Ima i onih koji o tom putu ništa ne govore, ali ga radom, ponašanjem i međunacionalnim odnosima već odavno trasiraju. Među te, svakako, spada i općina Vitez

Već godinama bh. političarima puna su usta puta u Europu, ali nikako da ponude i recept kako naći taj put. No, na sreću, ima i onih koji o tom putu ništa ne govore, ali ga radom, ponašanjem i međunacionalnim odnosima već odavno trasiraju. A među te, svakako, spada općina Vitez i premda će zvučati pretenciozno, reći ćemo da upravo ova općina, po mnogo čemu, može biti taj putokaz.

Općina Vitez ima oko 30.000 stanovnika, mješovitog nacionalnog, vjerskog i političkog sastava i opredjeljenja. Najveći je postotak Hrvata, oko 50 posto, desetak posto je manje Bošnjaka, petstotinjak je Roma, nešto manje Srba, Albanaca...!

Gospodarstvo, a Vitez po mjerilima Svjetske banke spada u najrazvijenije i najuspješnije općine u BiH, u najvećem postotku je u rukama Hrvata, ali broj zaposlenih (veći nego 1991., što je bh. raritet) skoro u potpunosti odgovara nacionalnom sastavu stanovništva općine. A takvim podatkom se malo koja sredina u BiH može pohvaliti. Još manje je sredina, a usuđujemo se reći da ih u BiH i nema, u kojima, u strukturama vlasti, konkretno u Općinskom vijeću, već godinama uopće nema nacionalnog preglasavanja.

HDZ BiH u Općinskom vijeću Vitez ima 11 od 25 članova vijeća a Klub Hrvata broji 16 članova. I ako konstantno imaju većinu, brojčanu snagu ruku ne koriste, premda je to omiljena praksa Bošnjaka u općinama gdje su većina i drugdje.

Jači (brojniji) kvači (malobrojnijeg), uzimaju, otimaju, preglasavaju... i slatkorječivo pričaju o putu u Europu, a taj put kojim idu, u stvari, državu vodi u propast. A kako se poštuje tuđe, kako se ne uzima ono što ti ne pripada, kako se trasira put k Europi..., u Vitezu bi mogao naučiti i Željko Komšić (i svi Bošnjaci koji su za njega glasovali i koji će ponovno glasovati), personifikacija, skupa sa šefom Lagumdžijom i SDP-om, vremena, lika i djela Sejde Bajramovića iz osamdesetih u kasnije raspaloj Jugoslaviji.

A BiH je, s ponosom se tvrdilo, Jugoslavija u malom. U Vitezu, Općina i tvrtke, stipendiraju 300 studenata na višim školama i fakultetima, na poslijediplomskim i doktorskim studijima. Gospodarstvenici su odnedavno vlasnici većinskog vlasničkog paketa Otvorenog sveučilišta Vitez s više od 1.300 studenata na 5 fakulteta, gradit će se studentski  kampus... uspješno djeluje Centar Pravnog i Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru...!

Prema listama najbogatijih ljudi Herceg Bosne, doduše neutemeljenim, je na samom vrhu  Vitežanin Pero Gudelj. Ipak, istine radi, treba istaći i službeni podatak da je Vitez premašio prijeratnu uposlenost ali da su prosječne plaće ispod, i onako niskog, prosjeka FBiH. Zbog toga je hrvatska dijaspora Vitežana još uvijek brojna. Ipak, da demografija i ekonomija imaju direktnih veza pokazuje i ova naša tabela iz koje se vidi da Hrvati u općinama Središnje Bosne, za sada, u Vitezu i Kiseljaku jedino imaju pozitivan prirodni priraštaj stanovništva u odnosu na 1991. u čemu sigurno udjela ima i ekonomska situacija.

Sve to, i mnogo što drugoga pozitivnog prepoznali su (konačno) i međunarodni dužnosnici pa je, tako, Kongres Vijeća Europe u studenome 2007. u Strasbourgu načelniku Vladi Aliloviću dodijelio posebno priznanje "... za promociju i humano djelovanje i stalnu potporu nacionalnim manjinama". Općina Vitez je članica Europskog pokreta. Na svečanosti obilježavanja Dana Europe u Bihaću Europski pokret je Vitez proglasio "naj općinom", a Alilovića "naj načelnikom".

Hrvatski humanitarac dr. Slobodan Lang, oduševljen razvojem i prosperitetom Viteza, ali i (su)života u njemu, reče kako na ulazu u ovaj grad treba staviti veliki transparent: Trasirali smo put za Europu, a jedan poznati bh. političar ustvrdi kako tu Hrvati poštuju sebe, ali znaju cijeniti i poštovati druge i drukčije. A upravo to, civilizacijske, europske poruke, putokazi..., zalog su za buduću prosperitetnu i sretnu BiH. 

"Ako je Dayton završio vojne sukobe u BiH, on nije prekinuo i osudio taj model, već ga je na međunarodnom planu teritorijalno nagradio i legitimirao, baš kao što je legitimnom učinio i krvavu nacionalističku ideologiju.

piše: Enver Kazaz l oslobodjenje.ba

Haški tribunal za ratne zločine tu dolazi tek kao nevjerodostojno pranje savjesti političkih elita međunarodne zajednice, pri čemu je namjesto osude ideologije zla i s njom sukladnih institucija sistema odgovornost za zločine i genocid sa plana ideologije, politike i institucija sistema prebačen isključivo na razinu individualne odgovornosti i krivice. Drukčije rečeno, bez obzira što se Karadžiću sudi u Hagu, njegova politička logika trijumfovala je u postdejtonskoj BiH. Ona danas pred našim očima preko Dodika i Vasića, prelazi u republičkosrpski državni projekt i sve politike ucjenjuje da mu se pridruže u kiprizaciji BiH.

