BIH
I ovaj Leo aka Denis ne dize pogleda?
' Naime, ja sam Bosanac koji živi u Londonu i koji evo poslije svih ovih godina još uvijek ima bosanski pasoš. Priroda mog posla je takva da veoma često putujem i taj isti bosanski pasoš se ne pokazuje kao olakšica na bilo kojem putovanju. Svakom graničnom policajcu se pali crvena lampica kada ugleda egzotični plavi pasoš sa trokutom na njemu, tako da sam prilično navikao na sva "granična ispitivanja", vjerovatno kao i mnogi drugi moji sugrađani.
Elem, nekako izlazim na kraj sve ove godine, hodajući od ambasade do ambasade, tražeći vize i bezbrojna dokumenta. Ali u toj situaciji nisam jedini, valjda sam samo jedan od mnogobrojnog stada, koje je primorano da se ponižava pred strancima, a evo i pred našim potpuno beskorisnim bosanskim institucijama.
Moj pasoš je prije otprilike dvije sedmice neznatno oštećen. To me dovodi u veoma nezgodnu situaciju, jer sam primoran da putujem a kao sto sam već spomenuo, čak i sa novim bosanskim pasošem, svaki prelazak granice se pretvara u avanturu tako da se ne usuđujem koristiti ovaj oštećeni.
Moja nezgoda se događa istovremeno kada se u Bosni prelazi na novi sistem izdavanja biometrijskih pasoša i ambasada u Londonu, kao i druge bh. ambasade, su prestale sa primanjem zahtjeva za izdavanje putnih isprava.
Sve informacije vezane za biometrijske pasoše skupljam po bosanskim portalima sa interneta, jer na zvaničnoj stranici bh. ambasade u Londonu nema nikakvih vijesti. Naprotiv, zadnja "aktualizirana" vijest je čini mi se iz 2004 godine: Adnan Terzić sjedi u ambasadi i dosađujući se gleda u nekakvu promociju turizma (slike Starog mosta na A4 formatu, heklani stolnjaci posvuda itd.).
Halo, kud si kreno'?
Nakon mnogobrojnih pokušaja da kontaktiram ambasadu, to mi naravno nije pošlo za rukom. Tako da sam odlučio da odem lično u prostorije ambasade u prestižnom South Kensingtonu i da upitam za savjet. Po mom dolasku u ambasadu na stepenicama me zaustavlja čovjek u radnom odijelu koji sjedi i farba ogradu.
"Halo, kud si ti kreno?" , govori mi na bosanskom (valjda niko od ostatka zemaljske kugle nikad i ne zaluta u tu našu ambasadu, pa mi se automatski obraća na našem jeziku). Objašnjavam čovjeku koji farba ogradu da mi je potreban savjet iz konzularnog odjela. On mi govori da sačekam dok on ofarba, pa će mi otvoriti ??!
Učtivo čekam da završi sa farbanjem. Nakon toga on ulazi unutra i otvara mi vrata.
U konzularnom odjelu nema nikoga, osim dvije stranke koje čekaju. Gospođa koja bi trebala da prima stranke nije tu. Ljudi koji čekaju mi govore da je otišla da "nešto donese". Punih 45 minuta kasnije gospođa se pojavljuje.
Kad sam stigao na red, gospođa mi objašnjava da ona ne može da mi da bilo kakvu informaciju. Niti savjet da li je moj oštećeni pasoš u redu. Na moju ideju da skenira pasoš sa sigurnosnim aparatima za provjeravanje pasoša, tako da vidimo jesu li sigurnosne oznake pasoša oštećene, ona odgovara da oni te sprave nemaju.
Pitam je kada će biti moguće ostaviti zahtjev za pasoš, a ona odgovara da oni to ne znaju. Nemaju pojma. Da li je moguće da mi da bilo kakvu potvrdu da ambasada BiH nije u mogućnosti da izdaje pasoše? Naravno, ne. Tvrdoglavo koristeci "ti" gospođa mi odgovara - "tu ti ja ništa ne mogu pomoći, idi negdje pa pitaj". "Ali gdje, gospođo?" "Šta ti ja znam!", odgovara ona.
