A ako idemo do kraja o antifašizmu, on je u ww2 dosta problematičan pojam jer zapravo nijednoj od velikih savezničkih vojski primarna motivacija za rat protiv trećeg reicha nije bilo konkretno protivljenje njihovoj političkoj ideologiji. Da jest, onda bi rat počeo odmah 1933, a ne tek kad je Hitler napao Poljsku. To je na kraju krajeva isto nastalo kao jedan fini propagandni pojam. Poljski i francuski pokret otpora bili su motivirani poljskim i francuskim nacionalizmom, a ne konkretno protivljenjem nacizmu. Britanci, Amerikanci, Sovjeti borili su se zbog svojih interesa, svog nacionalizma/imperijalizma, i naravno jer su bili napadnuti. Plus antinjemački sentiment koji je ostao iz ww1.
(Isto tako da se ne lažemo nama u Domovinskom ratu motivacija je bila pretežno hrvatski nacionalizam, kao manifestacija otpora prema agresivnom srpskom nacionalizmu. Nisam sklon ovim pričama da smo se u Domovinskom ratu mi borili protiv fašizma. Shvaćam da se može to i tako interpretirati, ali mislim da se tu radilo prvenstveno o sukobljenim nacionalnim interesima a ne toliko o sukobu različitih političkih ideologija. Kao i Fancuzi i Nijemci u ww2.)
Jedina vojska koja mi pada na pamet koja bi se mogla u pravom smislu nazvati antifašističkom bili su talijanski partizani.
Dakle oni koji su se borili protiv fašističke ideologije u vlastitoj zemlji a nisu istovremeno bili svi kolektivno vođeni nekom drugom totalitarnom ideologijom već su bili široka koalicija komunista, socijalista, republikanaca, liberala, anarhista, katoličkih socijalista itd itd. Ljudi različitih interesa koji su bili ujedinjani upravo protivljenjem fašizmu. A kad porazimo fašizam, onda ćemo se dogovoriti o obliku države. To je jedini pravi antifašizam.
Tako nešto kod Hrvata nije postojalo, objektivno vjerojatno nije ni moglo postojati i to ponajviše zbog ustaša. Oni su povezali hrvatsku državu i fašizam i stvorili situaciju da ako si protiv drugog, de facto moraš biti i protiv prvog. No nije cijela krivica na njima. Vođa stranke koja je bila legitimni predstavnik hrvatskog naroda je to dozvolio, prvo odbivši vlast. U redu, nije htio biti kolaboracionist, pohvalno. Ali onda je on, odnosno ta stranka, kao objektivni vođa hrvatskog naroda morala dokazati njegov antifašistički karakter i povesti hrvatsku antifašističku borbu. A što se dogodilo - pola stranke se priključilo jugoslavenskoj komunističkoj vojsci, pola fašistima, ministri mu sjede u kraljevskoj vladi u Londonu. Potpuni raspad i nestanak hrvatskog političkog subjekta i nedostatak bilo kakvog vodstva. Zato kažem da je hrvatski antifašizam utihnuo.