2.svjetski rat i sve vezano uz njega....
Jimmy Lyggett - trener boksacke reprezentacije u NDH od 1939 do 1945. Otisao nazad u Ameriku 1945e kad su komunisti preuzimali vlast.
https://en.wikipedia.org/wiki/Jimmy_Lyggett_Sr
chaps je napisao/la:
Zašto je ubijen hrvatski komunistički vođa Andrija Hebrang stariji?Nekada visoki dužnosnik Komunističke partije (sekretar CK SKH, član Politbiroa KPJ, ministar lake industrije u socijalističkoj Jugoslaviji) Hebrang je određeno vrijeme slovio za jednog od najbližih Titovih suradnika (odmah iza Kardelja, Rankovića i Đilasa). U Titovu nemilost Hebrang je došao u doba raskida veza Tito-Staljin. Vidi cijeli citat
Iz knjige: Informbiro u Hrvatskoj Na veliko iznenađenje partijskog članstva otkrivena je i uhićena informbiroovska grupa, u Centralnom komitetu KP Hrvatske i Vlade NRH, u kojoj su bili Rade Zigić i Duško Brkić. Njihova djelatnost ocijenjena je kao aktivnost pristaša politike Informbiroa, a opasnom ju je činilo i to što su, prema saznanjima partijskog rukovodstva, nastojali da je provedu pozivanjem na loš položaj srpskog naroda u nekim krajevima Hrvatske. Informbiroovci su njihovo istupanje podržavali, velikosrpski su šovinisti taj slučaj željeli iskoristiti u svoju korist tumačeći ga s pozicija nacionalnog šovinizma. Kasnije im se pridružuje i Stanko Opačić, oni su u vrijeme zasjedanja OUN-a 1949. na kojoj je delegacija Jugoslavije izrazila stav da SSSR i njemu podređene zemlje imaju hegemonističke pretenzije na Jugoslaviju. Tada ova trojica istupaju protiv službene partijske politike, a neke pogreške i slabosti u radu vlasti, probleme oko obveznog otkupa i ulaska u seljačke radne zadruge itd., tendenciozno naglašavaju i izjavljuju »da su srpstvo i Srbi u Hrvatskoj ugroženi«.' Velik broj simpatizera za svoje ideje Žigić je našao među pojedincima »naročito u nekim kotarevima karlovačke i osječkeoblasti«."
U knjizi Darka Bekića, "Jugoslavija u hladnom ratu" (Zagreb, 1988.) ocjene zapadnih, stranih diplomatskih predstavništava, po kojima se može zaključiti da oni nisu prihvaćali službene stavove jugoslavenskih vlasti, već su ova trojica informbiroovci. Po njihovu sudu, radilo se više o suprotstavljanju dnevnoj politici, osobito prema selu (otkup, porezna politika), kao i nezadovoljstvu politikom prema siromašnim, »ustaničkim« područjima pretežito naseljenim Srbima (Kordun, Banija).
"Kdor ne skače, ni Slovenc hej, hej ,hej"
U zadnjim mjesecima drugog svjetskog rata partizanske snage likvidirale su 66 hercegovačkih franjevaca, od kojih je njih 21 ubijeno 7. i 8. veljače 1945. godine u Širokom Brijegu, dok su ostali stradali u sljedećim mjesecima od Ljubuškog do Macelja i križnih putova diljem bivše Jugoslavije. Ovo je, nažalost, samo dio katoličkog klera, redovnika i redovnica koji su smrtno stradali na prostorima BiH tijekom 1941. do 1945. godine.
Polili ih benzinom i zapalili
Već od jeseni 1944. godine partizani žestoko napadaju područje Širokog Brijega koje je bilo jedno od najčvršćih ustaških uporišta u cijeloj NDH. Malobrojni branitelji dugo su odolijevali žestokim napadima partizanskog pješaštva, topništva i zrakoplovstva, a početkom veljače partizanske snage opkolile su grad te 6. veljače započinje opći napad uz potporu topništva, tenkova i zrakoplovstva. Sljedećeg dana pripadnici 11. Dalmatinske brigade (zapovjednik major Ivan Guvo) zauzeli su franjevačku crkvu i samostan. Ubrzo su partizanski obavještajni oficiri i povjerenici OZNE zarobili 12 fratara te ih počeli ispitivati. Nakon ispitivanja poubijali su ih u protuavionskom skloništu, jednog po jednog, a potom njihova tijela polili benzinom i zapalili.
U međuvremenu, osam fratara iz širokobriješkog samostana sklonilo se zajedno sa đacima i nešto puka u fratarsku hidrocentralu na rijeci Lištici. 8.veljače nakon završetka borbi izašli su da vide što je se oko njih događa, no bivaju zarobljeni. Partizani ih odvode kamionima „via Split“, kako se tada govorilo. Na području Zagvozda pronađena je jedna masovna grobnica, u kojoj su, iz ove skupine franjevaca, pronađeni i identificirani, jedino posmrtni ostaci fra Melhiora Prlića, dočim se za ostalim ostacima ostalih franjevaca i dalje traga.