'Traži informacije na internetu'
Nakon mog inzistiranja gdje da saznam kada i kako će biti moguce podnijeti zahtjev za novi pasoš, i ne obazirući se na to da ona hoda okolo dok priča sa mnom, gura nekakve papire, naravno ne odavajući ni najmanji znak interesovanja za mene ili moj jadni plavi pasoš sa trokutom ispred nje, ko fol plaho zauzeta gospođa kaže:
"Ne znam ti to ja. Gledaj na internetu."
"Na internetu?"
"Da, a možeš otić' i na ono Ministarstvo za civilne poslove, pa pitaj tamo"
Izlazim iz ambasade. Čovjek koji je prije farbao ogradu po mom dolasku sad sjedi iza portirskog stakla sa velikom znakom "no smoking" i zureći u mene puši cigaretu i, valjda umoran od rada, pravi kolutiće od dima u zraku....
'Šta državu briga imaš li ti pasoš'
Nakon odlaska iz ambasade idem na stranicu Ministarstva civilnih poslova ali nisam iznenađen da na njihovoj web stranici nema nikakvih informacija o tranziciji sistema za putne isprave ili o napretku istog. Zovem broj sa stranice i nakon nekoliko različitih radnika i radnica dobijam Odjel za putne isprave, koji je navodno najkompetentniji da mi da bilo kakvu informaciju.
Gosp. Ivo Vladimir Batinić mi saopštava da je situacija u Bosni haotična i da niko ne zna kad će i gdje šta da proradi. Govorim mu da vjerovatno postoji negdje nekakav plan tehničke realizacije takvog obimnog projekta i da građani valjda nisu ostavljeni na milo i nemilo, i da valjda postoje bar nekakvi nezvanični datumi.
Gospodin Batinić, valjda uvrijeđen mojim skeptičnim pitanjem, odgovora:
"Slušaj ti - šta državu briga imaš li ti ili ja, ili bilo koji drugi pojedinac pasoš?"
Onako iznenađen besmislenošću te izjave, kažem mu - "Pa, znate, trebalo bi Vas interesovati. Vi služite građanima i morate im obezbjediti mogućnosti slobodnog kretanja i putovanja.'
"Ne moram ti ja ništa. Evo tebi broj Agencije za identifikacijske isprave, evidenciju i razmjenu podataka, pa ti pitaj tamo"
"???? agencije za šta ? ..."
Zovem Agenciju za identifikacijske isprave, evidenciju i razmjenu podataka BiH, tačnije Centar za personalizaciju Banja Luka. Gospodin iz Centra ze personalizaciju mi daje informaciju da će londonska ambasada možda nastaviti svoj regularni konzularni rad za neke dvije sedmice. Ali to naravno niko ne može potvrditi.
Inspirisan kolutićima od jutra, palim cigaru, na trenutak razmišljam o aplikaciji za englesko državljanstvo. Gledam u onaj plavi pasoš sa žutim trokutom i smješkam se. Rat nije uspio da me odvoji od mog državljanstva, pa neće ni sve zamrzlame bosanskih institucija, svjesno kreirane tako da budu nefunkcionalne i da Bosnu dovedu pred kolaps. E neće moći , jer niti sam ja ovca niti su Bosanci stado.'
Denis Leo Hegić, London
Biometrijska rapsodija
Londonski doživljaji sa bosanskim pasošem
Naš redovni čitatelj iz Londona donosi nam vlastitu tragikomičnu priču nakon što je počeo bh. mega projekat uvođenja biometrijskih pasoša koji je kod običnih građana, zbog stalnog padanja sistema i njegovog nepodizanja, izazvao očitu skepsu. Naš čitatelj igrom prilika oštetio je vlastiti pasoš, pa se obratio našoj ambasadi u Londonu, gdje je priča dobila već karakteristične odlike domaćeg diplomatskog bezobrazluka.
Elem, nekako izlazim na kraj sve ove godine, hodajući od ambasade do ambasade, tražeći vize i bezbrojna dokumenta. Ali u toj situaciji nisam jedini, valjda sam samo jedan od mnogobrojnog stada, koje je primorano da se ponižava pred strancima, a evo i pred našim potpuno beskorisnim bosanskim institucijama.
