Fakti:
Naziv "Užička republika" je bio kolokvijalne prirode, te ga ni sami komunisti nisu koristili u nikakvim dokumentima: u tadašnjoj Srbiji vjernost monarhiji Karađorđevića još nije bila ozbiljno dovedena u pitanje.
Njemačke snage - koje su u Srbiji bile svedene na mali broj zbog potreba izvođenja napada na SSSR - su napustile Užice bez većih borbi, ostavivši iza sebe netaknutu tvornicu oružja.
U tvornici oružja u Užicu proizvedeno je 21.000 pušaka, 2,7 milijuna metaka i 30.000 ručnih bombi koje su podijeljene ustanicima pod kontrolom partizana (njih je bilo oko 25.000, dijelom u seoskim stražama koje često i nisu znale jesu li odane Titu ili Mihajloviću, a nešto u partizanskim postrojbama koje su doista bile spremne za borbu), osim oko 1.200 pušaka i nešto municije koje su dostavljene četnicima (prema sporazumu J. B. Tita i Draže Mihailovića sklopljenom u selu Brajićima 27. listopada 1941.).
U biti, jedina veza "Užičke republike" s državnošću bila je organizirana vlast na privremeno oslobođenom području. Užička republika nije imala stalne granice, već su se one mijenjale gotovo svakodnevno sa svakim pokretom partizana i četnika na jednoj i okupatora na drugoj strani, a otprilike su zauzimale područje od rijeka Drine na zapadu Morave na istoku i od rijeke Skrapeža na sjeveru do Uvca na jugu.
- i 3. studenog 1941. godine četnici su napali Užice u pokušaju da preuzmu kontrolu nad tim gradom: u tome nisu uspjeli, a u partizanskom protunapadu je 3. studenog 1941. godine četnicima oduzeta Požega. Međutim je u borbama kod Kosjerića 7. i 8. studenog odred od oko 1.500 četnika pod zapovjedništvom kapetana Dragoslava Račića nanio ozbiljan poraz partizanima; barem 120 partizana se pritom predalo četnicima, koji su ih u grupi od ukupno 365 zarobljenih partizana predali Wermachtu 13. studenog 1941. godine u selu Slovac kod Lajkovca;
Nakon 67 dana vlasti NOVJ u Užicu (od 24. 09. do 29. 11. 1941.), snage njemačkog Wehrmachta - koji je radi slamanja partizana u Srbiji angažirao oko 80.000 vojnika - uz stanovitu potporu četnika su partizane u ofenzivi na Užice potisnuli na jug prema Sandžaku. Ujedno su partizani posve potisnuti sa širokog ruralnog područja na zapadu Srbije kojega su do tada držali pod kontrolom. Ta je vojna akcija u desetljećima komunističke Jugoslavije bila nazivana "Prva neprijateljska ofenziva", danas neki autori koriste Wehrmachtov naziv "Operacija Užice".
Smatra se da su partizani u tom vojnom sučeljavali imali preko 4 tisuće mrtvih, te znatno veći broj ranjenih - gubici kakvi vojne postrojbe od dvadesetak tisuća ljudi u principu čine nesposobnima za daljnju borbu. Njemačke su snage su pretrpjele tek manje gubitke.
Komentar:
Iz ovih ovako napabirčenih fakata proizlazi da su Titovi partizani držali Užice kao posljedicu intergnuma nastalu nakon raspada Kraljevine, i uspostave nedićeve vlasti u Srbiji, koja očito nije mogla imati kontrolu nad cijelim teritorijem, i njemačke usmjerenosti na operaciju Barbarossa. Partizani su očito ušli u prazan prostor. Tu vlast su imali u dogovoru sa četnicima jer je Draža Mihajlović imao štab u nedalekoj (25 km) Požegi. Taj izbor Užica se za partizane pokazao kao Bingo jer je u Užicu bila tvornica oružja. To je ujedn bio i uzrok problema u odnosu sa četnicima jer su partizani sebi proizvodili oružje, a nisu ništa (ili barem ne dovoljno) davali Kraljevskoj vojsci. To je bio i casus belli između partizana i četnika u kojem su partizani na kraju obrali bostan. A ne bi, da Nijemci nisu vidjeli da je vrag odnio šalu, vratili operativne jedinice, i otjerali najzločestije među nestašnom djecom. Poslije su to htjeli učiniti i sa Dražom Mihajlovićem, ali njegovo umijeće pregovaranja, omogućilo mu je na kraju ne samo da sačuva živu glavu i vojsku već i da ga Nijemci trebaju, iako poznavajući ga nisu mu nikad do kraja vjerovali. Danas je to dražino vjerolomstvo razlog za ne samo rehabilitaciju već i slavljenje Mihajlovića u Srbiji. Bilo kako bilo, nakon što je Pećanac (18.08.1942.) sa Nijemcima sklopio sporazum, legalizirani su i Mihajlovićevi četnici, i na kraju čak primali plaću preko nedićeve žandarmerije, u zamjenu za žandarmerijski posao u Srbiji i vojni posao u NDH.
Na kraju želim reći da nemam ništa protiv rehabilitacije Draže Mihajlovića i njegove Vojske u Srbiji. I to ne samo zbog same činjenice da nije imao pošteno suđenje poslije rata. Bio je političar i vojnik koji je u datim okolnoostima pokušao plivati kako najbolje zna legitimno se boreći za određenu političku ideju. Koliko je u tome sačuvao obraz i čiste ruke pokazalo bi neko poštenije suđenje kojega na ovim prostorima još nismo dosegli. Sud povijesti jedino preostaje...