Zbog nekih razloga fra Mariofil Sivrić, tadašnji zamjenik gvardijana na Širokom Brijegu, izdvojen je iz te skupine i vjerojatno ubijen oko 10. veljače negdje na području Širokog Brijega. Vrlo je izgledno da se njegovi posmrtni ostatci nalaze u masovnoj grobnici Dubrava u Knešpolju.
Od ukupno 66 ubijenih hercegovačkih fratara zasada su znani grobovi njih trideset trojice, a od toga su 24 pokopana u širokobriješkoj samostanskoj crkvi.
Kasnije je komunistička propaganda širila neistine o tome da su fratri pucali na partizane sa crkvenog zvonika, te da su ih polijevali vrelim uljem. Činili su sve kako bi umanjili odjek stravičnog zločina koji su počinili.
Nakon zauzimanja Širokog Brijega i stravičnih zločina koje su počinili partizani kreću dalje prema Mostaru s ciljem da do kraja ispune svoju nakanu o uništenju hercegovačkih franjevaca i hrvatskog puka.
Kako su se hrvatske oružane snage, po zapovijedi iz Zagreba, povukle iz Mostara partizani bez otpora ulaze u grad 14. veljače 1945.god. Na temelju ranije napravljenih popisa, odmah kreću sa pogubljenjima istaknutih građana, a među njima su se našao i Provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Leo Petrović sa svojih šestero subraće. Povjerenik OZNE u 12. hercegovačkoj divizija Branko-Brana Popadić upao je navečer 14. veljače u franjevački samostan u Mostaru, dao uhititi sedmoricu fratara, svezati ih žicom te ih žive baciti u Neretvu. Do danas im se ne zna za grob. Nakon toga krvavi pir se nastvlja diljem BiH, a zatim Hrvatske te Slovenije.
U spomen na ove tragične događaje u Širokom Brijegu se svake godine od 4. do 7. veljače obilježavaju “Dani pobijenih hercegovačkih franjevaca”.
Nakon zauzimanja Širokog Brijega i stravičnih zločina koje su počinili partizani kreću dalje prema Mostaru s ciljem da do kraja ispune svoju nakanu o uništenju hercegovačkih franjevaca i hrvatskog puka.
Kako su se hrvatske oružane snage, po zapovijedi iz Zagreba, povukle iz Mostara partizani bez otpora ulaze u grad 14. veljače 1945.god. Na temelju ranije napravljenih popisa, odmah kreću sa pogubljenjima istaknutih građana, a među njima su se našao i Provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Leo Petrović sa svojih šestero subraće. Povjerenik OZNE u 12. hercegovačkoj divizija Branko-Brana Popadić upao je navečer 14. veljače u franjevački samostan u Mostaru, dao uhititi sedmoricu fratara, svezati ih žicom te ih žive baciti u Neretvu. Do danas im se ne zna za grob. Nakon toga krvavi pir se nastvlja diljem BiH, a zatim Hrvatske te Slovenije.
U spomen na ove tragične događaje u Širokom Brijegu se svake godine od 4. do 7. veljače obilježavaju “Dani pobijenih hercegovačkih franjevaca”.
Mirna slavonska ravnica od kraja 19. do sredine 20. stoljeća bilježi nekoliko krvavih obračuna seljaka, ponesenih hrvatskom nacionalnom ili stranačkom politikom, s oružanim odredima vladajućih ražima. Od Bošnjaka, preko Andrijevaca i Perkovaca, do Sibinja lila se krv hrvatskih seljaka koji su nastojali legalno prakticirati političke ideje drugačije od onih koje su favorizirali khuenovci ili Karađorđevići. Osobito okrutno ugušena je posljednja pobuna seljaka u Slavoniji prije Drugoga svjetskog rata - ona u Sibinju, selu nedaleko od Slavonskog Broda. O tijeku događanja koji su doveli do sibinjskoga krvoprolića, povodom sedamdesete obljetnice te tragedije, za Hrvatsku reviju piše Ivančića Marković Matanović, povjesničarka iz Slavonskog Broda.
Zbivanja u Sibinju iz veljače 1935. valja promatrati kao posljedicu društvenih, gospodarskih i političkih prilika koje su u Kraljevini Jugoslaviji vrijedile od stvaranja »zajedničke države«, a napose od uvođenja »ustavnosti« 1931. Nasuprot službenoj politici beogradskog dvora većinsko hrvatsko stanovništvo Brodskog posavlja velikim dijelom opredjeljivalo se za ideje Stjepana Radića i politiku HSS-a.