Moj pasoš je prije otprilike dvije sedmice neznatno oštećen. To me dovodi u veoma nezgodnu situaciju, jer sam primoran da putujem a kao sto sam već spomenuo, čak i sa novim bosanskim pasošem, svaki prelazak granice se pretvara u avanturu tako da se ne usuđujem koristiti ovaj oštećeni.
Moja nezgoda se događa istovremeno kada se u Bosni prelazi na novi sistem izdavanja biometrijskih pasoša i ambasada u Londonu, kao i druge bh. ambasade, su prestale sa primanjem zahtjeva za izdavanje putnih isprava.
Sve informacije vezane za biometrijske pasoše skupljam po bosanskim portalima sa interneta, jer na zvaničnoj stranici bh. ambasade u Londonu nema nikakvih vijesti. Naprotiv, zadnja "aktualizirana" vijest je čini mi se iz 2004 godine: Adnan Terzić sjedi u ambasadi i dosađujući se gleda u nekakvu promociju turizma (slike Starog mosta na A4 formatu, heklani stolnjaci posvuda itd.).
Halo, kud si kreno'?
Nakon mnogobrojnih pokušaja da kontaktiram ambasadu, to mi naravno nije pošlo za rukom. Tako da sam odlučio da odem lično u prostorije ambasade u prestižnom South Kensingtonu i da upitam za savjet. Po mom dolasku u ambasadu na stepenicama me zaustavlja čovjek u radnom odijelu koji sjedi i farba ogradu.
"Halo, kud si ti kreno?" , govori mi na bosanskom (valjda niko od ostatka zemaljske kugle nikad i ne zaluta u tu našu ambasadu, pa mi se automatski obraća na našem jeziku). Objašnjavam čovjeku koji farba ogradu da mi je potreban savjet iz konzularnog odjela. On mi govori da sačekam dok on ofarba, pa će mi otvoriti ??!
Učtivo čekam da završi sa farbanjem. Nakon toga on ulazi unutra i otvara mi vrata.
U konzularnom odjelu nema nikoga, osim dvije stranke koje čekaju. Gospođa koja bi trebala da prima stranke nije tu. Ljudi koji čekaju mi govore da je otišla da "nešto donese". Punih 45 minuta kasnije gospođa se pojavljuje.
Kad sam stigao na red, gospođa mi objašnjava da ona ne može da mi da bilo kakvu informaciju. Niti savjet da li je moj oštećeni pasoš u redu. Na moju ideju da skenira pasoš sa sigurnosnim aparatima za provjeravanje pasoša, tako da vidimo jesu li sigurnosne oznake pasoša oštećene, ona odgovara da oni te sprave nemaju.
Pitam je kada će biti moguće ostaviti zahtjev za pasoš, a ona odgovara da oni to ne znaju. Nemaju pojma. Da li je moguće da mi da bilo kakvu potvrdu da ambasada BiH nije u mogućnosti da izdaje pasoše? Naravno, ne. Tvrdoglavo koristeci "ti" gospođa mi odgovara - "tu ti ja ništa ne mogu pomoći, idi negdje pa pitaj". "Ali gdje, gospođo?" "Šta ti ja znam!", odgovara ona.
'Traži informacije na internetu'
Nakon mog inzistiranja gdje da saznam kada i kako će biti moguce podnijeti zahtjev za novi pasoš, i ne obazirući se na to da ona hoda okolo dok priča sa mnom, gura nekakve papire, naravno ne odavajući ni najmanji znak interesovanja za mene ili moj jadni plavi pasoš sa trokutom ispred nje, ko fol plaho zauzeta gospođa kaže:
"Ne znam ti to ja. Gledaj na internetu."
"Na internetu?"
"Da, a možeš otić' i na ono Ministarstvo za civilne poslove, pa pitaj tamo"
Izlazim iz ambasade. Čovjek koji je prije farbao ogradu po mom dolasku sad sjedi iza portirskog stakla sa velikom znakom "no smoking" i zureći u mene puši cigaretu i, valjda umoran od rada, pravi kolutiće od dima u zraku....