Stalni pokušaji u Federaciji da se ostvari svaki oblik dominacije nad Hrvatima

No, da ne bi bilo zabune, u ovom etnonacionalističkom postdejtonskom političkom ratu ni bošnjački nacionalizam nije nevin. Njegova najveća politička odgovornost leži u održavanja fantazme o unitarnoj, građanskoj BiH i uvjerenju da se parlamentarnom demokratijom i neposrednim sistemom izbora mogu riješiti svi zamršeni problemi u postkonfliktnoj multietničkoj zemlji (Paradigmatski primjer tu je politika Harisa Slijadžića i njegove SBiH). Taj je unitarizam srušio tzv. aprilski paket 2006. godine, a nakon toga nikada nije ponudio nikakav projekt rješenja ustavne krize.

Ni drugi tip bošnjačkog nacionalizma nije nevin. Pozivajući se na Izetbegovićevo nasljeđe, on ne uviđa da je napuštanjem platforme Predsjedništva BiH iz 1992. godine i islamizacijom Armije Izetbegović od multietničke projekcije uređenja zemlje prešao na troetničku, pri čemu je bošnjački politički identitet arhaiziran, klerikaliziran i getoiziran. Bez jasne vizije da se radikalnim liberaliziranjem etnopolitike ne može riješiti stanje političkog rata, i da etnopolitika mora prerasti u multietničku politiku, taj nacionalizam ostaje vjeran fantazmi o cjelovitoj BiH koja se unutar sebe mora organizirati na troetničkoj, a ne multietničkoj osnovi. Njegova kardinalna greška u postdejtonskom periodu jeste stalni pokušaj da u Federaciji BiH ostvari svaki oblik dominacije nad Hrvatima i da ih u što većoj mjeri politički marginalizira. (Obrazac takve politike moguće je naći u nedovoljno liberaliziranoj SDA, BOSS-u Mirnesa Ajanovića, BPS-u Sefera Halilovića itd.)
Poseban izvor hrvatskog straha u Federaciji BiH jest novi tip bošnjačke dominacije nad nebošnjacima izražen u tzv. multietničkim partijama koje na različite načine zatvaraju oči pred hitnom potrebom rješavanja etničkog pitanja u BiH i otvoreno ili skriveno nameću većinsku etničku političku volju hrvatskom puku. (Od Lagumdžije i Komšića nema boljeg primjera za to.)
A baš je u tom puku ono što se imenuje kao bošnjačka politika izgubilo svaki oblik prihvatljivosti. Uvjeren da će prostom demografskom većinom ostvariti dominaciju nad Hrvatima i u budućnosti, bošnjački postizetbegovićevski nacionalizam nije svjestan opasnosti u koju ulazi.
A baš bi u osjetljivosti prema problemu najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda u BiH bošnjačka etnopolitika zadobila vjerodostojnost u izgradnji zemlje kao multietničke složene državne zajednice. Te svijesti nema dovoljno ni u monoetničkim bošnjačkim partijama, a ni u strankama što se deklariraju multietničkim, a koje se u većoj ili manjoj mjeri, otvoreno ili skriveno bošnjakiziraju. Odsustvo te svijesti i njeno eventualno pretvaranje u jasan politički program za svaki oblik multietničke ravnopravnosti u BiH, nedvosmisleno ukazuje na karakter ovdašnje politike. Ona, naime, nije multietnički državotvorna, već pragmatična, sa nastojanjem da na teritoriju na kojem vlada izvrši kontrolu nad svim resursima, ekonomskim, privrednim, kulturnim, kadrovskim itd.

Savez Čović-Dodik

Zbog svega toga se bošnjačkom nacionalizmu i dogodio najteži od svih mogućih politički suprotstavljenih nacionalističkih saveza – ovaj Čovićev i Dodikov. A to je savez uperen direktno protiv interesa i BiH, i Bošnjaka u njoj, a paradoksalno i protiv Hrvata. Krajnje je iluzorno očekivati da bi se treća teritorijalna jedinica mogla ostvariti na račun teritorija Republike Srpske, kao što je krajnje iluzorno očekivati da bi bošnjački nacionalizam pristao na bilo kakvu bošnjačko-hrvatsku teritorijalnu podjelu Federacije BiH.

Jednostavno rečeno, savez Dodik-Čović ukazuje na zasnivanje novog postdejtonskog scenarija u BiH – onog kiparskog. U njemu može trijumfovati samo daljnja međuentitetska podjela, odnosno podržavljivanje Republike Srpske i sigurno destruiranje Federacije. Sukob bošnjačkog i hrvatskog nacionalizma oko teritorijalnog ustroja trećeg entiteta na ruku može ići jedino Dodiku. Za njega je taj sukob od vitalnog značaja, jer destabilizacija Federacije i hrvatsko-bošnjački politički sukob dali bi priliku republičkosrpskom nacionalizmu da od međunarodne javnosti i zvanično zatraži izlazak Republike Srpske iz BiH.

Enver Kazaz rođen je 1962. godine u Kamenici (Ilijaš). Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Predaje bošnjačku književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Radove iz oblasti književne kritike i književnosti objavljuje u bosanskohercegovačkoj periodici. Objavio je zbirku poezije Traži se (1996), studiju Musa Ćazim Ćatić – književno naslijeđ e i duh moderne (1997), studije, oglede i eseje Morgologija palimpsesta (1999), u pripremi je studija Bošnjački roman XX vijeka.