Naime, političke odnose u Brodskom posavlju još od 1918. čvrsto je određivala i nacionalna podređenost Hrvata, koja je bila očigledna još od trenutka ulaska u zajednicu sa Srbijom i Slovenijom, a napose nakon uvođenja »Vidovdanskog ustava« 1921, kojim se ozakonio centralizam i unitarizam, te nakon ubojstva Stjepana Radića u Beogradskoj skupštini i uvođenja otvorene diktature kralja Aleksandra Karađorđevića.
Sve su to bili preduvjeti za pobunu seljaka koji su u HSS-u vidjeli glavni stup hrvatske nacionalne misli. Svojim zauzimanjem za poštivanje prava svakog naroda na samoopredjeljenje i nastojanjem da se zajednička država preuredi na federativnom načelu Radić je tijekom dvadesetih godina 20. stoljeća k sebi i HSS-u privukao većinu seljaka Brodskoga kotara. S druge strane, nakon 1932. pojačano je djelovanje režima i prorežimskih organizacija u slavonskim selima. Osnivaju se režimske organizacije Jugoslavenske radikalne seljačke demokracije (JRDS) i četnička udruženja. Iako su bile malobrojne, te su organizacije uživale golemu potporu tijela vlasti. Istodobno, vlast je nastojala suzbiti sve pokušaje izražavanja hrvatske nacionalne ideologije i autonomnosti. Veličano je integralno jugoslavenstvo i velikosrpski hegemonizam.
Osim političkih pretpostavki, za pobunu seljaka ključni su i društveno-ekonomski uvjeti koji su vladali na hrvatskom selu. Gospodarska kriza koja je započela 1920. ostavila je duboke posljedice na hrvatske seljake. Pad cijena poljoprivrednih proizvoda, dugovi i nezaposlenost pogoršali su njihov ionako loš položaj. Naime, hrvatsko je selo osiromašilo već nakon ulaska u novu državu, a nakon stvaranja jedinstvenoga monetarnog tržišta (pritom su dvije krune mijenjane za jedan dinar) te obvezom plaćanja većeg poreza.
Svi ti problemi kulminirali su u sibinjskim događajima 1935. No, najkonkretnija prethodnica pobuni seljaka iz Sibinja odvijala se u razdoblju 1932-1935. U tom razdoblju zbilo se nekoliko incidenata koji su uvelike odredili smjer razvijanja događaja u Brodskom posavlju 1935. Najteži događaj bilo je ubojstvo Pavla Birtića, člana HSS-a iz Starih Perkovaca. Njega je 9. lipnja 1933. ustrijeli Petar Rusić, član JRSD-a i jedini Srbin u selu. No, policija nije uhitila ubojicu, već najuglednije Perkovčane, koji su prosvjedovali pred ubojičinom kućom. Nadalje, policija je okružila i izolirala cijelo selo. Nije se smjelo otići ni na rad u polje. Takav postupak policije ponajbolje ilustrira trajnu i snažnu potporu režima JRSD-u. Ubojstvo Pavla Birtića, preseljenje andrijevačkog župnika Ferde Gerstnera (imao je velik utjecaj u Perkovcima) te maltretiranje seljaka diljem brodskoga kraja zbog nošenja hrvatske trobojnice i drugih znakova nacionalne posebnosti zaoštrili su odnose između Hrvata i vlasti do krajnih granica. S druge strane, četnička organizacija iz Starog Slatnika dobila je 1934. pravo na isticanje vlastite zastave. Po zastavu, koja je iz Beograda upućena vlakom, krenula je velika, organizirana povorka, koja je prisustvovala primanju zastave, a zatim se, uz bučno odobravanje Karađorđevićima i režimu, vratila u selo. Pri povratku su na hrvatskim kućama porazbijani prozori. Krv nije prolivena, ali nije reagirala ni policija.
Nakon svih tih događaja spontano političko djelovanje Hrvata u okolici Slavonskog Broda poprimilo je organiziraniji oblik. Veliku su ulogu pritom imali katolički svećenici, koji su, osim što su bili dušebrižnici seljaka te se svakodnevno s njima susretali, bili pravi bastion hrvatske nacionalne misli. Tako je Mihovil Praskić, župnik iz Podcrkavlja, potkraj prosinca 1934. na tajnom sastanku u Duboviku održao strastven govor, koji je odražavao onodobne političke težnje stanovništva Brodskoga kotara. Ubrzo potom po selima je počelo kružiti pismo u stihovima na čijem su kraju stajale riječi: »Ne treba nama tabla sa dva slova«. Te riječi odnosile su se na natpisne ploče na školskim zgradama ispisane latinicom i ćirilicom. Naime, u Kraljevini Jugoslaviji latinično i ćirilično pismo proglašeni su ravnopravnim pismima pa je i u tome dijelu bila potvrđena politika unitarizma i velikosrpstva.