'Šta državu briga imaš li ti pasoš'
Nakon odlaska iz ambasade idem na stranicu Ministarstva civilnih poslova ali nisam iznenađen da na njihovoj web stranici nema nikakvih informacija o tranziciji sistema za putne isprave ili o napretku istog. Zovem broj sa stranice i nakon nekoliko različitih radnika i radnica dobijam Odjel za putne isprave, koji je navodno najkompetentniji da mi da bilo kakvu informaciju.
Gosp. Ivo Vladimir Batinić mi saopštava da je situacija u Bosni haotična i da niko ne zna kad će i gdje šta da proradi. Govorim mu da vjerovatno postoji negdje nekakav plan tehničke realizacije takvog obimnog projekta i da građani valjda nisu ostavljeni na milo i nemilo, i da valjda postoje bar nekakvi nezvanični datumi.
Gospodin Batinić, valjda uvrijeđen mojim skeptičnim pitanjem, odgovora:
"Slušaj ti - šta državu briga imaš li ti ili ja, ili bilo koji drugi pojedinac pasoš?"
Onako iznenađen besmislenošću te izjave, kažem mu - "Pa, znate, trebalo bi Vas interesovati. Vi služite građanima i morate im obezbjediti mogućnosti slobodnog kretanja i putovanja.'
"Ne moram ti ja ništa. Evo tebi broj Agencije za identifikacijske isprave, evidenciju i razmjenu podataka, pa ti pitaj tamo"
"???? agencije za šta ? ..."
Zovem Agenciju za identifikacijske isprave, evidenciju i razmjenu podataka BiH, tačnije Centar za personalizaciju Banja Luka. Gospodin iz Centra ze personalizaciju mi daje informaciju da će londonska ambasada možda nastaviti svoj regularni konzularni rad za neke dvije sedmice. Ali to naravno niko ne može potvrditi.
Inspirisan kolutićima od jutra, palim cigaru, na trenutak razmišljam o aplikaciji za englesko državljanstvo. Gledam u onaj plavi pasoš sa žutim trokutom i smješkam se. Rat nije uspio da me odvoji od mog državljanstva, pa neće ni sve zamrzlame bosanskih institucija, svjesno kreirane tako da budu nefunkcionalne i da Bosnu dovedu pred kolaps. E neće moći , jer niti sam ja ovca niti su Bosanci stado.'
Denis Leo Hegić, London
Barbie, Winx, Bratz, Hello Kitty, Dora...
Nagradno pitanje:
Hoće li oni nas ili mi nećemo njih
Datum: 18.07.2009 22:29
Autor: Muhamed Filipović
Autor: Muhamed Filipović
Ništa se nije tako beskrajno oduljilo kao trakavica našeg ispunjavanja uvjeta da pristupimo Europskoj uniji. Samo je još za Tursku ta mapa tako obimna, a put kompliciran i ispunjen neočekivanim preprekama, tako da sve to izgleda više kao neka preponska trka nego normalan hod jedne zemlje ka njenoj prirodnoj integraciji u zajednicu kojoj geografski, geopolitički i po demokratskom političkom sustavu i priznatim vrijednostima koje uvažava pripada.
Naša trka sa zahtjevima EU izgleda više kao trka Ahila i kormnjače iz Zenonove aporije, nego kao normalan tok stvari. Ahil, mada najbrži Grk, nikada ne može stići najsporiju kornjaču, jer mu se staza beskrajno dijeli na etape u kojima kornjača uvijek ima prednost. Tako i Europska unija nas stalno vraća na početak da nam cilj bježi ispred nosa da ne bude dostignut. Ako nije šala, onda je perfidija prvog reda.
Kad se čovjek suoči s činjenicom stalnog pronalaženja razloga da ga se gura sa vrata takve, tada je komparacija sa državama koje su već u Uniji, a dio su iste tranzicijske grupe država, prvi način koji otkriva razloge zbog kojih se igra ova igra sa nama. Naime, razlog koji se tiče ustrojstva i slabosti u funkcioniranju naše zemlje, a koji se ističe, niko živi ne može pripisati nama u grijeh.
