Dvije dimenzije u kojima se potrebna reforma hrvatskog društva mora ostvariti očituju se u odnosu hrvatske države prema njezinim državno-pravnim prethodnicama te prema svim žrtvama svih nečovječnih režima i zločina općenito. Što se tiče ovoga prvog, postoje četiri perspektive među kojima možemo birati kako ćemo gledati na današnju Hrvatsku. Prva od njih ona je mesićevska: mi Hrvati jedini smo "dvaput pobijedili", budimo eklektični, i ustaše i partizani su "naši", anything goes. Druga dva načina dijametralno su suprotne srodnosti: s jedne strane, to je afirmacija ustaštva naspram partizanstva, koja postoji samo na društvenim rubovima; s druge strane, to je afirmacija partizanstva naspram ustaštva, a koju se onda, falsificirajući povijest, prikazuje kao preteču hrvatskih branitelja. Četvrti put jedini je plodonosan: ustaški i partizanski pokret bili su, neovisno o eventualnoj dobroj volji svojih pokretača ili dragovoljaca, produžene ruke totalitarizama sa središnjicama u Berlinu i Moskvi. Je li Jugoslavija od 1945. do 1948. godine doista bila toliko drukčija od NDH za cjelokupnoga svojeg četverogodišnjega postojanja? Možda jedino po brcima kakve je na svakome koraku popularizirala sveprisutna slika velikoga vođe. Zamisao po kojoj se moramo identificirati s partizanima ili ustašama lažna je alternativa; ideja po kojoj je iz njih potrebno izvesti neku vrstu sinteze također je pogrešna. Suvremena Hrvatska treba biti samosvojni subjekt, a ne prirepak bilo koje minule državne tvorevine.
Usredotočimo li se na drugi navedeni aspekt uspostavljanja zdravoga odnosa prema nacionalnoj prošlosti, potrebno je pronaći formulu iza koje će moći stati glavnina hrvatskog naroda. Zato umjesto definitivnih tvrdnji kao što je "sve žrtve nisu jednake", pa čak i "sve žrtve su jednake", možemo ponuditi rečenicu: sve su nevine žrtve jednake i sve su krive žrtve jednake, pri čemu je potonjima trebalo suditi, a ne ih a priori pobiti, te je i u Jasenovcu i na Bleiburgu stradao prevladavajuć broj nevinih. Svaka suprotna tvrdnja – poput opravdanja koje Goldstein, Nobilo i Pupovac još uvijek daju za masovne pokolje – nije samo protukršćanska, nego i protuhumanistička. Gdje je točka konsenzusa koju se može postići u Hrvatskoj? Ako većina građana nije u stanju supotpisati gore navedenu definiciju, tada doista živimo u dvama paralelnim društvima unutar jedne zemlje. Hrvatska prošlost je oteta; oni koji njome raspolažu kao obiteljskim nasljeđem radi vlastitih društvenih probitaka i održavanja privilegija iz komunističkoga razdoblja protagonisti su i sustavna onemogućavanja razotkrivanja, primjerice, istinskog broja žrtava i Jasenovca i Bleiburga. Istina bi, očekivano, poremetila društvenu dominaciju neformalne kaste kojoj pripadaju i Goldstein, Nobilo i Pupovac, održavajući status quo barbarskom argumentacijom kao sredstvom moralne ucjene. Talac? Između ostaloga, hrvatska budućnost.