Nakon pojave pisma, a na Badnju večer 1934, skinute su ploče u Duboviku i Glogovici, dva dana kasnije u Zdencima, a 9/10. siječnja 1935. u Podvinju. U međuvremenu, 6. siječnja, porazbijani su prozori na općinskoj zgradi i stanovima predsjednika općine i bilježnika u Podcrkavlju, a isto tako i općinskog bilježnika u Podvinju. Te su akcije rezultirale istragom temeljem koje su 11. veljače 1935. uhićeni župnik Praskić i nekoliko mještana Podcrkavlja. Osumnjičeni za skidanje ploča zatvoreni su u općinsku zgradu u Podcrkavlju, gdje su proživjeli fizičku torturu. Kako se navodi u policijskim spisima Marka Medića iz Glogovice žandari su »izuli i terali bosog preko jedan km po snegu pa ga prisilili da se morao svući i onako go na snegu ležati. Studen je bila minus 13 stepeni...« Sutradan, 12. veljače 1935, okupilo se pred općinskom zgradom oko 500 osoba zahtijevajući da se uhićeni puste, što je kotarski načelnik morao učiniti. Oslobađanjem uhićenih sukob naroda s vlašću nije okončan, već je poprimio jači intenzitet.
U Sibinju je 17. veljače 1935. održana proslava Papina dana, na koju je s župnikom Praskićem došlo i pedesetak osoba iz Glogovice i Podcrkavlja. Nakon proslave, desetak zaprežnih kola krenulo je u Oriovac, selo smješteno zapadno od Sibinja, u kuću Antuna Zulića. Ondje se uz pjesmu i kolo klicalo dr. Mačeku te izvikivale parole protiv četnika i bučno izražavala želja za samostalnom Hrvatskom. Tu je Praskić održao govor pozivajući nazočne da na izborima 5. svibnja 1935. glasuju za dr. Mačeka.
Vrativši se u Sibinj, pred općinskom je zgradom došlo do prvoga većeg incidenta. Tada je, naime, općinski pisar Mato Matošević na povike »Živjela slobodna Hrvatska« i »Dolje četnici« uzvratio pucajući iz pištolja. Razljućeni sudionici kolone pokušali su uhvatiti Matoševića (koji je, izgleda, bio četnik), ali se on spasio bijegom kroz općinsku zgradu. Nakon toga župnik Praskić i ostali vratili su se u Podcrkavlje i Glogovicu.
Idućeg dana uslijedila su uhićenja. U Oriovcu je uhićen Antun Zulić i odveden u Brod. U Starom Slatniku uhićeni su Mato Martinović (pred njegovom se kućom dan prije zaustavila kolona s Praskićem na čelu) te Franjo i Marko Lovinčić, koji su privedeni u oriovačku žandarmerijsku stanicu. Na vijest o uhićenjima okupili su se seljaci u Starom Slatniku te su odatle poslani kuriri u Andrijevce, Grižiće, Završje i Sibinj pozivajući da se ide u Oriovac i uhićenici oslobode. Tako je i bilo jer su seljaci krenuli ostvariti svoju namjeru. Žandarmerijska stanica u Oriovcu o svemu je izvijestila kotarske vlasti u Brodu, a te su konzultirale Savski žandarmerijski puk u Zagrebu. Njegov zapovjednik naredio je da se uhapšenici puste kako bi se izbjegao napad na žandarmerijsku stanicu, ali da se sutra ponovo uhite.
Ponovna uhićenja 19. veljače povećala su napetost, a središnje mjesto zbivanja postaju Sibinj, u kojem se organizira okupljanje stanovništva s namjerom oslobađanja uhićenika. Skupina seljaka iz Andrijevaca i Sibinja odmah se uputila u Brod. No, budući da je žandarmerija bila obaviještena o tome što se događa, bila je odmah u Sibinj upućena jedna žandarmerijska četa od deset žandara pod zapovjedništvom majora Cvijanovića. Na izlazu iz sela žandari su presreli kolonu seljaka te su ih pozvali da se raziđu. No, budući da je poziv ostao bez reakcije seljaka, Cvijanović je ispalio metak u zrak. U gužvi koja je nastala Filip Juretić iz Sibinja daskom je udario žandarmerijskog narednika Nikolu Grubića. Iako teže ozlijeđen, Grubić se uz pomoć kaplara Mile Milinovića pridigao i bajunetom udario Juretića u glavu. Juretić je potom odveden u bolnicu i uhićen, a ostali su se razišli kućama.
