Prodaje se olimpijska baklja iz Sarajeva

Kada je Dejan Nikolić, taksista iz Kragujevca u Srbiji, predavao oglas da prodaje olimpijsku baklju sa 14. zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, održanih 1984. godine, morao je to da čini tri puta. U oglasniku mu nisu vjerovali. Da se šali, mislili su i njegovi prijatelji.

Ali, baklja je prešla mnoge ruke tokom dvije decenije i na kraju došla do Dejana Nikolića. Godinama je čuvao u ormaru i sada riješio da je proda.

"Sa ocem sam kao vojnik Motorizovane gardijske brigade bio u Vukovaru, u ratu. Neko iz jedinice je našao baklju i kako je imala lep rukohvat, odmah je smislio kako će je odseći i zavariti na kapiju da mu služi za otvaranje. Jedva sam ga nagovorio da mi je da", priča Nikolić dodajući kako je njegov otac bio sportski radnik i htio je da je spase od uništenja.

Na ideju da proda olimpijsku baklju, koja mu je ipak draga jer ga podsjeća, kako na neka bolja vremena u kome je imala svoju svrhu, tako i na ona najgora - ratna, Nikolić je došao poslije više mjeseci razmišljanja i prelamanja.

Kaže da živi skromno, kao i većina Kragujevčana, a besparica je prvo njegovu suprugu sa kojom ima i ćerku dovela do ideje o prodaji baklje.

"Prije tri godine u junu kaže meni supruga, pošto si ostao bez posla zašto ne prodaš baklju, možda bi mogao da je unovčiš. I ja onako pod stresom razmišljam pa kome to treba? Pozovem 'Halo oglase' i objasnim šta hoću da prodam. Djevojka koja je primala oglase spustila mi slušalicu. Nakon nekog veremena pozovem opet i ona mi kaže da se uozbiljim i da primaju samo ozbiljne oglase. Posle podne me pozove urednik i ja mu natenane objasnim šta hoću. E, od tada je počeo telefon da zvoni", kaže Nikolić dodajući da su ga, ipak, najviše zvali novinari.

Ističe da je baklja lijepa, ali da mu nikad nije palo na pamet da je u kući drži poput nekog ukrasa.

"Ljudi daans i ne znaju šta je to. Pomislio sam da bih možda imao i neke probleme što sam je doneo u svoj stan, ali se nadam da se to što sam je doneo iz Vukovara pre može tumačiti kao spas za nešto vezano za olimpijske igre. Dok su drugi sa ratišta donosili veliki plen, ja sam doneo samo nju", kaže Nikolić.

Od tada nije htio da je čisti, ni da je glača, jer je baš želio da ostane autentična jer svaki trag na njoj dio je priče o olimpijskoj baklji iz Sarajeva. Ne zna ni ko ju je nosio na otvaranju Olimpijade, mada se sjeća da su Olimpijske igre u bivšoj Jugoslaviji bile prava atrakcija i da je, kao i većina Kragujevčana, najviše vremena provodio pored televizora i navijao za domaće sportiste.

"Zvao me neki Šveđanin koji hoće da je kupi, ali ja ne znam da mu kažem cenu, pa me zvao neki Srbin iz Las Vegasa koji tamo ima aukcijsku kuću. Uglavnom, ko god je zvao nisam znao koju cenu da mu kažem", kaže Nikolić dodajući kako ne želi da je pokloni nekom muzeju.

Da prodaje baklju dao je u oglasima na Internetu, pa se nada da će se javiti neki kolekcionar.

"U svakom slučaju, njoj pripada neko bolje mesto nego što je moj orman", smatra Nikolić.

Edin Numankadić, direktor Olimpijskog muzeja u Sarajevu, kaže da je tada kroz cijelu Jugoslaviju, u dva smijera išao olimpijski plamen.

"Bilo je na hiljade baklji koje su ljudi sačuvali kao suvenire", navodi Numankadić dodajući da se u Olimpijskom muzeju nalaze tri baklje da ZOL '84. godine.

Olimpijska baklja, koja je plamen prenijela od Atine do Sarajeva, preživjela je bez oštećenja ratni vihor. Duga je oko 70 cm, načinjena je od srebrnastog metala, a dio koji odvaja dršku je zlatne boje. Na njemu je otisnuto "Sarajevo '84", a na plameniku znak OI. Vide se jasno tragovi dima i gareži, a na dnu je oznaka proizvođača "Mizuno korporejšn - Japan". Njen sadašnji vlasnik se nada da će se na njegov oglas javiti neko kome je uspomena na prve OI održane u nekoj socijalističkoj zemlji, potrebnija nego njemu.

