Tvrtko Milović l poskok.info

Valentin Inzko, utjelovljenje zavisnosti Bosne i Hercegovine čestita Dan nezavisnosti. Sama njegova funkcija izrugivanje je referendumskoj volji Bošnjaka i Hrvata. Ipak, Bošnjaci će primiti njegove čestitke ponosni što država BiH postoji. A je li to onakva država kakvu su Bošnjaci, tada muslimani, htjeli!?

Nije.

Ali ipak je slave. Kakva god je, njihova je. Hrvati gunđaju, ali i oni slave taj čudni dan kad je HDZ shvatio da ima moć stvoriti državu Bošnjacima, ali ne i sebi.

Srbi!? Oni ovaj dan kao i ostale ignoriraju. U skladu sa zakonom.

Ono što je zanimljivo, da i bošnjačke i srpske političke elite stoje načelno na istim političkim stavovima danas kao i prije 18 godina. Jednio što se promijeniolo jesu stavovi Hrvata.

Hrvati su glasali za nezavisnost BiH 1992. Osamnaest godina poslije imaju zavisnu BiH u kojoj ne mogu upravljati svojiom političkom sudbinom. Svi mogu birati Hrvata u Predsjedništvo BiH osim Hrvata. Svatko može svakog blokirati u parlamentima osim Hrvata. Svatko kontorlira novac koji zaradi osim Hrvata. Hrvati se ne mogu školovati na svom jeziku u glavnom gradu. Doduše, ne mogu to ni u ostalim gradovima gdje nisu većina. Za svoje političke želje moraju prvo moliti pristanak svog nasilnog federalnog partnera. Koji u pravilu sve odbije.

Hrvati su u ovakvoj punoljetnoj BiH prevareni i poniženi. Ipak, najveća promjena od 1992. do danas je promjene političkog saveznika. Prije 18 godina to su jasno i nedvosmisleno bili Bošnjaci. Danas su to republičkosrpski Srbi!

Po tom pitanju, Hrvati u Bih su se podijelili u dva tabora. U mnogo manjem taboru sjede metuzalemi koji su za vrijeme referenduma imali nekakav položaj u društvu i politici, a kojeg su do danas izgubili. Oni smatraju da su Bošnjaci i danas politička braća Hrvatima.

U mnogo većem taboru je narod. Narod zna tko mu krši prava. Zna da od onih iz prvog tabora nema nikakve koristi. Zna i kako je bilo protiv Srba ratovati i koliko ih je taj rat koštao. Pogotovo u Posavini. Isto tako, narod zna da su sa Srbima raščišćeni računi još 1995. Sa Bošnjacima nisu nikad. Narod je prevarom maćehe Hrvatske ostao bez jedine institucionalne zaštite: Herceg Bosne. Zauzvrat je dobio tamnicu Federaciju. Narod je u drugom taboru. Nema političke vođe elokventne i urbane kao one iz prvog tabora. Ali ima moć spoznaje. Ta moć hrvatskom narodu u BiH već duže vremena jasno govori: Politički saveznik, jedini preostao, jesu Srbi.

Srbi su 1995. završili s progonima Hrvata. Učinili su to tako uspješno da danas Hrvata u Republici Srpskoj nema. Da su se ti Hrvati vratili u RS, kao što su to učinili Bošnjaci, nikad se Srbi ne bi politički približili Hrvatima kao danas. Ali posavska braćo, dok vi plaćate poreze u zagrebačkoj županiji, Hrvati u BiH traže svoj put do spasenja. Spasenja od institucionalnog terorizma njihovih federalnih partnera.

Bošnjačka politička elita suvereno vlada cijelom federacijom. Ona je ta koja odlučuje o trasama autocesta, o visini primanja boraca i invalida, o pomoći silnim rudnicima i propalim industrijama s isključivo bošnjačkom radničkom klasom.

Bošnjačka politička ne hara jedino u tri bijedna hrvatska kantona. Bar ne neposredno.

To sigurno nije ono što su Hrvati htjeli 01.03.1992.

Činjenica da potpredsjednik Federacije može doći u hrvatski kanton i osloboditi bošnjačke huligane, nasuprot predsjednici federacije, koja ne dolazi ni na posao, a ne da smije vrljati po bošnjačkim kantonima, pokazuje pravo stanje položaja Hrvata u BiH.

Bošnjački članovi predsjedništva neskriveno se zalažu za prava svog naroda. Nebojša za svoje također. Hrvati nemaju ni ministre kako treba. Kada se ministri sjete da su Hrvati, bivaju preglasani! U parlamentu nešto drugačije. Tamo su Hrvati preglasani na svakom pitanju u kojem se nešto govori o Hrvatima. Preglasani od Bošnjaka.

Jedina ozbiljna smetnja dobrim hrvatsko-srpskim odnosima u BiH predstavljaju likovi iz prvog, mnogo manjeg, tabora. Uvjetuju bilo kakvu komunikaciju sa srpskim političkim elitama poptunim povratkom Hrvata u Posavinu. Istim onim Hrvatima koji imaju uređene i mahom sretne živote u Hrvatskoj, Hrvatima kojima se muči gledati srpske zastave oko kuća, Hrvatima koji žele da prvo odu Srbi pa da se oni eventualno vrate... Ti se Hrvati nikad neće vratit, čak i ako im se ispune svi uvjeti.

Prvo, Posavina nikad neće pružati uvjete života kakve imaju u Hrvatskoj stoga nije realno očekivati da bi se značajan broj mladih vratio. Drugo, srpske zastave u RS su činjenica kao i hrvatske u Kninu, Dvoru, Udbini... To je rezultat rata i on se može promijeniti jedino novim ratom. Iz istog razloga Srbi nikad neće otići iz Broda, Dervente, Modriče...

Priča o Posavini može se ilustrirati Bošnjacima. Većina ih se vratila u Posavinu. Ima li netko da tvrdi da su Srbi bili skloniji povratku Bošnjaka nego Hrvata!? Bošnaci su bili uporni i vratili se. Svojim su primjerom pokazali susjedima Hrvatima da se može. Hrvati očito nemaju sličnu volju za povratkom. Zato pitanje povratka Hrvata u Posavinu ne smije opterećivati hrvatsko srpske odnose na nivou BiH.

Ostalih zapreka za korektne odnose dvaju naroda koji se bore za svoju političku sudbinu nema. Naravno da je u pitanju interes, ali politička borba se i svodi na politički kompromis. Isti onaj kompromis na koji bošnjačka politička elita nije spremna.

Ono što bi danas, 18 godina poslije, bilo interesantno vidjeti, jeste kako bi BH Hrvati odgovorili na referendumsko pitanje: «Kojem entitetu želite pripadati? A – FBiH ili B – RS!

AMEN !!!!!