Općenito je poznato da je ustavnopravni i politički poredak u našoj zemlji, a koji ometa naš ulazak u EU, proizvod inozemnog političkog i ustavnopravnog genija, a najmanje je to rezultat mišljenja i odluka naših političara, bez obzira na činjenicu da oni nisu sjajni i da su opterećeni slabostima, od nekompetencije do korupcije, a ponajviše autokorupcije, koja se sastoji u autoinduciranoj iluziji da sve znaju i da su pokusali svu pamet, da jedini treba da riješe sva naša pitanja.
Međunarodna zajednica, tj. njene vodeće države su tvorci stanja koje u Bosni i Hercegovini vlada, a oni obilato podržavaju navedene iluzije naših političara okupljajući ih po Prudovima i Dubrovnicima i stvarajući kod njih uvjerenje da su odista najvažniji. Međunarodna zajednica je, rušeći komunizam u Jugoslaviji, odlučila da sruši jugoslovensku državu, koja je i sama bila jedna dosta dobro dizajnirana unija, a rušeći nju proizvela je divljanje lokalnih nacionalizama i njihovu borbu za teritorije, koja je dovela do čišćenja Hrvatske od Srba, do pokušaja čiščćenja Bosne i Hercegovine do Bošnjaka i do kaosa koji je mogao završiti samo na neprirodan način, uz nedoučene babice kakve su se našle u Dejtonu.
Cinično je da se loše funkcioniranje države uzima kao alibi da nas gurnu na marginu i u ćošak, da nam se eventualni ulazak u Europu odgodi Ad Kalendas Grecas i drži u stanju hibernacije (političke, socijalne i psihološke polusmrti) sve dok neke druge stvari, o kojima mi uopće ništa ne znamo, ne budu dovedene u red koji je neko smislio.
Niko ne zna kada će vrata Europe biti otvorena vrata i nama i grupi država (Turska, Srbija, Kosovo i Bosna i Hercegovina). Svakako je upitna mogućnost da Kosovo i Srbija uđu u tu Uniju kao dvije suverene države, a Crna Gora i Albanija su privilegirane zbog strateških razloga efikasne kontrole Jadrana. Poređenje, o kojem smo rekli da je jedini logičan metod ocjene opravdanosti ovakvih stavova prema Bosni i Hercegovini, koja nas zanima, ukazuje jasno da je u komparativnim prednostima naša zemlja bila i danas jeste ispred mnogih država koje su šetajući ušle u Europu i sada se nalaze u situciji da sude i o nama i nameću nam kriterije ili nam drže lekcije iz demokratije, poštovanja ljudskih prava, dobre organizacije i funkcioniranja države, likvidacije kriminala i korupcije. Sve je to samo luk i voda i u Bugarskoj i u Rumuniji, pa čak i u Mađarskoj i Slovačkoj, a da o još nekim državama i ne govorimo.
Kada se poredimo sa mnogim od takvih država, onda se postavlja pitanje šta je to što Bosnu i Hercegovinu diskvalificira naspram država u kojima su svi nabrojani aspekti procesa civilizacijskog uređenja, kultivacije i demokratizacije daleko iza onog koji su ti procesi dostigli u našoj zemlji, a koja je još iza sebe imala strašni rat za koji nije bila kriva i koji međunarodna zajednica nije spriječila ni prekinula i završila prema uzusima međunarodnog prava, tj. vraćanjem stanja na status quo ante, kako je bila obavezna sopstvenim odlukama i zahtjevima koji izlaze iz principa humanizma i obaveza borbe protiv agresije, rata, nasilja i genocida što se kod nas događalo.
Kada se uzmu u obzir najnovije mjere EU kojima se neke zemlje izdvajaju iz grupe diskriminiranih putem viznog režima, tada se može zaključiti da je jedan od najvjerojatnijih razloga za ovakav odnos prema Bosni Hercegovini u činjenici od kapitalnog civilizacijsko-kulturnog i sociopolitičkog značaja, a to je da Europa u Uniji ne želi da ima ijednu zemlju u kojoj su muslimani prvorazredni politički faktor, a takve zemlje u Europi su Turska, Albanija i Bosna i Hercegovina.