Blago iz BiH na svjetskim aukcijama

Nedovoljna saradnja domaćih institucija glavni je krivac što znatan dio kulturno-istorijskog blaga Bosne i Hercegovine, stoljećima iznošenog iz države, još nije vraćen u našu zemlju, ocjenjuju stručnjaci.

Uz upozorenje da se vrijedni predmeti iz bosanske istorije i danas prodaju na svjetskim aukcijama, stručnjaci ističu da država ne brine ni o onom blagu koje je ostalo u BiH i pohranjeno je u muzejima.

Profesor Enver Imamović, bosanskohercegovački historičar i arheolog, kaže da je najviše umjetnina i bogatstva koje je Bosna imala nestalo tokom dolaska Turaka na ove prostore prije više od 400 godina.

"Tada su velikaši, koji su stigli da izbjegnu sudbinu, pokupili ono najvrednije i pobjegli iz Bosne. Najviše su bježali u Dalmaciju i u Mađarsku. Mi danas to bogatstvo pratimo po Evropi - od Dubrovnika, Zadra, Splita preko Venecije, Đenove, Rima, Napulja, Budimpešte, Beča, Moskve, Sofije, Istanbula, Dablina, Pariza", ističe profesor Imamović.

Svjetlana Šiljegović, direktorka Republičkog zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Republike Srpske, tvrdi da se još iz BiH iznose umjetnine iz privatnih kolekcija i da nema mehanizma koji bi to zaustavio.

"Problem je što se nama nudi da to otkupimo, ali mi nemamo novca za to. Nema fonda na nivou države iz čijih bi se sredstava takvi predmeti, koji čine dio naše kulture, otkupili od sadašnjih vlasnika. Takođe, blago koje se nalazi u muzejima ne čuva se adekvatno jer su i za njihovu restauraciju i konzervaciju, potrebna sredstva. Kako onda govoriti o blagu koje je davno nestalo, kada jedva možemo da sačuvamo i ono koje je preostalo", kaže Šiljegovićeva i dodaje da segment kulture i očuvanja kulturnog blaga još nije uvršten u strateška pitanja države.

Profesor Enver Imamović napominje da su mnoge vrijednosti "nestale" i prije turske okupacije Bosne (1463).

"Osnovno bogatstvo srednjovjekovne bosanske države bile su rude, odnosno metali, a takvo bogatstvo u svim vremenima ima strateški značaj. A kako je Bosna bogata svim rudama, zlatom, srebrom, bakrom, živom, zatim mineralima, u srednjem vijeku to je bio njen glavni izvozni proizvod", podsjeća Imamović.

Tvrdi da se u dokumentima spominje da je u srednjovjekovnoj Bosni bilo toliko srebra da je po 300 karavana natovarenim polugama srebra išlo do mora.

"Tu su ih čekali brodovi na koje bi se nakrcalo srebro i kasnije se prodavalo od Španije, Tunisa pa do Bliskog istoka. Bilo je i zlata, bakra i olova. U dokumentima piše da je veliki vojvoda bosanski Stjepan Vukčić, gospodar Huma, na svom dvoru (Blagaj) imao i orgulje od srebra. U to vrijeme orgulje su bile rijetkost u Evropi, a on ih je imao od srebra", priča Imamamović.

Tvrdi da se i na dvorovima ostalih velikaša nalazilo ogromno bogatstvo, umjetnine, stare knjige i rukopisi.

"Neki dokumenti govore da su bogumilske svete knjige bile okovane zlatom. Svaki dvor velikaša, da ne kažemo kralja, imao je arhivu, biblioteku. Od toga svega danas ništa nema zato što Bosna, nažalost, ima takvu sudbinu da je uvijek u njoj rat, bilo unutarnji, između velikaša ili napadi izvana. I svaki rat je grabež, paljenje i nestajanje", zaključuje profesor Imamović.

Navodi da se u Vatikanu, vatikanskoj riznici, nalaze mač, mamuze, bodež i plašt posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Podsjeća da su u Peterburgu, u Rusiji, brojne vjerske knjige, dokumenti, a među njima posebno značajna Povelja Kulina bana.

