Dogadja se to u danima koji zapocinju normalno, a zavrse se u nekom opustenom i zadimljenom mracnom kutu, kad netko nedovoljno oprezan i umoran od neprestanog trckaranja na pisanje nakon seste-sedme pive predlozi da se presijece necim zestokim. Pa izmedju svih stockova, jegera, viskija, rakija i njihovih derivata netko jos neoprezniji ili skloniji samounistenju prizove Zelenu vilu.

 

I ne ljuti se ona uopce hoces li je kapat skolski polako na zlicicu ili ces je palit vatrom ko staru vjesticu ili ces je konzumirat zdravo seljacki naiskap: njoj je, cini se, dovoljan onaj pogled prije nego sto nagnes prvi put - pogled dvaju veslaca koje struja nosi prema slapovima Nijagare. Vidimo se u dubini. Tamo dolje gdje se nalaze siljasti vrhovi gotickih tornjeva, izmedju kojih lete mali sismisi, pa jos nize, u skliske mracne uske ulice po kojima se krecu covjeculjci progonjeni vjecnim strahom da ce se, jednom kad svane, probudit kao jedan veliki insekt. Zbunjeno mlatarajuci ticalima. U medjuvremenu se piva prestaje presijecati necim ostrijim, vec se apsint sijece povremenom pivom, tzv. slucajnom prolaznicom. A nju pak gledas kao i na svaku drugu zenu - na jedini ispravni, tuluz-lotrekovski nacin: nerijetko zakopcanu do grla, sa suncobranom i damskim rukavicama iscipkanim bijelom cipkom. Da ima sto skinut prilikom dorucka na travi. Oko nje sjede Hemingway, Baudelaire, Verlaine, Modigliani i Van Gogh.