Ovih dana navršava se 96 godina od potpisivanje međunarodnih Rapalskih ugovora kojim su veliki dijelovi hrvatskog etničkog teritorija na obalama Jadrana dani Italiji kao dio ratnog plijena iz I. svjetskog rata. Te ugovore potpisala je u ime Hrvata Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (preimenovana 10 godina kasnije u Jugoslaviju).
Dakle, Jugoslavija je „prodala“ velike hrvatske obalne teritorije Italiji, uključujući gradove Zadar i Rijeku.
Loš početak za nas Hrvate bio je 1915. kad su sile Antante nudile saveznici Srbiji: Bosnu, Hercegovinu, Slavoniju, Srijem i Bačku, Južnu Dalmaciju i Sjevernu Albaniju, ali su Srbi to tada odbili jer im Antanta nije ponudila Banat, koga su tada ponudili Rumunjskoj na račun Mađarske, a Makedonija je bila ponuđena Bugarskoj.
2. studenog 1920. potpisan je u malom gradiću kraj Genove Rappalu ugovor između Antante, Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca kao i Kraljevine Italije po kojem je Italiji pripojena Istra, Zadar, Lošinj, Lastovo, Palagruža i Sušac i Trst.
Zatim sklapaju novi ugovor 27. srpnja 1924., čime je stvorena Slobodna država Rijeka (Fiuma) i ona je zatim pripojena fašističkoj Italiji.
Sve se to zbivalo daleko prije stvaranja NDH i pojave ustaškog pokreta, a hrvatske pokrajine predane su Italiji.
1941. godine, u jeku II. svjetskog rata, koji je počeo gotovo dvije godine ranije napadom Njemačke i SSSR-a na Poljsku, te diobom te države između dvije totalitarne imperijalne sile, dolazi do uspostave NDH. Već tada je veliki dio Dalmacije međunarodnim ugovorima bio pod državom Italijom. Da je Pavelić taj stari međunarodno važeći ugovor pokušao odbiti, značio bi potpuni pad Nezavisne Države Hrvatske jer je ugovor imao međunarodnu snagu. Doživio bi okupaciju i aneksiju širokog pojasa Hrvatske prema liniji Karlovac – Mostar jer talijanske vojske je već tada bilo blizu 150.000 na tom teritoriju i Pavelić se tada našao u vrlo teškoj dilemi, popustiti ili izgubiti cijelu državu, pošto je Njemačka držala čvrsto stranu najvećeg europskog saveznika Italije.
Stoga su 18. svibnja 1941, u tim i takvim međunarodnim okolnostima, pod imperijalnom Italijom, potpisani Rimski ugovori. Rimski ugovori sastoje se od triju dokumenata: o razgraničenju, mornarici i političkim odnosima Italije i NDH. Italiji je temeljem tih ugovora pripalo područje tzv. Prve zone, koje je obuhvaćalo dijelove Hrvatskoga primorja i Gorskoga kotara (bivši kotari Sušak, Kastav, Čabar i dio Delničkoga kotara te grad Bakar i otoci Krk i Rab), kao i dio Dalmacije (zadarski arhipelag i obala od Novigradskoga mora do područja istočno od Splita, sa zaleđem do rijeke Zrmanje i Drniša, te svi srednjodalmatinski otoci osim Brača i Hvara, a na jugu otoci Korčula i Mljet te Boka kotorska). Područje tzv. Druge zone, koja se protezala između teritorija Prve zone i linije Vinica–Plitvička jezera–Plješivica–Čabar–Prenj–Troglav, bilo je demilitarizirano te na njemu NDH nije smjela podizati utvrde i vojna uporišta, ni držati ratnu mornaricu.
Monumentalno djelo Nikice Barića „Ustaše na Jadranu“ pokazuje pozadinu događanja. Daleko najprovokativnija tema koju povlači Barić upravo je ona o prodaji Dalmacije Talijanima. Barić je mišljenja da se Rimski ugovori trebaju postaviti u povijesno-činjenični spektar tadašnjih prilika u Europi. Velike sile poput Njemačke i Italije unilateralno su anektirale područja koja su smatrala da pripadaju njima. Sjetimo li se samo njemačkoga zauzeća Sudeta ili Anschlussa Austrije, vidjet ćemo da su snažnije sile nametale politička i teritorijalna rješenja slabijim i manjim državama. Isto je bilo s talijanskim pretenzijama na istočni Jadran. I da nije došlo do Rimskih ugovora, smatra autor, Italija bi vjerojatno zaposjela područje Dalmacije te zadržala ona područja koja su joj pripala nakon Prvoga svjetskog rata. Dapače, autor naglašava da je „vodstvo NDH na čelu s Antom Pavelićem, u za nj. nepovoljnim okolnostima i suočeno s talijanskom premoćnom vojnom silom, uspjelo ograničiti još veće talijanske teritorijalne zahtjeve i odbiti traženja da NDH bude u još većoj mjeri podređena Italiji“.
Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. poglavnik NDH Ante Pavelić je 10. rujna 1943. objavio Državno pravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, u kojoj se navodi:
“…Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja općine Split i otoka Korčule, pa uslijed toga ovi ugovori nikada nisu stupili u život. Naprotiv svi oni probici Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani.
Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajućih stranaka u novom europskom poretku.
Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje s neprijateljskom ratujućom strankom, i time sa izdvojila od dotadašnjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti da bi i unaprijed sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život provedeni.
S tih razloga kao potpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakve obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku.”
Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić.
Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943.“
Time Rimski ugovori prestaju biti međunarodno važeći dokument između NDH i Italije, ali posljedično time i oni dijelovi Rapalskih ugovora koji su bili implementirani u njih. Talijanska vlast nakon 43 godine odlazi iz hrvatskih krajeva pripojenih temeljem Rapalskih ugovora, kao i nakon dvije godine temeljem Rimskih ugovora imeđu NDH i Italije.
Svakako, ova slojevita tema prilika u obalnim hrvatskim krajevima od kraja I. svjetskog rata do završetka II. svjetskog rata mora biti tema povijesno utemeljenih i znanstvenih analiza i proučavanja da bi se došlo do činjeničnih stvari.
(Studeni, 2016.)
[uredio enfant terrible - 18. svibnja 2020. u 19:40]