"U Bolonji se nalazi najpoznatija vjerska knjiga bogumila, a i u Budimpešti je dosta toga. U Istanbulu je ogromno bosansko blago jer kada je sultan Mehmed el Fatih osvojio Bosnu on je zaplijenio i državnu arhivu. Sve što je našao u riznici bosanskih kraljeva na Bobovcu postalo je sultanovo i preneseno je u Tursku. Kažu da je sultan tada na Bobovcu pronašao i milion dukata", navodi istoričar Enver Imamović i dodaje da Bobovac ništa bolje nije prošao ni dolaskom austrougarske vlasti (1878).

"Postoji podatak da je jedan njihov oficir sa četom vojnika otišao na Bobovac. Kopali su i na konjima prenosili tovare. Mnogo godina kasnije, kada su stručnjaci Zemaljskog muzeja otišli na Bobovac, skoro ništa nisu našli", priča Imamović.

Tvrdi da u Ankari, u Državnom arhivu Turske, još ima vreća krcatih umjetninama koje nisu odvezane već nekoliko stotina godina.

"Nadati se da se u tom mnoštvu blaga koje je preneseno iz zemalja koje su nekada bile pod Turskom pronađe i nešto što je pripadalo državnom arhivu srednjovjekovne bosanske države. I na tome se radi", kaže Imamović.

Dodaje da je u 1. i 2. svjetskom ratu, ali i u posljednjem, opustošeno ono što je preostalo u BiH. Spomenuo je Orijentalni institut u Sarajevu, u kojem su bili perzijski, turski i arapski rukopisi stari po 800 godina, a sve je uništeno. Imamović ističe da su na veoma misteriozan način i iz Umjetničke galerije u Sarajevu nestale pojedine umjetnine.

"Srećom pa je dosta toga sačuvano u Zemaljskom muzeju BiH. Pitanje je šta sa blagom iznesenim iz zemlje, ali i onim koje je ovdje. Ono koje smo do sada sačuvali nestaje, jer država ne daje sredstva za konzervaciju i restauraciju. Zemaljski muzej BiH nema grijanje i to ugrožava eksponate", upozorava Imamović.

On ističe da povelje koje je naša zemlja izdala drugim zemljama nisu naša svojina, poput primjeraka Povelje Kulina bana koje sada posjeduje Republika Hrvatska.

"Što se tiče Povelje Kulina bana u Rusiji u Peterburgu, to bi trebalo vratiti. Bili smo blizu, ali su državne službe na svoj način to htjele riješiti, a kako nisu znale metodologuju rada, upitno je da li ćemo je ikada dobiti. U svijetu postoje konvencije po kojima se mora raditi u takvim slučajevima", ističe Imamović.

Husein Panjeta, rukovodilac Odjela za međunarodnu, naučnu, tehničku, obrazovnu, kulturnu i sportsku saradnju pri Ministarstvu vanjskih poslova BiH, kaže da BiH neće odustati od vraćanja te povelje.

O vraćanju blaga da pregovaraju eksperti

"Kod nas je uvijek problem koordinacija među institucijama unutar same države. Sada umjesto zavoda imamo odjel čiji je zadatak između ostalog i zalaganje za vraćanje blaga BiH. Sve to treba podići na neki viši nivo i dati mu značaja, jer ne može se o vraćanju našeg blaga raditi u okviru jednog odjela. Potrebna je ozbiljnija intitucija", smatra Panjeta.

Iz Ministarstva civilnih poslova BiH kažu da treba pokrenuti "odgovarajuće inicijative" za vraćanje kulturnog blaga koje se nalazi van granica naše zemlje

"U skladu s aktivnostima Ministarstva, predviđeno je i donošenje zakona kojim će se urediti oblast kulturnog nasljeđa u BiH, što će svakako doprinijeti da zaštitimo naša kulturna blaga", saopštili su nam u pisanom odgovoru iz Ministarstva civilnih poslova BiH.

Historičar Enver Imamović smatra da o vraćanju blaga mogu pregovarati samo eksperti, a ne državne institucije.

"Za Ruse je Povelja Kulina bana samo jedno parče hartije. Kada su se umiješali oni koji nisu trebali, a vjerujem da su to učinili iz neznanja, Rusi su shvatili da je to vrijedno i otežali povratak. Neka puste eksperte da rade, a država treba da ih podrži materijalno ili na drugi način", objašnjava Imamović ističući da se i danas širom svijeta održavaju aukcije na kojima se prodaje bosansko blago.

"Naši ljudi u svijetu to mogu samo nijemo promatrati jer nemaju novca kao individulaci da to otkupe na aukcijama. Prodaju se vrijednosti koje su proteklog rata opljačkane iz crkava, džamija, samostana, manastira i tekija", rekao je profesor Enver Imamović.