Dok su se na istoku Sibinja odvijali opisani događaji, na zapadnoj je strani u selo ušlo oko 150 seljaka iz okolnih sela. Cvijanoviću je naređeno da seljake rastjera. U policijskom izvještaju slijed događaja ovako je opisan: EVIJAĐHR-AD. WPI»Na 40 koraka pred grupom, zaustavljeni su automobili, žandari su izašli napolje i razvili se u strijelce. Žandari su se približili grupi koja je postala bučna. Ispred žandara išao je komandir čete, koji je na deset koraka ispred grupe, pozvao je ljude da se raziđu, i rekao im da se ne mogu s vlasti boriti, da imaju žene i decu, da je bolje da se raziđu, nego da ludo pogibaju. U to se iz mase izdvojio jedan snažan seljak (Karlo Krajačić iz Krajačića) sa motkom u ruci, poletio prema komandiru čete i uzviknuo: »Najpre ovoga« (Prema sjećanjima Krajačić je Cvijanoviću rekao: »Gospodo, nismo se mi došli tući, mi smo došli pregovarat«). Komandir čete doviknuo je napadaču: »Stoj, ni korak dalje, pucat ću« a odmah zatim ispalio jedan metak iz svog revolvera u zrak, da bi napadača ustrašio. Kada je komandir čete ispalio prvi metak pali su i prvi revolverski meci iz mase prema žandarima, a odmah posle ovoga došlo je od sudara između žandara, koji su pripucali, i prvih redova mase, koji su pošli jedni prema drugima. Napadača na komandira čete nije prestrašio prvi metak iz njegova revolvera, i on je produžio prema komandiru čete. Komandir čete ispalio je s dva do tri koraka udaljenosti i drugi metak, ali ovaj put prema napadaču, pa je komandir čete opalio u njega i treći metak nakon čega se isti povratio natrag. U tom je pucao u njega jedan žandar, koji je stajao kraj komandira čete. Masa je krenula bežati na licu mjesta ostalo je ležati 7 mrtvih i tri ranjena seljaka, od kojih je jedan kasnije umro.« Ubijeni su Stipo Gončević, Antun Ercegović, Ivo Janković, Ivo Katalinić, Mato Peić, Đuro Štimac i Petar Topalović iz Odvoraca te Ante Perković iz Gornjih Andrijevaca. Neposredno nakon krvoprolića uhićena su šesnaestorica sudionika zbivanja i odvedena u Brod, gdje su mučeni te isti dan odvedeni u Zagreb u upravu policije. I ondje su na najrazličitije načine mučeni, a najteže Filip Juretić, koji je napao žandarmerijskog narednika.
Saznavši što se dogodilo u Sibinju, ban Savske banovine dr. Marko Kostrenčić naredio je Savskom žandarmerijskom puku da u Brod pošalje 40 žandara kako bi se »u svakom slučaju i najmanji pokušaj narušavanja reda i mira ugušio u zametku, a svakako najenergičnijim i efikasnijim, a praktičkim mjerama uspostavio red i mir...«
Vijest o krvoproliću u Sibinju brzo se proširila te izazvala veliko ogorčenje u selima Brodskoga kotara. Istog dana, 19. veljače, u selo Podvinje, koje se nalazi neposredno uz Slavonski Brod, pristigli su stanovnici Glogovice, Podcrkavlja, Rastušja, Grabarja, Donjeg Slatinika, Matković Male, Dubovika i Oriovčića. Prema nekim procjenama skupilo se više od 4000 ljudi spremnih da oslobode uhićene ne znajući da su oni već odvedeni u Zagreb. O događanjima u Sibinju i okupljanju u Podvinju vijest se preko kurira širila i po Donjoj Vrbi, Ruščici, Gornjoj i Donjoj Bebrini te Klakaru. Stanovnici tih sela, međutim, nisu otišli u Podvinje, negu su se ujutro 20. veljače uputili ravno u Brod. Okupljanje u Podvinju izazvalo je među kotarskim vlastodršcima paniku. Zatražena je i pomoć vojske, koja je sa žandarima zatvorila sve prilaze gradu »tako da nitko nije smeo ni mogao u grad pa ni same mlekarice«.
Ujutro 20. veljače 1935. upućena je iz Podvinja u Brod delegacija na pregovore s vlastima. Delegacija se ubrzo vratila, a s njom i dvojica predstavnika kotarske vlasti i inspektor Ministarstva unutarnjih poslova Hajdukveljković, koji je imao mandat za pregovore s okupljenim narodom. U svom naumu nije uspio, a u službenom izvještaju piše da »još nije ni počeo svoj govor, kada je seljačke masa brojnim poklicima dr. Mačeku, slobodnoj Hrvatskoj, kao i brojnim povicima protiv Kraljevine Jugoslavije i režima uopće dala do znanja da nije ni malo prijateljski raspoložena prema gostima.« Hajdukveljković se našao u situaciji opasnoj po život pa se pokušao spasiti bijegom. No, uhvaćen je i zatvoren u općinsku zgradu. Neki od okupljenih zahtijevali su da se odmah pogubi, a Manda Vuković iz Rastušja je na Hajdukveljkovića »zamahnula sjekirom i bila bi izvršila ubistvo da je drugi nisu zadržali«. Marko Blažević iz Dubovika pokušao je inspektora ubosti bajunetom, ali su ga spriječili prije izvršenja nauma.