Za Albaniju ona nalazi strateški važan razlog i nju izuzima iz kruga nepoželjnih muslimanskih zemalja. Iz poređenja onog što je zajedničko kao razlog upornom odbijanju da se u Uniju prime Turska i Bosna i Hercegovina, nalazimo da je diskvalifikacija ove dvije zemlje povezana s činjenicom da su u njima muslimani prvorazredni politički činilac. Poređenje sa drugim zemljama ne daje nikakvu prednost mnogim od onih koje su već primljene, ali ukazuje da ni u jednoj od tih zemlja nema muslimana kao bitnog državnopravnog i političkog činioca. Bugarska je, na primjer, protjerala 800.000 muslimana u Tursku i to joj nije uzeto kao genocidni posutpak, Očito samo zbog toga jer se radilo o muslimanima. Slučaj Kipra tu tezu apsolutno potvrđuje.
Stoga je jasno da Bosna i Hercegovina neće biti primljena u Uniju ne zbog toga što nije kvalificirana, nego zbog toga što su Bošnjaci u njoj još prvorazredni historijski, civilizacijski, kulturni, duhovni, socijalni i politički faktor i da tu činjenicu nije mogao izbrisati ni veoma okrutan rat, kao ni veliki napor koji je zapadni svijet učinio da se Bošnjaci rasele po cijelom svijetu. Činjenica je da Bošnjaci unatoč svemu ostaju ono što su i ranije bili i da imaju još mnogo toga da kažu, a koji inače nikada nisu imali ništa protiv zajedničkog života ni sa Srbima ni sa Hrvatima, ali isto očekuju i od njih. S tom istinom će se morati suočiti i europski islamofobi.
Kad se pogleda sve ono što u današnjoj Europi dolazi do izraza kao apsolutno jasno islamofobično ponašanje, tada se postavlja pitanje kako to da Europa u odnosu prema muslimanima i islamu nazaduje, za razliku od Amerike koja, kako Barak Obama nastoji, želi prema muslimanima i islamu otvaranje, razumijevanje i saradnju. Razlog je jednostavan.
U Americi je došlo do skretanja ulijevo nakon Buša, a u Europi danas vladaju izrazito desni režimi koji će nastojati i Obamu zaustaviti u njegovim planovima obnove svijeta. Može se vidjeti da su i rijetki socijaldemokrati koji su još na vlasti daleko otplovili udesno. Taj proces skretanja udesno ne može ići dalje, Kako se vidi već u našem susjedstvu (Hrvatska), postoji opasnost da to skretanje proizvede ultranacionalizam, tj. savremeni mimikrijski fašizam.
A to se tiče svih istinskih demokrata u Europi, ali i svijetu. Teškoće vuku udesno, ali takav razvoj ne donosi rješenja nego ih samo ekstremizira i time komplicira. Izlaz je ipak u otvaranju i to i prema svima i ulijevo.
nezavisne novine
Višegradski monstrumi u Hagu
Sredoju Lukiću 30 godina zatvora, Milanu doživotna robija
Pretresno vijeće III Međunarodnog tribunal za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji osudilo je Milana Lukića na doživotnu kaznu zatvora, a njegovog rođaka Sredoja Lukića na 30 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine počinjene u Višegradu od 1992. do 1995. godine.
Foto: AP
Dvojica rođaka optužena su za ubistvo, mučenje i istrebljenje počinjene uglavnom u prvim mjesecima rata.Milan Lukić je proglašen krivim za progone, ubistvo, istrebljenje, okrutno postupanje i nehumana djela, kao zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, u vezi sa šest odvojenih incidenata.
Proglašen je krivim za ubistvo pet muškaraca bosanskih muslimana, civila na rijeci Drini 7. juna 1992. ili približno tog datuma i za ubistvo sedam muškaraca, civila u fabrici “Varda” u Višegradu 10. juna 1992. ili približno tog datuma, koje su postrojili uz obalu Drine i pucali im u leđa, iako su ih ovi, stoji u optužnici, preklinjali da ih poštede. Milan Lukić je takođe proglašen krivim za ubistvo Hajre Korić u koju je Milan Lukić više puta pucao nakon što ju je ispitivao u naselju Potok. Dodatno je proglašen krivim za premlaćivanje zatvorenika u logoru u Uzamnici.
