavke, što je prihvaćeno. Dan poslije Lorković i Vokić su i službeno razriješeni dužnosti, a nakon toga je krenula sveobuhvatna akcija uhićenja svih koji su bili upleteni u „zavjeru“. Uhićeni su razni ustaški dužnosnici, domobranski časnici te istaknuti prvaci HSS-a

Premda je službena vlast NDH željela zataškati aferu Lorković-Vokić, ipak su u javnost procurile informacije koje su izazvali napetost. Nekoliko dana kasnije u službenom tisku je objavljena kratka vijest o uhićenju Lorkovića i Vokića, uz obrazloženje da su obojica u posljednje vrijeme „politički djelovali protivno njihovom službenom djelokrugu i njihovim ustaškim obvezana i djelatnostima“.

Poglavnik je prema zavjerenicima bio nemilosrdan, većina je bila na mučnim ispitivanjima u zatvorima, neki su tamo i ostali dok su oni pušteni izgubili sve funkcije.

Smaknuća nakon poraza

Predvodnici puča Lorković i Vokić deportirani su u zatvor u Lepoglavi, a njihova sudbina završila je tragično. Prilikom povlačenja ustaške vlade na čelu s Poglavnikom obojica su ubijeni pod okolnostima koje i danas nisu razjašnjene. Iako se spekulira da su ubijenni po Pavelićevoj naredbi o tome nema pisanih dokaza ni svjedoka.

Osim njih istoga dana smaknuti su prvaci HSS-a Farolfi i Tomašić, dok u ostali HSS-ovci nakon nekoliko dana oslobođeni.

Zanimljivo je da je Pavelić nepunu godinu nakon puča sam inicirao pregovore sa Saveznicima preko memoranduma koji je zrakopolovom dostavio ministar Vjekoslav Vrančić u južnu Italiju u stožer feldmaršala Harolda Alexsandera. Memorandum je predan ali Saveznici na njega nikada nisu odgovorili, ignorirajući ga kao i sve dotada službene ili neslužbene pokušaje vlasti NDH da se u zadnji trenutak priključe pobjedničkoj strani.

Nakon toga Poglavnik je čak pokušavao sa slovenskim i crnogorskim nacionalitima, koji su surađivali s Nijemcima, dogovoriti zajedniču frontu u Istri ili pred Ljubljanom gdje bi se oduprli partizanima i čekali pomoć Savezničkih snaga. O toj ideji Poglavnik je razgovarao i sa četničnčkim generalom Svetomirom Đukićem, izaslanikom Draže Mihailovića, ali na kraju od sve nije bilo ništa pa je Pavelić sa najužom pratnjom pobjegao put Austrije ostavivši vojsku i narod na milost i nemilost nadirućim komunističkim jedinicama.

Na žalost, predobro znamo kako je sve završilo, stotine tisuća Hrvata pogubljeno je na Bleiburškom polju i tijekom Križnog puta, a Pavelić, Luburić i ostali ugodno su živjeli u emigraciji sve dok se i oni nisu počeli međusobno ubijati.

Haha..kakav si ti majstor...čuj kpj i totalitarizam u 1920. godini......jeboteeeeeee....jebene 2 godine posle velikog rata.......daj i meni malo toga na čemu si...pliz
Opravdano, zabranjeni Obznanom, a?
Zato što su na izborima dobili malo previše glasova, pa se vladajuća klika usrala?

https://sh.wikipedia.org/wiki/Obznana

kaže između ostalog i ovo:
Vlast je u KPJ, koja je na svojem Drugom kongresu 1920. u Vukovaru, proklamirala orijentaciju na stvaranje "narodne i crvene vojske" sa ciljem rušenja kapitalizma, uspostave diktature proletarijata i vlasti sovjeta, vidjela opasnog neprijatelja. Komunisti su prijetili ujediniti nezadovoljne seljake i radnike dajući im ideologiju, čvrstu organizaciju i oslonac na prvu uspešnu "proletersku revoluciju" u Rusiji.

Jesu li trebali čekati da se dogodi ovo, kao u susjednoj državi:
https://en.wikipedia.org/wiki/Red_Terror_(Hungary)

pa ovo:
https://en.wikipedia.org/wiki/White_Terror_(Hungary)

Lenjina i Staljina da ne spominjem.
Realno, progoni komunista do Drugog svjetskog rata, znači zaključno sa danom 6. 4. 1941. bili su kamilica u odnosu na ovo u Mađarskoj. Napisao sam i da oni sigurno nisu bili i uvijek opravdani, ali da, u svakom slučaju bili su daleko humaniji od komunizma.

Vladajuća klika se prepala? Pa naravno da se prepala, i to s razlogom. Demokratska društva i države i danas zabranjuju totalitarističke pokrete, simbole i tako dalje. Očekivati od novouspostavljene Kraljevine da vuče neke demokratske poteze kakvih se ne bi posramili Amerikanci bilo je, po mojem mišljenju, ipak malo previše jer se demokracija uči, a vladajuća klika je imala puno skrivenih namjera, međutim, Obznana je bila dobar potez jer je zemlju sačuvala od puno većeg zla. Kamo sreće da je netko tako zabranio npr. naciste u Njemačkoj. Kakva god da je Kraljevina bila, ona nije bila totalitaristička.

Za kraj, mislim da Mačeku nije bilo ni na kraj pameti na što su sve spremni ustaše i Pavelić. Toliko o njemu kao nekom velikom prognozeru koji je kao znao da će nacistička Njemačka izgubiti rat. Za nas bi bilo puno bolje da je, kao najbitniji političar u Hrvata, "znao" kakva će biti ustaška strahovlada, što mu je trebalo biti bliže i važnije. Da je znao, uvjeren sam da im ne bi prepustio svoje mjesto ni pozvao narod da ih podrži.

Što reći o Luburiću koji je bio voljan sa Sovjetima pregovarati o hrvatskoj neovisnosti? U serijalu "Jugoslavenske tajne službe" prikazuje ga se kao osobu koja je "voljna ići s crnim đavlom samo da Hrvatska bude neovisna". U tom svjetlu, mislim da nam nije trebala nova "Neovisna" Država Hrvatska. Drugim riječima, samo uz Boga i krunicu, kao u Domovinskom ratu, vrijedilo je stvoriti Hrvatsku. Međutim, nažalost, i u njoj danas malo je Boga i krunice, a puno nepravde i iskorištavanja, što dovodi do stagnacije i izumiranja.

Problem je što smo upali u žrvanj te velebne globalizacije a bojim se da je cijena priznanja slobodne Hrvatske bila i da prepustimo neke strateške državne tvrtke strancima. HT recimo, INA i druge z akoje ni ne znamo da su već sada u stranom vlasništvu.
Druga stvar je što smo godinama imali lopove koji za sitnu proviziju prodaju sve drugo.