U Brodu je stalno praćen razvoj situacije te je oko 14 sati kotarsko načelništvo poslalo pomoć Hajdukveljkoviću. Dolazak dvadeset žandara i nekoliko vojnika spasio mu je život. Također, okupljeni seljaci su se potom počeli razilaziti. Isto jutro 20. veljače uputila se iz smjera Gornje Vrbe u Brod veća skupina seljaka, vjerojatno njih oko 150. U dopisu Ministarstva unutrašnjih poslova Upravi policije u Zagrebu o daljnjim događajima stoji: »Dana 20. II. ujutro jedna grupa seljaka iz Gornje Vrbe, koje je obavestila grupa seljaka iz Podcrkavlja o događajima, pošla je prema Brodu s namerom da od sreskog načelnika traži zaštitu za pohapšene seljake. Da se isti puste na slobodu. Kada su oni došli do groblja severno do Broda, dočekala ih je žandarmerija i policija. I neispitujući mnogo zašto seljaci u tolikoj grupi idu, premda su neki rekli da idu intervenisati kod sreskog načelnika. Pa je ta žandarmerija i policija pucala na goloruke ljude. Na mestu su ubili trojicu, a četvrtog koji je teško ranjen i rekao da ga puste na miru jer da ima dosta, na nalog žandara ubio je sa dva metka u leđa policijski podnarednik. Jednog seljaka koji je bio teško ranjen dotukli su kundakom od puške, pa se navodno kundak rascijepio. Dvojicu teže ranjenih preneli su u bolnicu gde su zatim izdahnuli. Tako je palo sedam ljudskih života.«
Kraljevska Banska uprava događaj je drugačije prikazala: »Grupa seljaka od 250-300 ljudi iz sela Gor. Vrba, Donja Vrba i Ruščica pokretala se je cestom prema Slav. Brodu i stigla je do gradskog groblja u Brodu oko 3-4 h ujutro. Ovdje je bilo poslano za odbranu ulaza u Brod gradski nadstražar Paskaš Đuro sa tri gradska redar. stražara i sedam žandara. Nadstražar Đuro Paskaš videći približavanje gomile seljaka izašao je pred njih i pozvao ih po nekoliko puta da se vrate, jer da se neće dozvoliti da uđu u grad. Međutim, rulja je i dalje nadirala uz poklike ’samo napred, hura’, te je iz gomile ispaljeno nekoliko metaka prema organima javne bezbednosti, našto je došlo do upotrebe oružja od strane ovih organa pri čemu je palo 6 mrtvih seljaka, a dva su ranjena, a ranjena su i četiri žandarma.« Kod groblja su poginuli: Ivan Martić, Mirko Milec i Stipo Mirković iz Ruščice te Franjo Borevković, Ivan Borevković i Tomo Vargić iz Gornje Vrbe.
Iz izvještaja Kraljevske Banske uprave vidljivo je da se krivnja za krvoproliće kod groblja u Slavonskom Brodu nastoji prebaciti na narod i dokazati da su žandari pucali u samoobrani. Da bi potkrijepili istinitost svog iskaza, žandari su pokraj poginulih postavili noževe, sjekire i batine kako bi pokazali da su ovi bili naoružani i spremni za obračun s njima. Istina je, međutim, da su žandari pucali u goloruke ljude bez upozorenja. Identično kao i dan prije u Sibinju.
Nakon krvoprolića uslijedila su uhićenja, ispitivanja uhićenih u kotarskom načelništvu Brod i njihovo otpremanje u upravu policije u Zagreb. Do 2. ožujka 1935. u Zagreb je odvedena 71 osoba. Dio njih je nakon saslušanja kažnjen zatvorskim kaznama u trajanju do 30 dana ili manjim novčanim kaznama, a dio je vraćen u Brod. ondje je kotarsko načelništvo neke pustilo kućama, a druge kaznilo s nekoliko dana zatvora. Šesnaestorica prvooptuženih upućena su Državnom sudu u Beograd. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u istražnom zatvoru (do sredine rujna 1935) protiv desetorice je obustavljen postupak, a protiv četvorice nastavljen u okružnom sudu u Požegi.