Osim toga, Milan Lukić je proglašen krivim za ubistvo 59 muslimanskih žena, djece i staraca u jednoj kući u Pionirskoj ulici u Višegradu. Žrtve su 14. juna 1992. zaključane u jednoj prostoriji u kući koja je nakon toga zapaljena. Utvrđeno je da je Milan Lukić u toj prostoriji postavio eksplozivnu napravu od koje se kuća zapalila.
Sve koji su pokušali pobjeći iz kuće u plamenu dočekivali su na izlazu i iz automatskog oružja pucali u njih. Među zatočenima u kući Adema Omerovića u Pionirskoj ulici bio je i veliki broj djece, a među njima dvogodišnja Enesa Kurspahić te dijete s prezimenom Kurspahić staro tek dva dana koje u momentu kad je ubijeno nije još ni imalo ime. U kući u Pionirskoj ulici ubijeno je najviše članova porodice Kurspahić, a među njima i desetogodišnja Halida, trogodišnji Ismet, četverogodišnja Lejla, trogodišnja Mirela, dvogodišnja Seila, devetogodišnja Seniha i osmogodišnji Vahid Kurspahić. Ubijene su i 14-godišnja Sabiha i 17-godišnja Ifeta Kurspahić. U toj kući ubijeni u i 12-godišnji Faruk te 13-godišnji Enver Sehić. Prije nego su ih zatvorili u kuću i spalili, Lukići i Milan Sušnjar zvani Laco, kako stoji u optužnici, pretresli su zatočene do gole kože i oduzeli im sve dragocjenosti.
Takođe je proglašen krivim za ubistvo najmanje 60 bosanskih muslimana u u kući Mehe Aljića u višegradskom naselju Bikavac 27. juna 1992. Pretresno vijeće je utvrdilo da su Milan Lukić i još jedna naoružana grupa prisilili civile da uđu u kuću, nakon čega su blokirali sve izlaze, a u kuću ubacili nekoliko eksplozivnih naprava i benzin i zapalili je.
Na spisku B dodanom uz optužnicu nalazi se samo 18 identificiranih iz ovog stravičnog zločina, među kojima jednogodišnji sin Šuhre Aljić koja je također spaljena, petogodišnja Elma i jednoipogodišnji Ensar Tufekčić. Među identificiranim žrtvama je i devetogodišnji Selmir Turjačanin i osmogodišnja Mirzeta Vilić.
Sredoje Lukić je takođe proglašen krivim za pomaganje i podržavanje u počinjenju djela progona, nehumanih djela, ubistva i okrutnog postupanja. Konkretno, on je proglašen krivim za premlaćivanja u logoru u Uzamnici i za paljenje kuće u Pionirskoj ulici, s tim da je sudija Patrick Robinson bio suprotnog mišljenja u vezi s posljednjom optužbom. Oslobođen je krivice, uz suprotno mišljenje sudije Pedra Davida, po optužbama u vezi s paljenjem kuće na Bikavcu.
“Zločine u ovom predmetu koje su počinili Milan Lukić i Sredoje Lukić karakteriše bezobziran i izopačen prezir prema ljudskom životu,” rekao je predsjedavajući sudija Robinson.
“U isuviše dugoj, tužnoj i nesrećnoj istoriji čovjekove nehumanosti prema drugom čovjeku, paljenje kuća u Pionirskoj ulici i na Bikavcu mora zauzeti istaknuto mjesto. Na kraju dvadesetog vijeka, vijeka obilježenog ratom i krvoprolićem ogromnih razmjera, ti užasni događaji izdvajaju se po izopačenosti napada vatrom, po očiglednom predumišljaju i proračunatosti koja ih karakteriše, po čistoj bezobzirnosti i surovosti kojom su okupili, zatvorili i zaključali žrtve u te dvije kuće, i time ih ostavili na milost i nemilost paklu koji je uslijedio, te po stepenu boli i patnje koja je nanesena žrtvama dok su žive gorile.”
