to je opšte poznata stvar. Rat u BiH nije mogao proći sa poštenom podjelom jer raspored naroda to nije dozvoljavao.
Neke osnovne smjernice su se znale prije rata. Npr. Srbi u dolini Neretve nisu mogli nikako opstati u tim djelovima, jer bilo je teško implementirati tu teritoriju u bilo koji oblik Rep. Srpske, i vrlo brzo su protjerani, gotovo bez otpora, i uglavnom su završili u Istočnoj Hercegovini gdje su u dvije ofanzive pomogli lokalcima u odbrani tokom Mitrovdasskih ofanziva.
Isto tako, sličan tip žrtve podneli su Muslimani u dolini Drine. Bilo je jasno da u svakoj mogućnoj opciji Rep. Srpske ona mora da bude na granici sa Srbijom, i stoga je bilo očekivano da Zvornik, Višegrad, Bratunac, Bjeljina itd. budu sigurno srpski.
Na isti način je došlo do scenarija o kome ti govoriš, dakle Hrvati iz Posavine. Spajanje Banjalučke regije sa Srbijom je bilo prioritet vojske RS, zato je glavni dio logistike, naoružanja itd. bio na operacijama "Koridor" (pored Sarajeva, koje je bilo lični favorit Karadžića bez previše logike).
Moja regija je takođe bila kolateralna žrtva ostvarivanja dejtonske mape. Cazinska Krajina i Bihać su morali biti spojeni sa ostatkom Federacije, zato Drvar i Grahovo nisu vraćeni u RS posle Dejtona, a Mrkonjić Grad jeste.
Uglavnom, veći dio postdejtonske Bosne je nastao na trulim kompromisima i bez previše rezona gledajući nacionalno pitanje. Ja sam samo pomenuo moj Drvar i okolinu (Grahovo, Glamoč) kao vjerovatno najdrastičniji primjer jer zaista od ukupnog broja stanovništva jedva da 5% ukupno nisu bili Srbi, dok je u mjestima koja si ti pomenuo to ipak bilo bar za nijansu opravdanije, jer je odnos tamo bio negdje pola-pola, negde sa Hrvatima u blagoj prednosti.
[uredio randy marsh - 18. studenog 2013. u 21:02]