Protiv Augusta Krunića iz Tomice, Vinka Borevkovića iz Gornje Vrbe, Đure Balića iz Gornje Vrbe, Filipa Juretića iz Sibinja, Karle Krajačića iz Krajačića i Marka Blaževića iz Dubovika podignuta je optužnica na temelju Zakona o zaštiti javne bezbednosti i poretka. Proces je trajao pet dana, a presuda je izrečena 11. studenog 1935. Filip Juretić osuđen je na tri, a Karla Krajačić i August Krunić na jednu godinu strogog zatvora. Na osam mjeseci strogog zatvora osuđen je Marko Blažević, a Vinko Borevković i Đuro Balić bili su oslobođeni optužbe.
Nakon veljačkih zbivanja u Brodskom kotaru žandarmerijske su patrole svakodnevno krstarile selima i pazile na svaki korak žitelja. Zaredali su pregledi seoskih kuća, od seljaka je oduzeto oružje - ponajviše lovačke puške. Seljaci su se zbog takvih postupaka žalili mjerodavnim organima. Tako su se žene uhićenih požalile »zbog zlostavljanja njihovih muževa, djece i njih samih«. Službenik im je odgovorio da ih »treba sve poubijati, poklati i ponaticati na bajunete.«
Upravo taj mali i opori dijalog seljanki i službenika režima predstavlja najbolji sukus situacije i zbivanja u Brodskom kotaru tijekom 1935, ali i ranijih godina. Ondašnje društvo bilo je jasno podijeljeno na dva modela ponašanja i dva smjera političkog djelovanja. Izrazita je nesnošljivost režima prema narodu koji je izražavao snažnu odanost HSS-u i hrvatskoj nacionalnoj ideji. Zbog te ideje i njezina oživotvorenja seljaci sela iz okolice Slavonskog Broda bili su spremni dati i život.
https://www.youtube.com/watch?v=xLv_3tfeoLA
Dr. Milan Šufflay, ugledni znanstvenik i povjesničar svjetskog glasa, bio je samo jedan od niza žrtava velikosrpskog režima u Jugoslaviji iz razloga što je bio nacionalno svjestan Hrvata koji je govorio i pisao istinu o sudbini i povijesti svog naroda.
Nije smio biti spominjan u obje velikosrpske Jugoslavije: monarhističko-fašističkoj i komunističkoj .
Umro je dan kasnije od zadobivenih ozljeda.
Dvojica policajaca bili su pripadnici režimske organizacije Mlada Jugoslavija, a poslije ubojstva srbijanski kralj ih je sklonio u Beograd i nije dopustio da se, poslije uspostave Banovine Hrvatske, izruče Zagrebu za okrutno i podmuklo ubojstvo hrvatskog znanstvenika i velikana.
To ubojstvo je, zbog znanstvene reputacije Milana Šufflaya u svijetu, izazvalo velike proteste u svijetu pa su, između ostalog, Albert Einstein i Heinrich Mann preko Međunarodne lige za prava čovjeka pozvali svjetsku javnost na prosvjed zbog ovog zločina.
Zločin je bio isključivo motiviran mržnjom srbijanskog režima prema osobi i radu hrvatskog domoljuba i povjesničara Milana Šufflaya.
Komunistički jugoslavenski režim, kao sljedbenik prve kraljeve Jugoslavije, u potpunosti je izbacio njegovo ime iz knjiga i sveučilišta.
S druge strane, albanski narod mu je zahvalio tako što mu je posthumno dodijelio najviše albansko odličje “Naim Frasheri d'or”, 2002. kada je u Albaniji o njemu održan i veliki znanstveni skup, “Shuflaj dhe Shqiptarët“.
https://www.youtube.com/watch?v=DIUWY2PEaSY
https://www.youtube.com/watch?v=izgwOMHjeYk
1943. njemacka tjeralica za Tita, nagrada; 100.000 reichmaraka u zlatu (cca €650.000 danas). obzirom da je u formatu slike ne mogu kopirati tekst pa ako moze netko tko cita cirilicu biti zlatan ko reichmarka pa ukratko prevesti 🤗 hvala unaprijed
ovakve i slicne dragulje- dokumente i pretezno propagandne postere iz povijesti mozete naci na twitter profilu ''Propagandopolis'' - preporuka.
ZB10 je napisao/la:
1943. njemacka tjeralica za Tita, nagrada; 100.000 reichmaraka u zlatu (cca €650.000 danas). obzirom da je u formatu slike ne mogu kopirati tekst pa ako moze netko tko cita cirilicu biti zlatan ko reichmarka pa ukratko prevesti 🤗 hvala unaprijed
ovakve i slicne dragulje- dokumente i pretezno propagandne postere iz povijesti mozete naci na twitter profilu ''Propagandopolis'' - preporuka.