Suđenje Milanu i Sredoju Lukić počelo je 9. jula 2008., a tužilaštvo je završilo glavno izvođenje dokaza 11. novembra 2008. nakon što je pozvalo ukupno 45 svjedoka. Izvođenje dokaza odbrane Sredoja Lukića počelo je 1. decembra 2008. i završeno 2. decembra 2008. nakon što su pozvana ukupno tri svjedoka. Izvođenje dokaza odbrane Milana Lukića započelo je 17. decembra 2008. i okončano 21. aprila 2009. nakon što je pozvano ukupno 28 svjedoka. Pretresno vijeće je pozvalo ukupno četiri svjedoka. Završne riječi su održane 19. i 20. maja, kada je tužilaštvo zahtijevalo da obojica optuženih provedu ostatak života u zatvoru, dok je odbrana zahtijevala da se obojica oslobode krivice po svim optužbama.
Milan i Sredoje Lukić su bili prvobitno optuženi zajedno s Mitrom Vasiljevićem. On je uhapšen u januaru 2000. godine i presudom Žalbenog vijeća izrečenom 25. februara 2004. osuđen je na 15 godina zatvora.
Nakon sedam godina bježanja od pravde, Milan Lukić je uhapšen u Argentini u avgustu 2005. godine, dok se njegov rođak Sredoje predao vlastima bosanskih Srba narednog mjeseca.
[uredio Jale3 - 20. srpnja 2009. u 23:20]
Barbie, Winx, Bratz, Hello Kitty, Dora...
Nogomet
Odlični Baturina asistirao za vodstvo Coma, Milan ipak preokretom do sva tri boda
Nogomet
Platini o Infantinu: 'Ima problem - voli bogate i moćne, one s novcem, bio je takav i kada je bio broj dva'
Nogomet
Dva nastupa, dva gola: Marin Ljubičić golom u sudačkoj nadoknadi donio Union Berlinu bod u Augsburgu
Vodeni sportovi
Tucak: 'Sportske čestitke Grcima, bili su bolji za taj jedan gol na kraju'
- Najnovije
- Najčitanije
Wolff spustio rampu, Njemačka slavila protiv Austrije, Ukrajina visoko poražena od domaćina
4 sata•Rukomet
Tucak: 'Sportske čestitke Grcima, bili su bolji za taj jedan gol na kraju'
4 sata•Vodeni sportovi
Orlando pobjeđuje i u Europi, u Berlinu slavio protiv Grizzliesa
5 sati•Košarka
Odlični Baturina asistirao za vodstvo Coma, Milan ipak preokretom do sva tri boda
5 sati•Nogomet
Dva nastupa, dva gola: Marin Ljubičić golom u sudačkoj nadoknadi donio Union Berlinu bod u Augsburgu
5 sati•Nogomet
Bologna u efikasnom dvoboju uzela sva tri boda u Veroni
6 sati•Nogomet
Grčka izdržala i spriječila povratak Hrvatske te prenosi maksimalnih šest bodova
8 sati•Vodeni sportovi
Grčka izdržala i spriječila povratak Hrvatske te prenosi maksimalnih šest bodova
8 sati•Vodeni sportovi
Como pobjedom protiv Milana hvata priključak s Top 5, Modrić i suigrači pokušavaju držati korak s Interom
14 sati•Nogomet
Dino Prižmić kao lucky loser upao u glavni turnir Australian Opena
17 sati•Tenis
Iznenada preminuo Ante Grgurević, legendarni košarkaš Splita
18 sati•Košarka
Union Berlin u dobrom ritmu gostuje kod momčadi koja je malo iznad opasne zone
16 sati•Nogomet
Hrvatska bez poraza od Grka na Europskim prvenstvima, danas se traži nova pobjeda
19 sati•Vodeni sportovi
Dinamo poražen u svom jedinom pripremnom dvoboju uoči nastavka sezone
10 sati•Nogomet
Odlična Antonia Ružić izborila prvo WTA polufinale u karijeri!
17 sati•Tenis