rat u hr i bih, stanovnistvo je dočekalo nespremno, prije svega zbog velike koncentracije JNA i njihove propagande, vecina je bila pro jugoslovenski orijentisana. No ubrzo su se razbudili. U proljece 92 kuci se vrcaju tkz vukovarci u odrama hos-a, i započinju pripreme za obranu hrvatski naselja. poslije se formira HVO koji prerasta u 115 HVO brigadu 'Zrinski' koja u svom obrambenom zadatku daje 60-tak sinova. Razbuktali sukob sa muslimanima sve se vise priblizavao i tuzlanskom kraju. Nervoza se osjecala na svakom koraku. Počeli smo doživljavati verbalna vrijeđanja, dok smo sa autobusima prolazili kroz Tuzlu ili muslimanska naselja, okiceni znakovljem HVO ili hrvatskom zastavom. Onda je jedne noci uoči nove godine 94, dok smo bili na polozaju na majevici, dosla vijest o odluci da se razdruzimo, tj da predamo oruzje drugom korpusu abih. Sjećam se i danas tog 10.01.1994 kada smo predavali oruzje sa gorcinom i tugom u srcima. Znali smo sta nas ceka, ubrzo ce krenuti vojno policijske racije i prisilno mobilisanje u abih. tako je i bilo. Srcom samo 3 mjeseca poslije otvorio se put prema moru i tada je započeo naš egzodus. 97 i 98 cinilo se da ce se vecina vratiti i ostati, nazalost losa gospodarska situacija i rastući muslimanski nacionlizam, vecinu je natjeralo da se preseli u industrijski najrazvijenije krajeve Hrvatske.

Danas kako koja generacija zavrsi skolu odlazi u Hrvatsku, tamo osnivaju obitelji i ostaju.

To bi bilo ukratko o hrvatima soli, naravno ovo je moje vidjenje.