A ako idemo do kraja o antifašizmu, on je u ww2 dosta problematičan pojam jer zapravo nijednoj od velikih savezničkih vojski primarna motivacija za rat protiv trećeg reicha nije bilo konkretno protivljenje njihovoj političkoj ideologiji. Da jest, onda bi rat počeo odmah 1933, a ne tek kad je Hitler napao Poljsku. To je na kraju krajeva isto nastalo kao jedan fini propagandni pojam. Poljski i francuski pokret otpora bili su motivirani poljskim i francuskim nacionalizmom, a ne konkretno protivljenjem nacizmu. Britanci, Amerikanci, Sovjeti borili su se zbog svojih interesa, svog nacionalizma/imperijalizma, i naravno jer su bili napadnuti. Plus antinjemački sentiment koji je ostao iz ww1.

(Isto tako da se ne lažemo nama u Domovinskom ratu motivacija je bila pretežno hrvatski nacionalizam, kao manifestacija otpora prema agresivnom srpskom nacionalizmu. Nisam sklon ovim pričama da smo se u Domovinskom ratu mi borili protiv fašizma. Shvaćam da se može to i tako interpretirati, ali mislim da se tu radilo prvenstveno o sukobljenim nacionalnim interesima a ne toliko o sukobu različitih političkih ideologija. Kao i Fancuzi i Nijemci u ww2.)

Jedina vojska koja mi pada na pamet koja bi se mogla u pravom smislu nazvati antifašističkom bili su talijanski partizani.

Dakle oni koji su se borili protiv fašističke ideologije u vlastitoj zemlji a nisu istovremeno bili svi kolektivno vođeni nekom drugom totalitarnom ideologijom već su bili široka koalicija komunista, socijalista, republikanaca, liberala, anarhista, katoličkih socijalista itd itd. Ljudi različitih interesa koji su bili ujedinjani upravo protivljenjem fašizmu. A kad porazimo fašizam, onda ćemo se dogovoriti o obliku države. To je jedini pravi antifašizam.

Tako nešto kod Hrvata nije postojalo, objektivno vjerojatno nije ni moglo postojati i to ponajviše zbog ustaša. Oni su povezali hrvatsku državu i fašizam i stvorili situaciju da ako si protiv drugog, de facto moraš biti i protiv prvog. No nije cijela krivica na njima. Vođa stranke koja je bila legitimni predstavnik hrvatskog naroda je to dozvolio, prvo odbivši vlast. U redu, nije htio biti kolaboracionist, pohvalno. Ali onda je on, odnosno ta stranka, kao objektivni vođa hrvatskog naroda morala dokazati njegov antifašistički karakter i povesti hrvatsku antifašističku borbu. A što se dogodilo - pola stranke se priključilo jugoslavenskoj komunističkoj vojsci, pola fašistima, ministri mu sjede u kraljevskoj vladi u Londonu. Potpuni raspad i nestanak hrvatskog političkog subjekta i nedostatak bilo kakvog vodstva. Zato kažem da je hrvatski antifašizam utihnuo.

U Telegramu ima jedan zanimljiv članak Darka Bekića, o situaciju u KP prilikom proglašenja NDH. dakle Kominterna i Kopinić (a to znači i Tito) bili su za stvaranje KPNDH, i u tom smislu vođeni su pregovori odmah po uspostavi NDH između KP i Ustaša. Pregovori, koje su u ime Tita (koji je bio u Beogradu) vodili Bakarić i Hebrang, su završili sporazumom postignutim sredinom travnja(!). Međutim Tito je bio između dvije vatre, između Kopiniča (kojem je dugovao sve) koji je prenosio volju Moskve i srpskocrnogorske struje na čelu sa Rankovićem i Đilasom, struje koja se žestoko tome protivila.Problem nije u svemu toliko bio na strani komunista koliko u nepovjerenju ustaša prema komunistima. Tako su da bi imali garancije da će se komunisti poštovati travanjski Sporazum sa ustašama, ovi zadržali kao taoce u Kerestincu komuniste koje je zatočila mačekova vlada. Zanimljivo da je ta grupa koja je bila u kerstincu na čelu sa Cesarecom bila oduševljena mogučnošću uspostave KPNDH! Kasniji razvoj događaja koji je završio tragedijom za iste, u zagrebačkoj organizaciji KP (nesuđenoj KPNDH) optuživali su svoju centralu iz Beograda. Sve je to naravno otišlo u vjetar Hitlerovim barbarosnim vjerolomstvom prema Staljinu. Ostalo je antifašističaka poovijest!

to je istina, KP je prije Hitlerovog napada na SSSR, vec planirala uspostavu posebnih ili zasebnih KP u Hrvatskoj, Srbiji itd. 

nije nikakva tajna da su ustase i komunisti suradjivali prije WWII odnosno u Kraljevini, logicno jer su imali zajednickog neprijatelja, a tijekom postojanja pakta Hitlera i Staljina, KP Treci Rajh pa ni NDH nije gledala kao neprijatelje, naprotiv

Iz cijele Josipovićeve tvrdnje o tome kako su širokobriješki fratri, zajedno sa samostanom u kojemu su obitavali, bili legitiman vojni cilj, ostaje zastrašujuća istina kako ljevica jednostavno ne priznaje tuđe žrtve odnosno ne priznaje da su uopće (ljevica) u mogućnosti počiniti zločin.

Naime, nakon početnih tvrdnji, suočen s uraganom kvalitetnih reakcija nekih istaknutih hrvatskih intelektualaca (Ristić, Raspudić, Sesardić...) koji su vrlo lako ukazali na zastrašujući Josipovićev pristup u ocjeni tko jest a tko nije legitiman cilj (Josipović je sveučilišni profesor prava a ne poluobrazovani lijevi anarhist s kokošjim prsima i povodcem u nosu te umašćenom kosom) Josipović je u svom otvorenom pismu svojim kritičarima, koje doduše više djeluje na krik uvrijeđenog očajnika nego na kvalitetan demantij, izložio svoje viđenje stvari u kojemu navodi kako je samostan bio pretvoren u utvrdu a fratri u njemu u oružanu silu koja se oružjem suprotstavljala "oslobodicima"(koji su narod Hercegovine uspješno oslobađali tereta života i imovine) pa da su time izgubili status onih koje se po pravu, ne smije mučiti ni ubijati.

KP Hrvatske i KP Slovenije postoje od 1937

Ali ne kao samostalne partije. I tekst nije bio o tome, već o namjeri konstituiranja KPNDH.

i onda nama takvi sjede u politici....