Vidi cijeli citat
Zanimljiv tekst. Prrvedem kad dođem do računala
#JeSuisML10 #DoćuJaGori // Prgava Familija ˃ HNS famiGLia // Dalmacija kuća od tri brata: Vlaha, Duje i Donata❤️💙
100 000 Rajshmaraka u zlatu dobiće onaj koji dovede živa ili mrtva komunističkog vođu Tita
Ovaj zločinac bacio je zemlju u najveću nesreću. Kao boljševički agent, ovaj skrnavatelj crkava, lopov i drumski razbojnik hteo je organizuje u zemlji sovjetsku republiku, a k tome je uobrazio da je on pozvan da "oslobodi" narod. Za ostvarenje tog cilja on se sprema u španskom građanskom ratu i u Sovjetskoj Uniji, gde je upoznao sve terorističke metode GPU-a, metode skrnavljenja kulture i životinjskog uništavanja ljudskih života.
Ova njegova "oslobodilačka akcija", koja je imala da utre put boljševizmu, tom najgroznijem političkom režimu na svetu, oduzela je imanje, dobro pa život hiljadama ljudi. Ona je samo poremetila mir seljaka i građanina i bacila zemlju u neopisivu bedu i nevolju. Porušene crkve i spaljena sela tragovi su kojima je on prošao.
Stoga je ovaj opasni bandit u zemlji ucenjen sa 100 000 Rajhsmaraka u zlatu.
Onaj koji dokaže da je ovog zločinca učinio bezopasnim ili ga preda najbližoj nemačkoj vlasti ne samo što će dobiti nagradu od 100 000 Rajhsmaraka u zlatu, nego će tim izvršiti i jedno nacionalno delo jer će osloboditi narod i otadžbinu od biča boljševičkog krvavog terora.
Vrhovni Zapovednik nemačkih trupa u Srbiji.
[uredio ian wright - 14. svibnja 2023. u 16:38]
Česi se mogu vratiti među elitu i osvetiti Gruzijcima za Euro i bolan poraz
Stipe Miočić se umirovio emotivnim videom, u poruci posebno zahvalio Hrvatima
Vinicius će napokon pokušati preuzeti konce Brazila i donijeti mu važnu pobjedu
Felix: 'Hrvatska je srcem stigla do izjednačenja, a mi ponovno želimo osvojiti Ligu nacija'
postoji zapanjujuće slična potjernica za Dražom [Serbian > English] German WW2 wanted poster for Chetnik leader Draža Mihailović : translator (reddit.com)
gotovo od riječi do riječi, samo što je Draža "otupio od razvratnog života, hvalisavac i engleski plaćenik" 😂
toliko je slično grafikom, fontom, tekstom da se pitam koji je od tih plakata pravi i da li je uopće jedan
ima jedan specifično za Dražu iz 1941. i tamo nude samo 200 hiljada dinara File:Mihailović poternica 1941.jpg - Wikimedia Commons
[uredio ian wright - 14. svibnja 2023. u 17:09]
- Najnovije
- Najčitanije
Petković: 'Jedva čekam utakmicu, Magdeburgu smo spremili nekoliko iznenađenja'
57 min•Rukomet
Bivši igrač Dinama i reprezentativac s 29 nastupa sjeo na klupu Vukovara 1991
1 sat•Nogomet
Vinicius će napokon pokušati preuzeti konce Brazila i donijeti mu važnu pobjedu
1 sat•Nogomet
Bjelica: 'Imamo ciklus od osam utakmica, napet program, ali radujemo se! O Bjelovaru znamo sve'
2 sata•Nogomet
Mađari i Nijemci igraju jubilarni 40. put, a pravdu im dijeli Hrvat
2 sata•Nogomet
Nadal igra svoj zadnji turnir, Federer mu poručio: 'Izazvao si me na način na koji nitko drugi nije'
3 sata•Tenis
Više nema skrivanja, Olićevi izabranici moraju pobijediti ako žele na Europsko prvenstvo
4 sata•Nogomet
Joško Gvardiol donio Vatrenima četvrtfinale Lige nacija!
17 sati•Nogomet
Hrvatska im je zabila deset komada, posljednji su na Fifinoj ljestvici, ali SP im više nije tako daleko
4 sata•Nogomet
Kronologija: Remi Hrvatske i Portugala za drugo mjesto Vatrenih
20 sati•Nogomet
Mađari i Nijemci igraju jubilarni 40. put, a pravdu im dijeli Hrvat
2 sata•Nogomet
Poznat je termin ždrijeba i četvrtfinalnog dvomeča
16 sati•Nogomet
Više nema skrivanja, Olićevi izabranici moraju pobijediti ako žele na Europsko prvenstvo
4 sata•Nogomet
Felix: 'Hrvatska je srcem stigla do izjednačenja, a mi ponovno želimo osvojiti Ligu nacija'
7 sati•Nogomet
Bjelica: 'Imamo ciklus od osam utakmica, napet program, ali radujemo se! O Bjelovaru znamo sve'
2 sata•Nogomet